StoryEditor
Turizam i gospodarstvoRAZGOVOR S TURISTIČKIM STRUČNJAKOM I ZALJUBLJENIKOM U BRODOVE

NEVEN JERKOVIĆ Nemojmo vikati na kruzere, oni nam donose korist

Piše Dube Marjanović Ladašić
16. siječnja 2020. - 15:36

Neven Jerković nedavno je objavio i treću knjigu, 'Putnički krstaši u Dubrovniku 3 - brodarska društva', kao završetak trilogije o kružnim putovanjima u Dubrovniku, što nam je bio povod za razgovor s ovim turističkim stručnjakom staroga kova, koji i danas, u 71. godini, predano radi.

Završio je Višu turističku školu u Dubrovniku, jedinu takvu tih godina na Mediteranu. Brodogradnju, koju je studirao u Zagrebu, ostavio je na drugoj godini, ali je ljubav prema brodovima uvijek ostala.
- Roditelji su me imali ubit' – sjeća se napuštanja prvog fakulteta.

Rata kredita k'o kutija šibica

- Brodogradnja je u to doba bila prestižni fakultet, poslije kojeg se nudilo jako puno posla. No, ja sam predvidio da će svi ti inženjeri završiti u malim stančićima i s malim mirovinama, a mi koji smo bili u turizmu smo daleko više uspjeli. Pragmatički sam odlučio da jest šteta ostaviti prvu ljubav, ali sam ipak došao u Dubrovnik i upisao Višu turističku – sjeća se Neven Jerković, porijeklom iz Ploča. Uspio je, zahvaljujući i ženinom nasljedstvu, izgraditi kuću u Mlinima.
- U to je doba, tko nije uzeo kredit, pogriješio je. To je bilo početkom sedamdesetih, kada je rata kredita iz mjeseca i mjesec postajala sve manja. Na kraju je bila u vrijednosti kutije šibica. Tada se moglo na stranu ostaviti koja kuna ili dinar i biti siguran da nećeš ostati bez posla. I posreći se čovjeku, nije sve samo pamet.

Viša turistička škola osnovana je šezdesetih godina jer za turističke kapacitete nije bilo osoblja, a ondašnji ljudi shvaćali su koliko je važno znanje i ponašanje u svakom poslu, posebno ovo drugo, na koje se danas najviše žale turisti, otkrit će nam Neven Jerković. Zadnjih desetljeća slušaju se ljudi koji nemaju pojma o turizmu, dodaje.

- Malo se slušaju zanatlije, a više ljudi koji nikad nisu radili u turizmu i koji žive na budžetu. Naravno da njima smetaju gužve, ali meni koji živim od gostiju, ne smetaju.

Ni danas nije umirovljenik. Direktor je sektora u putničkoj agenciji Uniline iz Pule, koji drži cijeli Balkan, od Neretve do Istanbula.

- Kako je to jedno nepoznato, a vrlo atraktivno područje, na koncu konaca i Dubrovnik je gradio svoje zidine trgujući s njima, teško je naći zamjenu za mene i već šest godina radim kao vanjski suradnik za njih i pomažem da se etabliraju na tržištu. Tako da nisam imao dana odmora. Vic je u tome da me zdravlje služi, volim svoj posao, a na kraju, i isplati se.

- Teško je shvatiti nove tehnologije i nove načine rada. Ne mogu prihvatiti da kompjuter razgovara s kompjuterom. Sve svoje probleme rješavam telefonom ili osobno u četiri oka. Ako se dogodi neki veliki 'belaj', onda zovem svoje kolege u Tirani, Skoplju, Prištini ili Ateni i samo rečem što imaju učinit' jer dok ja njemu pošaljem e-mail i on ga otvori, 'prošao je vlak'. Još sam pristalica starih tehnologija i tu najbolje funkcioniram. Ali nove tehnologije omogućavaju i veće poslove.

Trud nestao u plamenu

Iako još uvijek radi zahtjevan posao, našao je vremena za pisanje knjiga.

- Prve dvije knjige posvećene su brodovima na kružnim putovanjima. Objava treće knjige, posvećene brodarskim društvima, vrhunac je mog pedestogodišnjeg rada. U trilogiji je 448 putničkih brodova, 103 brodarska društva i 2117 fotografija.

- Još kao mladi student brodogradnje u Zagrebu, volio sam putničke brodove. Uvijek se spominjem mog prvog seminarskog rada, pretvorbe linijskog broda 'Partizanka' u brod za kružna putovanja. Otada datira moja ljubav prema ovoj vrsti posla. Cijeli sam život radio samo u turizmu, pa mi je to ostala nekonzumirana ljubav iz mladosti. Kad sam došao u Dubrovnik, spojile su se dvije ljubavi – prema putničkim krstašima i prema turizmu gdje sam proveo radni vijek. Snimao sam sve brodove i imao jednu respektabilnu kolekciju dijapozitiva i crno-bijelih filmova tijekom 25 godina, da bi sve to nestalo u plamenu obiteljske kuće u Mlinima u Domovinskom ratu. Onda mi je poradio inat. U to vrijeme bio sam direktor predstavništva Hrvatske turističke zajednice u Pragu i Bratislavi i imao sam dovoljno vremena obilaziti sve srednjoeuropske pomorske muzeje, antikvarijate i buvljake gdje je bilo jako puno materijala o brodovima u Dubrovniku. Njima one nisu bile toliko interesantne. Postoji niz gradova od Češke do Austrije gdje sam sve to obilazio i sakupljao. U biti sam filatelist, a kad se to pretvorilo u kolekciju, ispala je vrlo vrijedna. Uspio sam skupiti dovoljno kritične mase tih materijala i sve je bilo spremno za pisanje - kaže.

Svugdje su gužve

Zanimalo nas je kako bi ocijenio današnji turizam u Dubrovniku i što misli o gužvama?

- Sad sam došao iz Londona gdje je stotine tisuća ljudi na ulicama. Ne može se proći, ali nitko nikome ne smeta jer svi žive od toga. Pred Prirodoslovnim muzejom u Londonu neki dan je bio red veći od kilometra i pol. Ljudi su čekali pola dana, svugdje su gužve, svugdje se čeka u redovima.

- Dubrovnik je jedan od rijetkih gradova u našoj državi koji se vratio na neke zadovoljavajuće standarde života. Zašto ne koristimo više javni prijevoz, nego se svi vozimo po jedan u autu? Svi smo komodni, ali zato osobno ne drečim na onoga koji mi daje kruh jer sam kriv sam sebi. Danas kvalitetom života pariramo svim zapadnim zemljama, u nas se lijepo živi, ali mora biti i neka cijena. Ne može se živjeti od ljepote, moramo nešto i dati. Od 15. svibnja do 15. kolovoza stoje brojači na ulazu u Grad, izbrojili su 4 milijuna i 200 tisuća ulazaka u Grad. U tih tri mjeseca u Luku Gruž došlo je 200 tisuća putnika s kruzera. I da su svi došli u Grad, imate 4 milijuna naprema 200 tisuća. Osobno ne mogu razumjeti da ne možemo identificirati problem. Nama bolji status ima jednodnevni izletnik iz Crne Gore, Makarske, Mostara nego gost s kruzera, a to nije korektno. Goste ne smijemo dijeliti ni po kojem kriteriju. Neke se stvari mogu riješiti. Nova uprava doista i radi na tome – ističe Neven Jerković, što dovodi do zaključka da gužvu ne prave gosti s kruzera.

- Previše bacamo krivnju za gužve na samo jedan sektor turizma. Na osnovu pritisaka raznih skupina u Gradu uspjeli smo smanjiti broj dolazaka za 300.000 gostiju s kruzera, a jesmo li smanjili gužve na cestama? Nismo! Znači da smo zaludu izgubili 300.000 putnika, odnosno 5 milijuna eura. Gospodarstvo nitko ne pita, a ovi koji žive na budžetu nisu smanjili dotacije. U redu, smanjili smo dolaske za 30 posto, a jesmo li njima smanjili dotacije? Odakle ćemo im dati? Ako smo zajedno, kusajmo zajedno kašu!

- Osim toga, gdje će gost potrošiti 2000 eura na Stradunu? Optužujemo ih zašto ne troše, a nemamo ponudu za njih. Svodimo se na kineske suvenirčiće i kugle sladoleda. Veliki je problem i što se ne može plaćati u stranoj valuti. U nekim susjednim zemljama cjenici su u tri valute – lokalnoj, dolarima i eurima, s fiskaliziranim računima. Problem je što gosti ne znaju koliko će eura promijeniti, što će im kune kad se vrate na brod? - navodi.

Evo u čemu griješimo!

- Imamo dosta gostiju koji dolaze prvi put. Brodovi su zahvatili jedan dio publike koja inače ne bi došla u Dubrovnik. Nije to ni zbog Ratova zvijezda ni Igre prijestolja. Dubrovnik je odavno stvorio svoje ime. Većina gostiju je oduševljena tim malim draguljom, koji se ne može usporediti s Venecijom i velikim konglomeratima – mišljenja je ovaj turistički stručnjak. - Problem je što gosti osjećaju gard nedobrodošlice, da su nam dodijali. Postali smo i mrgodni. Za tim gostima, posebno ovima s Dalekog Istoka, kreću vrlo ružni komentari. Počeli smo se bahato ponašati, strah me da nam se to ne vrati po glavi. Zaboravili smo što znači biti domaćin, zaželjeti dobrodošlicu gostu.

- Inače je profesionalnost u Dubrovniku vrlo visoka. To je neočekivano gostima jer svi misle da dolaze u bivšu Jugu. Kad dođu i vide nešto sasvim drugačije, oduševe se. I obično se vrate za godinu-dvije.


Hvala Dubrovačkom vjesniku
 
Do objave ovih knjiga došlo je zahvaljujući Dubrovačkom vjesniku, ističe Neven Jerković.
- Prvi nastavak feljtona uobličila je Kristina Filičić, ona mi je pokazala kako se to radi. Trajalo je skoro deset godina, neprekidno. Sve recenzije mojih tekstova radili su recenzenti Dubrovačkog vjesnika, što je napomenuto u knjizi. Da nije bilo Dubrovačkog vjesnika, koji mi je jako puno pomogao i imao strpljenja tih 10 godina, ništa ne bi bilo od ovoga.

Počeo od dna
Prvi pečat u mojoj radnoj knjižici bio je 1965. godine. Stalno sam preko ljeta radio i zarađivao, a kao student radio sve moguće poslove. Kreneš od nule i pomalo se penješ, a kad dođeš na visoke položaje, tu već vrijedi neka druga filozofija u kojoj treba biti promućurniji. U puno slučajeva nije bitan rezultat, nego jesi li čovjek neke partijske strukture. Zašto sad radim u ovoj privatnoj firmi? Jer me gazde hoće. Nije samo znanje u pitanju, treba ga znati i prodati. Cijeli moj rad donosi firmi korist, a dio te koristi oni meni vrate i svakome dobro. Ovaj posao koji radim sada, de facto radim od 1986., kad sam radio u nekadašnjem Bemexu. Samo smo nastavili poslije rata jer sam sačuvao sve svoje veze. Kad mi je zatrebalo, aktivirao sam ih jer su ljudi koji su bili u turizmu onda, ostali i danas.

Brodarska društva donose nam korist
Moje tri knjige obuhvaćaju razdoblje od 1844. godine do početka 21. stoljeća. Presjek su dolazaka tih brodova, prate njihove itinerare po Mediteranu i gdje se Dubrovnik u svemu tome nalazio. Treća knjiga namijenjena je brodarskim društvima i njihovoj ulozi stvaranja brenda od Dubrovnika.
- Turizam je u Dubrovniku počeo 10. kolovoza 1844., dolaskom 153 putnika na brodu 'Barone Stürmer'. Više od 100 godina moglo se doći samo brodom, sve do početka šezdesetih godina prošloga stoljeća. Moderni turizam u Dubrovniku počeo je između dva svjetska rata, kad smo već imali brend. Zato sam knjigu posvetio brodarskim tvrtkama koje su utrošile silna sredstva, naravno ne zbog nas, nego zbog sebe, u stvaranje imidža Dubrovnika. Već smo bili prepoznatljivi u svijetu kad je izgrađena magistrala i Zračna luka i zato mi je žao kad galamimo na brodarska društva i kažemo da nam nanose štetu, a zapravo nam donose korist.

Karijera
Nakon studija je prvih sedam godina radio kao perač prozora, nosač kufera, mlijeka, ugljena... Sve dok se nije zaposlio kao recepcionar u Hotelu 'Mlini'. Radio je jedno vrijeme i na aerodromu, u JAT-u. Onda je postao šef recepcije u 'Orlandu', ali ne u današnjem obliku jer je bio i direktor marketinga i prodaje. Iza 'Orlanda' otišao je u Bemex, gdje je bio direktor regije Istočna Jugoslavija. Dvije godine prije rata radio je kao pomoćnik direktora za Bemex u Zürichu. Vlasnik ih je prodao INI i svi su postali državni zaposlenici s mandatom otvaranja predstavništava Hrvatske turističke zajednice. Prve urede otvorio je u Pragu i Bratislavi, gdje je ostao osam godina.
- Onda se otvorilo mjesto predsjednika Uprave u Hotelima 'Mlini'. Mislio sam da je moj posao staviti firmu na noge, ali to nije bio moj posao nego neke druge stvari u kojima se nisam mogao snaći. Nezakonito su me skinuli, sud me kasnije vratio, ali već sam bio našao drugi posao - sjeća se. Četiri godine bio je zamjenik predsjednika Uprave Hotela Maestral i otamo prešao za direktora regije u Unilineu, a i danas radi za njih. Govori njemački, engleski, češki i slovački jezik.

 

Izdvojeno