StoryEditor
MišljenjaENGLEZ U DUBROVNIKU

Nisam baš morski tip, draže mi je gledat‘ u brdo

Piše Mark Thomas
3. rujna 2020. - 17:09
Mark Thomas - Englez u DubrovnikuŽeljko Tutnjević
“Ma je li ti ono bila prva banja ove godine?” upitao me prijatelj iz Velike Britanije nakon što me je gledao kako skačem iz barke u more za potrebe snimanja propagandnog spota o Dubrovniku, snimanog prije nekoliko tjedana. I stvarno, da nisam snimao taj spot, tko zna jel’ bi se ja uopće “okusio” Jadranskoga mora ove godine.

Nisam uvijek bio tako nezainteresiran za kupanje. Ali u zadnje doba, zadnjih godina, nekako se sve manje kupam. Možda to ima veze s onim “tu je more, neće nigdje pobjeć’.” Tako je bilo i kad sam živio u Londonu.

Nisam vidio pola turističkih atrakcija. Svaki sam dan prolazio pored njih i uvijek mislio “jednog dana, jednog dana…” Ali taj dan nikad nije došao. Bez obzira na to što sam se rodio na otoku, more mi nikad nije puno značilo. Naravno, kupao sam se kao dijete, temperature mora su bile prihvatljivije za pingvine negoli za ljude, ali nekako, što sam stariji kupanje mi je sve manje privlačno.

Evo, na primjer, proveo sam nekoliko dana na Lastovu pa me čak ni to prekrasno, kristalno čisto more nije privuklo.

S prednje strane kuće u Župi mogu gledat more cijeli dan, dok mi stražnji prozori gledaju na brdo. Moram priznat da mi je pogled na brdo puno draži od one morske strane. Kako bilo, ali prva banja, odnosno, skok s barke, nije ostala jedina.

Pričekao sam dok se temperature mora nije podigla na 26 stupnjeva i onda se poš’o okupat. Lijepo, polako k’o penzioner. Bilo je tako toplo da mi se činilo da sam k’o kuhana patata prije gnječenja u pire. Jesam li uživao? Naravno da jesam! Bi li proveo cijeli dan izležavajući se na plaži?

Naravno da ne bi! Prošle sam se godine okupao triput, i evo me na tragu da srušim taj rekord, ali…. Nije da ja ne volim more i kupanje, ali ideja o sunčanju me užasava. Redoslijed i monotonija radnji: prženje/kupanje, prženje/kupanje, prženje/kupanje mi je ubitačna.

Prije bih kopao kanale ili bio kod zubara nego vrijeme provodio pržeći lagano kožu na suncu. Premazivanje uljem, okretanje na suncu poput janjeta i kuhanje na laganoj vatri zaista je promašeno iskustvo. Ležanje na suncu jedna je od najdosadnijih (ne)aktivnosti. Vjerojatno je to i muški problem.

Ako malo bacite oko po plažama primijetit ćete da se u većini slučajeva sunčaju žene. Kulturološki, preplanula koža je poželjna. Neki dan sam načuo jedan ženski razgovor u kojem prijateljica kaže onoj drugoj: “Slušaj, tamni celulit bolje izgleda od bijeloga!” A možda ja imam japanske krvi! Njihov način razmišljanja o tome da što ti je blijeđa koža pripadaš višoj klasi (ljudi koji pocrne, rade u polju), sličan je momu. Dok se moja obitelj i prijatelji prže na plaži, ja sam uvijek, poput vampira, u dubokoj hladovini ispod palme.

Ne izbjegavam sunce zbog toga da ne dobijem rak kože (iako, i zbog toga) ili da bih izbjegao da pod stare dane izgledam poput suhe šljive, već zato što mi je to totalni gubitak vremena. Ja sam onaj tip, umjesto da čitam knjigu, radije ću je napisati. To je aktivno/pasivni razlog koji me “drži” cijelo vrijeme, i pri tom aktivna strana uvijek pobijedi. Život je jednostavno prekratak da bismo bili pasivni, imamo samo jednu šansu na ovome svijetu.

Umjesto da gledamo ili slušamo kako je nešto super i zabavno, pođimo i iskušajmo! Gušteri i zmije imaju dobar razlog za sunčanje, njima je vitamin D potreban kako bi preživjeli, ali nama nije. Turisti koji prelete pola kugle zemaljske kako bi se prevrtali na suncu nova su kategorija pasivnosti. “Bez strasti, nemate energije. Bez energije nemate ništa,” rekao je jednom američki biznismen Warren Buffet.
loading...

Izdvojeno

26. rujan 2020 16:39