“U obiteljskom životu ljubav je ulje koje podmazuje odnose, cement koji nas drži skupa i muzika koja donosi sklad,” rekao je jednom Friedrich Nietzsche. U kući kod Thomasovih bio je ovo vrlo emotivan tjedan, tjedan ponovnog susreta. Jedna od lošijih strana pandemije svakako je razdvojenost. Da, možemo se viđati virtualno, međutim, nikakav poziv preko Zooma i ostalih aplikacija ne može zamijeniti susret uživo.
Nakon gotovo dvije godine razdvojenosti, napokon je došao trenutak da zagrlim svoju majku. Potekle su suze sreće i olakšanja. Odsutnost voljenih čini naše srce jačim. Bilo je to putovanje ili bolje rečeno odmor koji je planiran jako dugo. U posljednje dvije godine propustili smo mnoga obiteljska slavlja. “Jako sam nervozna što ću sama putovati,” rekla mi je majka dan uoči putovanja. Osim putovanja u jeku pandemije, dolazila je sama jer je moj otac preminuo neposredno prije nego je Covid pokazao svoje ružno lice.
Razmišljao sam koliko je samo obitelji bilo prisilno razdvojeno zbog virusa, radi se o milijunima ljudi. Roditelji koji su čekali da zagrle svoju djecu (i obratno), bake i djedovi svoje unuke, supruge muževe zatočene na brodovima po cijelom svijetu, prijatelji jedni druge. Sve je stalo, samo je čežnja rasla.
Ljubav je ljepilo
Supruga i ja smo za moju mamu pripremili vrlo aktivan tjedan. Na mnogo načina sve joj je bilo vrlo neobično tako da je neprestano ponavljala rečenicu: “Ne sjećam se kad sam zadnji put vidjela ovoliko ljudi.” Nakon gotovo dvije godine života u izolaciji Dubrovnik joj se morao činiti poput New Yorka, a s obzirom na to da ovdje nije bila gotovo pet godina sve joj je izgledalo nekako novo i drugačije. Naravno, od samog početka njenog boravka trebalo je proći mnoge prepreke, PCR testove na koje smo, čini se, potrošili više novca nego na avionske karte. Kad je stigla imala je papirologije više nego prtljage. A da bi apsurd takvog putovanja bio još veći, po povratku u Veliku Britaniju ponovno je morala napraviti test kojeg je mogla poslati poštom!!!! “Što te sprječava da test ne obaviš na, recimo, psu ili nekoj drugoj osobi,” bilo je moje pitanje.
Vrijeme smo provodili obilazeći jug naše prekrasne zemlje, od najudaljenijih mjesta u Konavlima pa sve do prekrasnih Baćinskih jezera. Dvedesetčetiri sata, sedam dana prelijepog i nezaboravno provedenog vremena. Ustanovili smo da u mojoj obitelji nisam jedini ljubitelj pisane riječi. “Ovo je za tebe,” rekla je moja majka nakon što je neko vrijeme prekopavala po kuferu. Prije nego što se razbolio moj je otac počeo pisati autobiografiju.
Nažalost, ostala je nedovršena. Međutim, u posljednje dvije godine moja je majka u očevo ime završila rukopis. Ne samo da ga je dovršila već je pronašla izdavača i knjiga je ugledala svjetlo dana. Dala je izraditi samo nekoliko primjeraka što je bilo dovoljno da pokrije potrebe članova naše obitelji. Dovoljan šok bio mi je to što sam nakon dugo vremena vidio i zagrlio majku, a sad sam u rukama držao primjerak knjige koju je započeo pisati moj otac, a majka dovršila.
Neprocjenjivost vremena
Šok za šokom koji su me protresli do kosti (i donijele novu turu suza). U danima blogova, vlogova, “postanja” na društvenim mrežema ništa nije usporedivo s osjećajem držanja knjige u rukama. Uostalom, nije li pero snažnije od mača? Prisjećali smo se zajedničkih trenutaka, raspravljali, jeli, pili (hvala Dingaču), a povrh svega, jako se puno smijali. Bilo je predivno vidjeti majku kako se smije nakon dugo vremena i smijati se skupa s njom.
S obzirom na to da ovogodišnje božićne blagdane planiramo provesti skupa, ovaj je rastanak prošao bez suza. “Vidimo se za par mjeseci,” rekao sam joj s osmijehom prateći je na avion, čime je ovaj rastanak za nju bio puno lakši. Kvalitetno vrijeme provedeno s obitelji nešto je što ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo, vrijeme leti, stvari se (pre)brzo događaju. Uživajte u tim trenucima kao što sam i ja uživao tjedan dana u Dubrovniku s mojom majkom!