StoryEditor
MišljenjaENGLEZ U DUBROVNIKU

Procesije preko granice: Zašto su gore svi restorani puni dok u našima u Gradu vlada propuh?

Piše Mark Thomas
14. ožujka 2022. - 15:52

Jesu li vas ikad kod naručivanja hrane pitali za bračni status? “Nažalost, nemamo slobodnih stolova, a i vanka je već nekoliko ljudi koji također čekaju,” rekao je konobar ispričavajući se. Puni! Izgledalo je kao da restoran daje popust od 90 posto na uobičajene cijene.

U tom sam momentu posumnjao hoćemo li uopće dobiti stol. Parking pred restoranom bio je nakrcan. Bez obzira na to što se ledena bura u jurišu spuštala s okolnih brda, ljudi su na toj studeni uredno čekali red za mjesto u restoranu. Izgledalo je da se pola Dubrovnika odlučilo za nedjeljni ručak preko granice u okolici Trebinja.

Kad kažem pola Dubrovnika, to je zbog toga što na nakrcanom parkingu samo tri auta nisu imala DU registraciju, a i ta tri auta, to pretpostavljam, pripadali su chefu i konobarima. Krenuli smo dalje prema planinama da bismo ubrzo naletjeli na još jednu “procesiju” auta s dubrovačkim tablicama. “Imamo jedan stol u kantunu,” rekao je konobar. “Uzet ćemo,” rekao sam. Čim smo sjeli, uočio sam da smo okruženi poznatim licima.

Neženjama pečat

 

“O, Englez, dobar tek,” čulo se sa svih strana. Htio sam jesti štogod, samo da je ispod saća. Hladno bih mogao jesti doručak, ručak, večeru (i međuobrok), samo nek su one divne patate u soku (toču) od mesa. Nego, da se ja vratim na ono moje pitanje. Jesu li vas ikad upitali za bračni status kad ste pošli negdje jesti? Dobro, ne baš u restoranu, ali na granici, na istoj onoj koju (u)gledam čim otvorim vrata od kuće.

Sličnu, smiješnu situaciju imao sam na francuskoj granici kad smo se za Božić vraćali iz Velike Britanije. Ah, radosti Brexita! “Jeste li oženjeni?” upitala me carinica nakon što sam joj predao svoju crvenu i ženinu plavu putovnicu. “Jesam, zašto?” upitao sam gospođu. “Zato što ako ste oženjeni onda vam ne moram stavljat pečat u putovnicu,” odgovorila je. I eto ti ga, déjà vu! Na francuskoj granici nakon Božića carinik je bio čak i stroži tako da su moj bračni status te činjenica da sam imao potvrdu da živim u Hrvatskoj jedini razlog zašto sam bez problema prošao granicu EU.

Znam, znam, trebao sam i mogao imati hrvatsko državljanstvo već 20 godina. Kakogod, ali dosadašnja iskustva na graničnim prijelazima drastično su ubrzala tu potrebu. Zasad sam bio na policiji kako bih se informirao o samoj proceduri i svi su me pitali “Pa dobro Mark, što to ni(je)si već dosad napravio?” Da, malo sam spor oko nekih stvari, ništa novo.

Biciklom preko granice

Ispunio sam potrebne formulare i moram priznati da zasad ništa ne izgleda komplicirano, ali vjerujem da će na tom putu iskočiti pokoja “mina”. Tužno je i ironično to što u ovom trenutku u nastojanju da sačuva svoju budućnost, jedan narod očajnički pokušava postati članicom europske obitelji, dok je na drugu stranu Velika Britanja tu istu obitelj napustila. U narednim danima (mjesecima?) kada cijene svega, a goriva napose sumanuto rastu, svi ćemo vjerojatno laganini prema sjeveru tankat “preko grane”.

Osobna iskaznica bit će mi potrebnija nego ikad. “Što ti misliš,  zašto je ovaj restoran prepun, a u Dubrovniku u ovo vrijeme svi su prazni?” upitao me prijatelj Francuz s kojim sam sjedio dok je plata puna mesa i patata “slijetala” na stol. Kako je hrana dolazila to je stol sve više stenjao pod težinom pjatanca. “Pretpostavljam da razlog leži u tome što će nas sva ova hrana koštat' manje od 180 kuna,” nasmijao sam se.

“Znači, ako cijene goriva nastave ovako rasti možemo ovdje dolaziti hodajući ili s biciklama,” odgovorio mi je smijući se. U ovoj užasnoj invaziji, jedina dobra stvar mogla bi biti manja ovisnost o fosilnim gorivima i korištenju održivih izvora energije.

 

25. lipanj 2022 03:31