-Osjećam se na neki teško opisivi način jako lijepo i ispunjeno! Prvo sam mislila da ovo nije ništa jer nećemo puno raditi, ali sve nas raduje to što će dubrovačka dječica, kad u ponedjeljak ponovno dođu u ovaj vrtić, obradovati se još ljepšem okolišu objekta u kojem se dnevno druže i uz svoje tete uče sve ono što moraju znati prije nego krenu u osnovnu školu. A spoznaja da radimo nešto tako lijepo i korisno, kao i osjećaj da smo dio ekipe volontera koja i ove godine širom Hrvatske sudjeluju u brojnim aktivnostima koje su, što nas posebno raduje, postale tradicija i svake godine okupljaju sve više naših vršnjaka. Ima tu posla i nije to ”samo pituranje” ograde, ali osjećamo da smo svi bili korisni i zajednički se družeći učinili nešto korisno i lijepo.
Rekla nam je to učenica Ekonomske i trgovačke škole Katarina Ilara i tako, u najkraćem, rezimirala sve ono što su rekli i ostali sudionici na radilištu gradskog vrtića Palčica. Vrtić je bio samo jedan od objekata koji je ugostio gradsku mladež u sklopu ovogodišnje akcije koja je dio tradicionalnog listopadskog volonterskog projekta “72 sata bez kompromisa”.
-Nije teško ali je, priznajem, ipak malo monotono. Uvijek se vodim geslom ”pomozi drugima pa će i drugi pomoći tebi” kao i onim ”dobro se dobrim vraća”! Meni je to par sati koje bih proveo uz mobitel, na kavi ili ih uzalud potrošiti, ali se lijepo se osjećam kad znam da nekome mogu pomoći- rekao nam je student brodostrojarstva Marin Džamarija kojeg smo zatekli kako piturava ogradu na samom ulazu, odnosno pored ulazne rampe u vrtić Palčica. Marin nam je otkrio kako je ogromna većina sugrađana kojima su ovog vikenda volonteri pomogli bila više nego zahvalni, ali je ”dio starijih sugrađana kojima su došli pomoći dijelom negodovao jer, ipak, ne žele nikog u kući da ih ne diskomodaju ili ne diraju njihove osobne stvari”:-- Imamo svakakvih iskustava, ali većinom ugodnih i pozitivnih. No, ima ljudi kojima treba pomoć i koji su nepokretni, a većina nas je rado primila i s nama popila kavu. Dio njih su samci i posebno su nas ugodno dočekali.
Nedaleko Marina zatekli smo i kućnog meštra Antuna Kraljevića, ali i i ravnateljicu vrtića Franicu Lasić, koja je i osobnim primjerom pokazala kako je uz vrtić kojeg vodi ne samo funkcijom nego i u cijelosti dušom i tijelom. Jedino što nam je rekla bilo je:- Valja raditi, a ne hvaliti se, pogledajte ovu mladež, njima se obratite i pohvalite ih. Tu su, na svakom koraku u dvorištu, divni su!”
Evu Aleksić i Leu Burazor zatekli smo nešto dalje uz ogradu prema Stanici za južne kulture, a još dalje u samom kantunu dvorišta bile su Keti Bošković, Flutra Hajdari i Iva Sekula. Sve djevojke su učenice Ekonomske i trgovačke škole i redom sve preporučuju vršnjacima da se već iduće godine i oni uključe u ovu akciju:- Svi nek se uključe, i mlađi i stariji jer je veliko zadovoljstvo nekome pomoći, posebno starijima. Zanimljivo je i divan osjećaj biti koristan kad odvojimo malo vremena za zajedničko dobro- kaže nam Keti, dok Flutra čije ime na albanskom jeziku znači leptir, dok rukama radi lako kao leptirica kad maše krilima, dodaje:
-Dobro mi je jer i inače volim pomagati ljudima. A kad radiš dobro djelo, nikako se ne možeš osjećati loše! Tako i ja- kaže Flutra, a nešto sramežljivija Iva, kroz smijeh, kaže samo:
-Ovo je odličan i neopisiv osjećaj kad nekom pomažeš.
Djevojke nas upućuju prema Lari Herceg teKatarini Bojanović za koju kažu da je vođa cijele grupe koja je angažirana u Palčici. S gumenim rukavicama na rukama u kojima su roduli i kantice s tamnozelenom bojom za metalnu ogradu, djevojke na tren prekidaju preuzetu obvezu o kojoj nam Katarina još govori:- Nismo umorne već naprotiv, raspoložene! Ovdje nas je ukupno oko dvadeset, a osobno bih svima preporučila da ako nisu sigurni trebaju li se uključiti u ovakve akcije, neka se svakako uključe i okušaju. I neće pogriješiti, kao što ni ja nisam prije tri godine kad sam prvi put sudjelovala i osjetila da sam i s malim doprinosom pomogla da netko osjeti veliku promjenu. Da, mnogi se na kraju dana osjete umorni, ali smo svi ispunjeni srećom i radosti da smo nekome napravili nešto dobro- priča lara koja je prije tri godine radila u Rožatu i Šipanu, a lani u Banićima i u Šumetu:- Jučer smo u SKAC-u ukrašavali kekse a sutra je samo završno volontiranje po staračkim domovima- priča Katarina a njezina prijateljica Lara, na kraju, ističe i ovo:
-Super je iako malo naporno, ali se na kraju dana osjećamo neopisivo i predivno! Svi imamo rukavice, a na svim akcijama u kojima je sudjelovala i Katarina bila sam i ja. Jer, zajednički smo se prijavile i nismo požalile. Mislim da bi se dosta naših vršnjaka prijavilo ali bi ih, barem ja tako mislim, bilo još i više da su ovakve akcije češće i da se humanitarni rad više popularizira!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....