„E, je li u tebe sestra i onaj joj muž Englez i dalje udomljavaju životinje? Okotila mi se mačka, imam tri mačića....“, pitao je prije nekoliko dana jedan mladić šokiranu ženinu sestru. „Pa, mislim, ne udomljavaju, oni imaju svoje kučke i mačke. Doduše, sestra je neki dan našla mačića,“ odgovorila je.
Dakle, za nedavnog boravka u u Estoniji, radeći svoj posao nisam ni slutio da je u mene doma opet nova-stara situacija. Žena se vraćala iz šetnje s kučkima, ispred auta joj se „montiro“ mačić i sve dalje bio je déjà vu. Mačić je (naravno, kako drugačije) finuo u autu, kučki su zakolutali očima „još jedna gladna usta“ i dalje po uobičajenom scenariju: veterinar, pregled, cjepivo, novi krevetić, zdjelica s vodom i hranom te prilagodba na život s tri kučka, dva domaća i jedan u gostima.
Bilo je tu trke i naganjanja po kući, međutim, ispostavilo je da je mala maca, cca 3 mjeseca stara, prava kulerica – nit‘ obada kučke, nit‘ je briga jesu mali ili veliki. Grize ih za uši, za rep, skače im s kauča na leđa. I sad je došlo vrijeme za njeno udomljavanje, jer već živimo ko u zoološkom vrtu.
S obzirom da sam se tek bio vratio s puta, udomljavanje je bilo očekivano rješenje: macu smo oglasili, javili su se neki ljudi, pa pitanja – kojeg je spola, boje, kakva je dlaka? Bio sam miran, mačić je u tranzitu, riješit ćemo mi to. Hm, „hold my beer“ rekli bi Englezi. Nije prošlo puno vremena, a maca, još uvijek bez imena, a s puno prijedloga (najbolji je bio Twentyone, jer nam se zadnja mačka zove Twenty), polako je pridobila moje srce.
Naša svakodnevna „suradnja“ gdje ja tipkam na kompjutoru, a ona šeta po tipkovnici i sve mi izbriše, njeno spavanje na leđima s šapama podignutim u zrak, zarobilo je moje srce velikom brzinom. I da, dok tipkam ovaj tekst evo mi je u krilu i prede naglas ko da radi na normu. Obustavljaj udomljavanje, imamo novu mačku, proglasio sam, doduše, još uvijek bezimenu.
I sad, znate mene, ova me situacija potaknula na daljnja razmišljanja o zajednici u kojoj živimo. Gledajući suprugu kako odlazi s macom veterinaru, gubeći sate dok se probije do Grada, do parkinga, natrag preko Komolca jer je eto na magistrali zastoj, nameće mi se pitanje o kojem sam već pisao: što naša divna Župa koja je svakim danom sve više nalik nekom živopisnom gradiću, nudi obiteljima koje imaju kućne ljubimce bez obzira na to o kojoj se životinji radi? Veterinara? Plažu za pse? Park ili možda frizerski salon za pse? Hotel za čuvanje životinja? Butigu s hranom ili nedobog apotekom za kućne ljubimce? Na sva ova pitanja odgovor je negativan.
Daleko iza nas su vremena kad je Župa bilo ruralno područje pa se znalo da kučak čuva kuću, mačku hraniš jer lovi miše i puhove, s čušom ideš po drva u baštinu, a krave i koze daju mlijeko za činit sir, praci su za kobasice i pancetu. Neki je novi život ovdje, moderan, komodan, oko nas su lijepe kuće, auti, barke, bazeni. Imamo odlična kulturna događanja, humanitarne akcije i svašta nešto pa se čini kako smo se odmaknuli naprijed. E, ali nismo. Ovdje nije riječ samo o kućnim ljubimcima u lokalnoj zajednici. Zahvaljujući Schengenu sve više turista putuje sa svojim dlakavcima. Probajte izguglati koliko ima ili bolje rečeno nema apartmana koji svoja vrata otvaraju gostima koji putuju s životinjama.
Svakodnevno srećemo strance kako šeću sa svojim ljubimcima, sretnici koji su uspjeli naći apartman koji je pet friendly. Tržište za takve goste svakim je danom veće, a mi stisli pa ni makac. U mene žena ima majicu na kojoj piše “Ako moj pas nije dobrodošao, ne računajte ni na mene”.
I za kraj bi vam samo htio reći da mi doma spašavamo životinje i pomažemo im ako su u nevolji, ali ipak nismo sklonište. Ne okrećite glavu od životinje u potrebi, ostavite vode pticama, ostatke povrća ježima i kornjačama. Lijep je to osjećaj. A sad oprostite, moram poć’ jer puno gladnih oči gleda u mom pravcu. Vrijeme je za hranjenje!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....