StoryEditor

PITALI SMO DUBROVČANE KADA BI U MIROVINU: Neki poslovi ‘potroše‘ čovjeka i do pedesete, a kamoli do šezdesetsedme!

Piše Dubravka Marjanović Ladašić
8. lipnja 2021. - 11:11
IlustracijaPaun Paunovic/Cropix

Zamislite da ste u vrtu pronašli neku zaostalu eksplozivnu napravu iz tko zna kojeg rata. Nazovete nadležne, sve u nadi da ćete se riješiti jada, a na vrata vam banu dva pirotehničara koji zajedno broje 135 godina. Dobrodržeći su, što ima veze što rade pipav posao! Malo se šalimo, ali ova scena nije nemoguća jer se opet govori o prijedlogu zakona po kojemu bi radno sposobni radili do 67. godine, pa i više, ako se tako dogovore s poslodavcem.

Izgledali 20 godina stariji

Državi to, naravno, ide na ruku jer će ljudi duže raditi i uplaćivati u državnu blagajnu, umjesto da blagajna isplaćuje njima mirovine. Radit će se 'beskonačno', a troškova nema, no, takve odredbe imaju posljedice.

Ministarstvo rada, naime, prema prijedlogu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, opet planira revidirati zakonsku odredbu o automatskom prestanku radnog odnosa sa 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža ako se poslodavac i radnik ne dogovore drugačije. Izmjene bi trebale ići postupno, tako da se svake godine po, primjerice, tri mjeseca podiže dobna granica za odlazak u mirovinu, javili su nedavno mediji. Odredba bi se odnosila na privatni, ali i javni sektor. Kao razlozi za zakonske izmjene navodi se sve starije stanovništvo, te tendencija daljnjeg pada broja stanovnika na 3,4 milijuna do 2050. godine, uz povećanje udjela stanovništva starijeg od 65 godina s 21,1 posto na 30,2 posto.

Bi li nas takve nove zakonske odredbe zaista 'spasile', pitali smo Dolores Lujić, područnu povjerenicu Sindikata turizma i usluga Hrvatske i pravnicu u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske. Odmah smo se dotakle velikih razlika među zanimanjima, jer nije isto poći u mirovinu kao građevinar ili birokrat. Dolazili su joj po savjet o mirovini, kaže Lujić, ljudi iz sektora građevine koji su izgledali kao da im je 70, a imali su pedesetak. Takvo radno mjesto 'potroši' čovjeka, jer nije isto sjediti u klimatiziranom uredu ili za volanom autobusa, stajati za mješalicom, blagajnom ili cijeli dan čistiti sobe u hotelu.

image
Dolores Lujić, područnu povjerenicu Sindikata turizma i usluga Hrvatske i pravnicu u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske
Privatni Arhiv

– Građevinari cijeli dan rade sa strojevima, po zvidanu i po zimi, i tu bi, po meni, trebao beneficirani radni staž – ističe Lujić.

Točan zbroj netočnih podataka

– Nedavno se ponovo počelo govoriti o produljenju radnog vijeka do 67. godine. Takav je nacrt prijedloga već išao 2019., ali onda smo u Sindikatu zaustavili izmjene zakona. Skupljali smo potpise, u Vladi su bili skeptični da ćemo ih prikupiti dovoljno, ali smo uspjeli i tad se odustalo od cijelog paketa izmjena mirovinskog zakona i zakona o radu – podsjeća naša sugovornica. – Sad se opet o tome razgovara, što nas iznenađuje. Naš je mirovinski sustav neodrživ. Broj zaposlenih približava se broju umirovljenika, što nijedan mirovinski sustav na svijetu ne može izdržati. Omjer bi trebao biti jedan umirovljenik na tri radnika, a u nas je skoro jedan na jedan! Nije rješenje povećavati dobnu granicu za mirovinu, nego zaposlenost – natalitet i radno sposobno stanovništvo. Kod nas se uvijek prikupljaju statistički podaci o padu nezaposlenosti, a nikad se ne spominje broj zaposlenih. Ljudi odu u mirovinu, odsele vanka, a nama zapravo broj zaposlenih ne raste – pojašnjava Dolores Lujić onu staru istinu da je 'statistika točan zbroj netočnih podataka'. – Kao razlog za ponovni pokušaj izmjena zakona mogu navoditi što god žele, bila to starosna dob (i)li pad broja stanovnika, ali istina je da naš postojeći mirovinski sustav ne može podnijeti postojeće stanje. Ta se 'agonija' samo produžuje.

- Mirovine se isplaćuju iz mirovinskog fonda koji pune oni u radnom odnosu. Nama je jedino rješenje za spas mirovinskog sustava povećanje broja zaposlenih. To bi trebala biti i osnovna Nacionalna strategija. Milijun novozaposlenih bi nas spasilo – decidirana je povjerenica Sindikata. – Broj zaposlenih se u Hrvatskoj stalno smanjuje jer je jako puno ljudi iselilo, a država nema ideju kako to riješiti osim idejama o povećanju dobne granice za mirovinu.

Liječnici uvijek nedostaju

– Dosad po sili zakona sa 65 u mirovinu odlaze državni službenici i namještenici. Dakle, oni mogu eventualno ostati i dalje ako to sami zatraže i ako nema službenika koji ih može zamijeniti, što se rijetko događa. U realnom sektoru, ako radnik želi ostati raditi i poslije 65. godine, može dokad želi, ako dogovori s poslodavcem, nema prepreka.

image
Prof. Velimir Lupret, dr. med. specijalist neurokirurgije
Božo Radić/cropix
Srećom po nas, liječnici rade duže

Dr. med. specijalist neurokirurgije, prof. Velimir Lupret, ove je godine navršio 75 godina i savršeno je sposoban obavljati posao. Srećom po nas, jer posebno u Dubrovniku nedostaje liječnika.
- Po Zakonu o radu idete u mirovinu ako vas ne trebaju, a obično nitko nikog ne treba, pa ni ne ostaju dulje raditi. Mene su trebali, pa sam ostao - kaže prof. Lupret, koji je već deset godina u Dubrovniku. - Kad gledate na svjetskoj razini, nisam ja izuzetak, jedino u Hrvatskoj i u ovakvim zemljama je to čudno, ali u svijetu nije - istaknuo je.

Što se tiče liječnika, koji bilježe deficit u cijeloj Hrvatskoj, pravila su sljedeća: ako su zaposlenici općih bolnica i kliničkih centara, i na njih se odnosi ova odredba do 65. godine. No, s obzirom da su deficitarni, ističe Lujić, mogu ostati na svom radnom mjestu ako to žele. U privatnim klinikama za to ne postoji nikakva zapreka, mogu raditi dokle god su to sposobni.

– Liječnika uvijek nedostaje i nitko neće biti sretan ako mu liječnik ode u mirovinu. Ionako su nam čekaonice prepune pacijenata - komentira.

Ovakav prijedlog Ministarstva bi rasteretio državnu blagajnu u smislu isplate mirovina, ali to nikako nije rješenje, podcrtava Lujić.

– To su vatrogasne mjere. Povećavanje dobne granice, umjesto broja radnih mjesta i zaposlenih nema smisla. To bi pomoglo državni proračun dvije, tri godine, ali to nije rješenje. Hrvatska općenito nema industriju nego živi od uslužnih djelatnosti, turizma i trgovine. U normalnom gospodarstvu to bi bile tek popratne djelatnosti. Udio u našem BDP-u uslužnih djelatnosti je 25 posto, odnosno četvrtinu, a takvo gospodarstvo teško može opstati. Turizam kao popratna djelatnost dobro dođe, ali ne kao glavna djelatnost u državi. Industriju nemamo odavno, pa tako ni radnih mjesta gdje bi ljudi uistinu nešto proizvodili. Od turizma i trgovine 'nema sreće', što je i pokazala ova pandemija – kazuje Dolores Lujić. – Cijela država koja ovisi o turizmu bačena je na koljena izostankom samo jedne turističke sezone. Ako ne stvorimo proizvodne pogone i povećamo broj zaposlenih, ne piše nam se dobro – zaključila je.

'Vozač sa 67? Ne, hvala'

A što misle 'freški' umirovljenici koji su cijeli život proveli radeći u realnom sektoru, i to teže poslove koji iziskuju koncentraciju za volanom, dobre živce i(li) višesatno stajanje na nogama, o produženju rada do 67. godine?

Vozač autobusa u JP Libertas Stijepo Matić lani u rujnu je pošao u mirovinu, s punih 49 godina, 10 mjeseci i 11 dana staža. Iako mu je tek 61 godina, staž je prikupio radom te sudjelovanjem u ratu - 9 godina bio je u uniformi, a samo 2 mjeseca na bolovanju tijekom radnog vijeka.

image
Ilustracija
Paun Paunovic/Cropix

– Pitaju me kad sam počeo raditi, 's deset godina?', a ja rečem 'na vrijeme' – smije se Stijepo, koji umirovljeničke dane najviše provodi u rodnom Topolom, gdje se bavi poljoprivredom i uživa u prirodi. – Mislio sam se bi li pošao u mirovinu, pa sve nešto hoću-neću, a da je bilo vrijeme normalno, bez korone, možda bih i nastavio raditi. Ali sigurno ne do 67.! – kazuje Stijepo. – Biti vozač sa 67 nije jednostavno. Teško je raditi s ljudima. Ja sam vam bio čovjek koji se nikad na nikoga nije naljutio, niti me tko iživcirao za volanom. Ali gledam ljude mlađe od mene što se živciraju, pa im ja rečem 'kolega, promijeni profesiju, otići ćeš na živce'. I sad zamislite takvog čovjeka da vozi do 67. Ne vjerujem da bi mogao – zaključuje naš sugovornik.

Konobar Josip Rodić sa Zvekovice 47 je godina radio u Hotelu Croatia. U ožujku je, s navršenih 65 godina života, pošao u zasluženu mirovinu, ali se nedavno dogovorio s poslodavcem da, ako bude potrebe, nastavi raditi kao šef sale, što je dužnost koju je radio zadnjih pet godina pred umirovljenje.

image
Josip Rodić s kolegicama iz hotela
Privatni Arhiv

- Nije jednostavno biti na nogama toliko sati, ali navikao sam. U istoj sam firmi proveo 47 godina, od 1974. – kaže nam Josip. – Dobro mi je u mirovini, ali navikao sam raditi, pa se bavim poljoprivredom. Izrazio sam i želju da nastavim raditi u hotelu, pa ako bude potrebe, zvat će me – dodaje. – Rekli su da računaju na mene, a meni nedostaje društvo, gosti i prijatelji. Imam veliko iskustvo, a radio bih četiri sata dnevno – kaže konobar rodom iz Janjeva, čiji je elan u visokim godinama iznimka koja potvrđuje pravilo.

Čudi li se još itko?

Rekli bi naši stari 'uči, pa se nećeš mučiti ko mi', misleći na visoke škole koje je valjalo finut' da bi radio lakši posao. No, u praksi to često nije tako, posebno u državi kao što je Hrvatska, gdje razina obrazovanja i znanja nije garancija lakoće posla. Dapače! Javni sektor pun je neobrazovanih kadrova koji su zaposleni po stranačkim linijama, a ni realni sektor, začudo, toga nije pošteđen. Stvar je dovedena do apsurda, pa više nikoga ne čudi konobar sa završenim fakultetom, ali ni direktor sa srednjom stručnom spremom. Hrvatska bilježi i niz ministara te saborskih zastupnika bez fakultetske diplome. Čudi li se stoga još itko iseljavanju mladih, obrazovanih ljudi iz Hrvatske?

16. lipanj 2021 22:18