Lijeno se vuku kolone vozila preko Pelješkog mosta. Ljudi su još u razgledavanju. I mosta i peljeških vizura koje su pristupne ceste otvorile. Sve je divno, sve je krasno, ali sad imamo - problem.
U kapitalizmu se inače koristi riječ izazov, ali mi ionako od svakog izazova napravimo problem, pa je lakše skratiti priču. Lijepu stranu priče ispričao mi je doajen neretvanskog turizma Pavo Jerković. Sretan je što ga je tri dana nakon otvaranja mosta posjetila gupa gruških umirovljenika. To pokazuje koliko su ljudi bili željni putovanja bez pograničnog tramaka. A ako su i stari, nisu Gružani slučajno otvaranje mosta proslavili u Neretvi. Most je povezao dvije sasvim različite i do sada neiskorištene gastro-enološke priče koje nudi najjužnija županija. Ustvari, kako je to gospar Pavo bolje i ljepše objasnio, "mi u Neretvi tek sad počinjemo živjeti dubrovački turizam". S jedne strane strane mosta riba, mušule i kamenice - u sredini, prstići, ali to ne treba nikome govorit‘ - a s druge strane mosta žabe i jegulje. A da bi zaokružili priču o neretvanskoj teći i brodetu, spomenimo da je tamošnja gastro scena odnedavno prepoznata i po izvanrednim vinima. Tek kad pogled dignemo iz teće, kad bacimo oko preko ruba pjata, vidjet ćemo i probleme koje nam je most donio.
Nikad ljepši Ston
Korčulani su presretni što su puni turista i što su odjednom bliže svijetu, ali im je grad šporak. Puno ljudi znači i puno smeća koje za sobom ostave. Trpanjci su se dosad žalili na smeće i gužve na trajektu, a sad im fali gužva. Cijene zemljišta na Pelješcu lete u nebo, a nekad skrivene plaže polako postaju kupališta. Ston je nikad ljepši i zato potpuno zakušen (barem dok ga ne zaobiđe brza cesta). Izazov, od kojeg ćemo mi sasvim sigurno napraviti problem, jest u tome kako sačuvati vrijednosti Korčule i Pelješca, kako ne upropastiti prostor koji je ostao očuvan samo zahvaljujuć tome što su Korčula i Pelješac, pa i Lastovo u nastavku, bili snerúke. A onda opet treba i ugrabiti priliku. Stara pelješka cesta raj je za bajkere i siguran sam da se baš njima ima što ponuditi. Vinar, gospar Niko Violić mi je još prije par mjeseci govorio o ideji vinskog maratona, jedinog maratona na koji bih se i sam usudio prijaviti, pa ako dođem do cilja, došao sam, a ako ne, lijepo smo se tratali... Trpanj s onim spektakularnim pogledom na Zvijezdu mora iskoristit će priliku što se riješio tranzita. Ston je obnovio Kaštio pa će izgledati kao grad iz bajke, čim se smanje gužve. Ništa on neće izgubiti ako sad ostane malo po strani, samo ako još malo unaprijedi ponudu i okrene se prirodi koja ljepša ne može biti.
E, a onda ide magistrala... Puna crta od Stona do Kručice, pa onda opet nema pretjecanja sve do Ratca, pa opet ništa do pred Brsečine. U kolonu po jedan i moli Boga da netko ne izgubi strpljenje. Jer dođe li do sudara kao ovog tjedna, makar i maloga, sve će stati. Alternativnog pravca nema. Gužve na magistrali ne rade samo kamioni, kamperi, domaća čeljad i njihovi gosti nego, još više, masa Albanaca i Crnogoraca kojima je Pelješki most značajno olakšao putovanje. Do Dubrovnika i nekako, a od Grada do aerodroma skoro pa nikako. Kružni tok na Brgatu označava početak kolone prema granici BiH. Semafor ispod Dupca stvara kilometarsku kolonu na jednu i drugu stranu. Ne znam je li mi više žao Župljana ili Konavljana ili nesretnih avio-turista kojima let iz Londona traje koliko i put od Čilipa do Grada. Do ovog ljeta smo pametovali o brzoj cesti prema aerodromu, o visećim šatlovima koji bi prebacivali putnike do i od aerodroma, a sad je možda vrijeme da prestanemo laprdat‘ i na idućim izborima glasamo za one koji nam objasne kako točno, kad i s kojim novcima taj problem misle riješiti. Bez ustaša i partizana, bez šuplje ideologije na kojoj završi svaka naša predizborna kampanja. Vremena da smisle rješenje ima.
Programirani krkljanac
A čak će i Dubrovnik na izborima morati (opet) progovoriti nešto o prometu jer Grad, s Pelješkim mostom, prestaje biti samo avio destinacija. Babin kuk, odnosno famozni kružni tok sa semaforom, sve je teže podnošljiv prometni čep. Ideja o Vojnoviću kao brzoj gradskoj cesti propala je u samom startu jer lumeni koji su ga projektirali nisu vodili računa o parkingu. Parkingom su se trebali baviti stručnjaci iz drugog OUR-a. Ni Ulica Nikole Tesle nije pametnije riješena. Od Batale prema Radeljeviću ima dvije trake koje onda ulaze u jednu, koja se kod Robne kuće Minčeta onda spaja s drugom iz suprotnog pravca. To se u stručnoj terminologiji zove programirani krkljanac. U realnom životu, desnu traku u ovoj ulici ionako nitko ne koristi, osim prometnih redara koji naplaćuju kazne rijetkim sretnicima koji odluče upaliti četiri žmigavca i trknut‘ do butige. Čak i da takvih nema, kako ćeš se kod Elektrojuga izboriti za svoje mjesto u lijevoj traci koja te vodi u đir oko Robne kuće? Kazne su jedan od načina na koji se može regulirati promet, ali u ovom slučaju to ne donosi ništa.
Otkako je osnovao Prometno redarstvo, Grad je preuzeo punu odgovornost za funkcioniranje prometa. Dubrovački vjesnik će se ovom temom intenzivno baviti u idućem razdoblju. Dat ćemo prostora onima koji od izazova neće praviti problem. Stručnjacima i donositeljima odluka koji žele i mogu pronaći rješenje i iskoristiti sve ono dobro što nam je donijelo značajno povećanje prometa preko Pelješkog mosta.