StoryEditor
DubrovnikŽIVOTNA PRIČA |

‘AMERIČKI LAPAĐANIN‘ ANTHONY CVIJETO BIJELIĆ Upoznao sam sina Johna F. Kennedyja, Kissinger mi je dao autogram, a ugostio sam i Cartera

Piše Bruno Lucić
1. kolovoza 2020. - 08:36
Tonći Plazibat/HANZA Media
Povučena od lapadskog djetinjstva do američkog sna, životna linija gospara Anthonyja Cvijeta Bijelića toliko je raskošna da bi se mogli ispuniti čitavi tomovi, ali se ovaj 94-godišnjak odlučio za 'Dubrovački', novinu koju rado čita, ispričati samo djelić.

Osam godina sam sjedio u drugoj klupi s pokojnim doktorom Petrom Kačićem, bratom Hrvoja Kačića, a ispred mene je osam godina sjedio Miše Martinović


Rođen je 28. ožujka 1926. u Lapadu, gdje i danas živi. Već mu je none, djevojačkog prezimena Špikula podrijetlom s Lopuda, s majčine strane rođena i živjela u Lapadu gdje se upoznala s Giovannijem Soldatom, francusko-talijanskim vojnikom iz okolice Venecije. Živjeli su u kući na lapadskom kupalištu, dobili troje djece.

image
Tonći Plazibat/HANZA Media

 

Odrastanje u Lapadu


Majka Tereza svog je budućeg muža Antu Bijelića, prota, graditelja konavoskih korijena rođenog u Kotoru koji je u Lapadu izgradio 30-tak vila od koje su mnoge sačuvane i danas, upoznala u Lapadu te su se oženili 1925. Prva zgrada koju je sagradio bio je pension ”Marijin dvorac”. Bijelići su bili pomorska obitelj, braća su bili pomorci, kapetani, samo je otac Ante krenuo stopama oca - graditeljskim vodama. Mnoga je ljeta gospar Cvijeto proveo u Boki kotorskoj, najviše u Kotoru koju, kako sam veli, znao kao Lapad!

Sjeća se gospar Cvijeto Lapada prije i još uvijek pamti nekoliko lapadskih obitelji koje su tada živjele kao što su Ćurlica odnosno Wolff koje pamti po prvom kabrioletu u Lapadu, tu su i De Bona, Jakšić, Mozara, Pitarević...

image
Tonći Plazibat/HANZA Media


- Lapad je bio divan, samo dolci i maslinate! Onda vam je današnja šetnica Uvale bio put do mora, a tamo gdje počinje Masarykov put bio je kozji put prema Komodoru i kući obitelji Mozara. Put do Rašice vodio je sve skoro do hotela Palace, tuda se išlo sve do konca male Petke. Nakon prodaje kuće na kupalištu, moja obitelj izgradila je kuću na početku Masarykovog puta sa šetnice. Tu je sad jedna stara vila od kamena. Ta kuća bila je na tri dolca gdje su se moja nono i none uselili kad su to prodali Srpskoj banci i tu sam se rodio ja i moja sestra. To zemljište bilo je vlasništvo moje none i nona i sve do vrha Babin kuka bilo je njihovo. A inače su sve drugo komunisti digli, priča gospar Cvijeto.

- S prijelaza s 1924. na 1925. brat moje majke dobio je milijune na lutriji u Irskoj. Tata nam je izgradio kuću preko puta hotela Sumratin. Tu su se rodila djeca moje sestre, a ta je kuća kasnije prodana. Uvala Lapad koja je počela s Marijinim dvorcem bila je vlasništvo čehoslovačkih željezničara. Gazda koji je to držao bio je iz Češke, iz Tabora blizu Praga, kojemu je ime bilo Viskočil. Toliko je volio Lapad da je zamolio mog pokojnog oca da mu načini nacrt za mali hotel, do hotela Komodora tako je to bio hotel „Praha“ - Prag, ističe gospar Cvijeto.

image
Gospar Cvijeto u mlađim danima
Privatni album


Mnoge vile i danas nose potpis prota Ante Bijelića. Sjeća se gospar Cvijeto i originalne vile Šeherezade čiji je vlasnik bio poljski milijarder, trgovac oružjem, a otac Ante je gradio po nacrtima bečkog inženjera.

- Ona je originalno bila građena od cigle, u maurskom stilu i tada je imala plavu kupolu. Poslije ju je ruski arhitekt Belajev obložio bračkim kamenom, napominje gospar Cvijeto, čiji je otac Ante gradio i hotel Zagreb za jednu obitelj iz Barija.

Gospar Cvijeto išao je dvije godine u pučku školu u dumana u Pilama, a druge dvije u Gruž.

- Počeo sam učiti njemački s četiri godine. Imao sam učiteljicu koja je dolazila kući, moja sestra Nada i ja učili smo svirati klavir. Po tatinoj želji završio sam klasičnu gimnaziju koja je tada bila na Pločama. Osam godina sam sjedio u drugoj klupi s pokojnim doktorom Petrom Kačićem, bratom Hrvoja Kačića. Ispred mene je osam godina sjedio Miše Martinović, bili smo nerazdvojni prijatelji, ne plemići, ali neka vrsta elite Dubrovnika! Self-made people! Za vrijeme rata biciklom sam išao u školu, inače smo išli tramvajem. Bio sam oslobođen velike mature zbog dobrih ocjena, napominje gospar Cvijeto.

image
Tonći Plazibat/HANZA Media


Od medicine do špijunaže


No, nemili rat je došao po svoje, stigao je poziv u vojsku.

- Pošao sam u Zagreb, na Savskoj cesti sam bio počeo trenirati kao vojnik u normalnoj vojsci, ne u ustaškoj vojsci, prvi rođak pokojnog oca tu je bio satnik s vezama. Oktobra 1944., tu sam bio dva ili tri tjedna. Došao je nalog da svi koji su tu bili idu u austrijski grad Stockerau blizu Beča gdje su Nijemci mlade pripremali za odlazak na Istočni front u Rusiju. Hotel Natalija u Lapadu bila je u vlasništvu naših prijatelja koji su imali rudnike lignita i pilane u hrvatskom Zagorju i ja sam dobio zapovijed od tatinog rođaka da idem tamo, to je bilo u blizini Varaždina, tu sam se skrivao do svršetka rata – prisjeća se gospar Cvijeto koji je 1948. upisao studij medicine u Zagrebu.

image
Tonći Plazibat/HANZA Media


Studirao je tri godine, a bio je izbačen sa svih fakulteta u Jugoslaviji. Dundo i oca su mu zatvorili komunisti. Po povratku doma radio je u Okružnom uredu kao asistent liječnicima i tu je upoznao budućeg muža svoje sestre i oca neputa Mladena ”Denija” Margaretića, kapetana Iva Margaretića kojemu je davao injekcije radi anemije. Dvaput je gospar Cvijeto pokušao pobjeći iz zemlje, tek je treći put uspio. Prvi put su ga uhvatili na granici s Austrijom i zatvorili u Istri. Drugi put je bježao s krivotvorenom putovnicom prema Trstu, uhvatili su ga, zatvorili u Zagrebu.

image
Još jedna slika iz mlađih dana
Tonći Plazibat/HANZA Media


- Nakon dva dana pitali su me zašto bježim rekavši mi: ”Vi ste akademik, Vi ste počeli studirati medicinu, a mi trebamo doktore ovdje!” Rekao sam da govorim tri jezika – njemački, talijanski i francuski te da živim u Lapadu gdje su turisti. Pojasnio sam da im mogu više pomoći vani nego u pritvoru. Pustili su me s tim da sam morao špijunirati turiste, što govore o Jugoslaviji, njihove adrese i brojeve telefona, svaki ponedjeljak preko ljeta dolazio sam u vilu Palmu u njihov Centar s podacima. Bilo mi je divno! Ja sam bio na kupalištu, sa strancima, pošli bi u Grad, u Gradsku kafanu svaku večer, plesali bi u Imperiala, a imali smo i prijatelje, sjeća se gospar Cvijeto.

Tetka Ana, majčina sestra 1952. u kominu u vili u Lapadu jedne prilike kazala mu je kako je planiran bijeg, a planirao ga je gospar Baldo Sjekavica. U toj grupi je još bio i Ivo Šutić i jedan Konavljanin ali kako sam kaže: „ne mogu se sjetiti imena, oprostite, pa meni se vrti 95-ta! To mi je valjda dopušteno?!“

- U januaru 1953. primarius bolnice bio je doktor Sokolović koji je naručio specijalnu barku, malu jahtu s motorom usidrenu u Orsanu. Dogovorili smo se na bijeg uvečer, vrijeme je bilo užasno. U velikim smo bidonima pripremili benzin. Tu je večer padala kišica, oprostio sam se od oca i sestre, a moja majka ništa nije znala. Okupilo nas se četvero u 9 uvečer, a na rivi u Gružu, na ponti Kantafiga, gdje je nekada bila željeznička stanica, bili su patrolni čamci ratne Titove mornarice, uvijek su tu stajali. Morali smo proći ispred njih, imali smo motor, ali smo išli na vesla pomalo, nisu nas opazili. Kad smo prošli vrh Kalamote, onda smo upalili motor. Po Jadranskom smo moru lutali tri dana i tri noći! Prošli smo kroz šijun, ostali smo živi, a treći dan osvanuo je sunčani dan, bili smo 'mrtvi', motor se ugasio, bilo je valova, govori gospar Cvijeto te nastavlja:

image
Tonći Plazibat/HANZA Media


- Busola nam više nije radila, Boga pitaj gdje smo bili! Baldo Sjekavica vidio je dim, a onda sam uzviknuo da to mora biti Italija jer je Italija ravna, nema brda! Bili smo blizu grada Brindisi kod Barija... Bili smo izmučeni i crni od sunca i najedanput sam vidio jedan moderni poluteretni sivi brzi brod. Mahali smo košuljama, talijanski brod se okrenuo, došao je po nas, iz pravca Venecije. Kapetan je bio dobar prijatelj mog ujaka Soldata, nazvali su Italiju, dali su azil i iskrcali smo se u Pescari. Tu večer su nas jako dobro tretirali, okupali nas, najeli nas, oprali robu…, priča sugovornik.

Završili su u Rimu u posebnom logoru u Toskani, tri tjedna. Od tamo su ga izvukli prijatelji iz Rima.

- Rim je bio divan, fantastičan, stric me pomagao i pokojni otac koji je još uvijek radio. Moj dundo, pomorski kapetan Aleksandar Bijelić živio je u New Orleansu. U to doba u divnoj Americi vladali su antikomunisti koji nijesu vjerovali u ljude koje pobjegnu iz komunističkih zemalja. Zaustavljali su emigrante iako sam imao strica u Americi! Tu mi je puno pomogla Katolička crkva, pogotovo kao Hrvatu u to doba, imao sam prijatelje koji su pobjegli tamo. Rim sam ostavio poslije četiri godine, došao sam u New York u ožujku 1956., po noći mi je izgledao kao selo u usporedbi s Rimom, priča gospar Cvijeto koji je dvije godine radio u Houstonu, isto toliko i u New Orleansu.

image
Tonći Plazibat/HANZA Media


U Houstonu je pola godine bio u školi za krcanje brodova. Na Jugu je pet godina radio kao brodski agent za trgovačke brodove. Budući je govorio njemački i talijanski, zastupao je brodarsku kompaniju Sidarma iz Venecije. Bio je u vezi s Havanom dvije godine prije nego što je Castro došao na vlast, s dundom je posjetio i Kubu.

Sjeća se i jedne situacije iz Houstona koja očitava tadašnji odnos prema Afroamerikancima.

- Crnci su patili. Nisu se mogli školovati. Jednom sam, 1956. u Houstonu ušao u autobus i otišao otraga gdje je bilo mjesta. Svi su se za mnom okretali. Nisam vidio da je iza mene sjedila jedna crnkinja. Bio je tu drveni znak – za bijele ili za crne, morali ste sjediti samo gdje su bijelci. Kino je imalo specijalni ulaz za crnce, oni su gledati filmove na katu, a ne dole među bijelcima. Obama je puno napravio da se stanje poboljša, dodaje gospar Cvijeto.      


Obitelj Kennedy


Čekao je 20 godina da napreduje. Ne vidjevši budućnost, preselio je sjevernije, u rođaka u Chicago. Tamo je počeo od nule, kao barmen u restoranu.

image
Tonći Plazibat/HANZA Media


- Radio sam u mnogim restoranima dok se nisam povezao s ljudima u privatnim klubovima pa sam radio za familiju predsjednika Kennedy! 18 godina sam vodio klub M&M (Merchandise and Manufacturers Club) u The Merchandise Martu u vlasništvu obitelj Kennedy. To je najveća zgrada u SAD-u poslije Pentagona. John F. Kennedy je već umro kad sam počeo raditi za njih, ali sam upoznao njegovog sina, bio je perfektan gospodin! Kennedyjeva supruga Jackie, bila je velika dama. Nisam je upoznao, ali je njezin sin dolazio u klub koji sam vodio i koji je bio samo za trgovce. Direktor zgrade The Merchandise Mart zvao me i najavio da je John mlađi Kennedy na ručku, u posebnoj sobi. Bio je jako zgodan, sjedio je u kantunu, a kad me direktor zgrade predstavio, digao se od stola i rukovali smo se. Šteta što je poginuo u avionu! - govori Cvijeto koji je pomogao mnogim ljudima iz Jugoslavije da ostanu u SAD jer je imao veze u klubu.

- Svi predsjednici koji su dolazili u Chicago, dolazili bi u klub na večeru, na sastanke. Carter je bio par puta tu, a svi gradonačelnici Chicaga imali su privatne sobe za sastanke... Po tisuću ljudi je znalo doći na večeru ili objed. Upoznao sam se s prijateljima obitelj Kennedy, kad bi nešto trebao, oni bi nazvali State Department. Kissinger je bio jako interesantan čovjek, bio je kod mene na večeri, razgovarali smo i dao mi je potpis na magazinu ”Time” - pamti gospar Cvijeto koji je u Americi živio 64 godine.

image
Tonći Plazibat/HANZA Media


Prvi put je u Hrvatsku došao nakon 36 godina stanke, 1990. Od 2001. do 2010. je svako ljeto po dva-tri mjeseca dolazio u Dubrovnik i prepoznao bi sve lijepo i ružno što se izgradilo u Lapadu. Zime je provodio u Meksiku. Lani, 16. travnja vratio se u Lapad, živi na početku Šetališta kralja Tomislava kraj lapadske place. Pretrpio je dva moždana udarca, operirao kuk, ali se još uvijek dobro drži. Sjećanje ga vrhunski služi.

Na pitanje kako mu je danas u Lapadu, ističe kako ga žalosti situacija s koronom. Čita novine, lokalni i nacionalni tisak, hvali 'Dubrovački', a na tv-u najviše gleda CNN i spavati ne ide prije 4 ili 5 ujutro jer s vremenskom razlikom gleda američke programe. Na pitanje fali li mu Amerika, kratko odgovara s ”da i ne”.

- Ovdje svako malo slavimo nekoga sveca, a u Americi se radi dan i noć, to je srce Amerike!

Za najboljeg američkog predsjednika smatra Roosevelta.

image
Tonći Plazibat/HANZA Media


- On je za Ameriku napravio plan koji je dao penzije od koje ja sada živim. A Obama je bio izvrstan, pravi gospodin, imam sliku njega i njegove familije s posvetom... Obama je bio jedan od najboljih predsjednika u posljednje vrijeme, ističe gospar Cvijeto oživljujući američke uspomene iz svog lapadskog doma.

Uspomene na Floru Jakšić
Pamti gospar Cvijeto i poznatu dubrovačku slikaricu Floru Jakšić.

- Ona je bila umjetnica, nikad nije išla u školu kao slikar, kao portretist... Gospođa Flora svaki je dan bila u nas u kući. Za vrijeme rata, pod talijanskom okupacijom, imala bi djevojku Lucu iz Konavala koja je uvijek bila u konavoskoj nošnji. Živjela je u kući iznad današnje galerije Flora. Na brzinu su izgradili kuću, na prvom katu bili su saloni u viktorijanskom stilu sa starim namještajem, naprijed mali dodatak s banjom gdje je spavala, a na drugom katu bio je atelje i sve njezine slike. Bila je udata za kapetana, Jakšići su imali više od pola Lapada, djece nije imala. Znao sam svaku njezinu sliku! Tijekom rata bi noću s feralom u ruci i s Lucom dolazila u nas na večeru. Sjećam se kad je umrla, a imamo i neke njezine slike.


image
Slika Flore Jakšić prikazuje nekadašnji Lapad
Privatni album
loading...

Izdvojeno

11. kolovoz 2020 22:46