Svaki put kad objave novu statistiku, srce mi se slomi. Svaki put kad brojke padaju, zabijen je još jedan čavao u lijes. Posljednji podaci su me stvarno šokirali. U staroj gradskoj jezgri triput je više umirovljenika nego djece. Uistinu poražavajuća statistika. Kraj se bliži. Čini mi se da bi netko trebao početi svirati ''posmrtni marš''. Ovo je tema koja mi je jako bliska, jedna od onih o kojoj sam toliko često pisao da se osjećam poput pokvarene gramofonske ploče. Pa opet se ništa (s velikim N) i nikad ne radi u vezi te teme. U Gradu ima samo 160 djece, budućnost izgleda vrlo jadno.
Pitam se koliko će njih vidjeti svoje unuke kako se igraju na kamenim ulicama. Ovo je tema o kojoj sam jako puno razmišljao. Ima mnogo razloga zbog kojih broj stanovnika u gradu pada poput kamena kad ga bacite u more. Počevši od eskalirajućih cijena nekretnina, ogromnog uspona Dubrovnika kao turističke destinacije, eksplozije Airbnb-a te mnogih izazova koje sa sobom nosi život unutar gradskih zidina. Sve ove činjenice u kombinaciji s pasivnim pristupom svakog gradskog vijeća tijekom protekla dva desetljeća imale su samo jedan rezultat – katastrofu.
Nikada nismo svjedočili nekom kreativnom potezu u svrhu zaštite i zadržavanja stanovnika, nikad. Zapravo, upravo suprotno. Kraj je neizbježan i puno bliži negoli mislimo. S ovako starom populacijom u gradu, on će doći vrlo brzo. Očekujem da ću ga vidjeti za svog života. Ali kada je uistinu kraj? Navodno oko osam stotina stanovnika živi unutar gradskih zidina. Moja procjena je da će u sljedećih dvadeset godina (ako budemo imali sreće) taj broj pasti ispod dvjesto i to će vrlo vjerojatno biti kraj grada kakvog poznajemo. Ja grad volim zimi, čak možda i više nego ljeti, ali zatvorene persijane i mrkli mrak iza prozora mi je postao jako depresivan prizor.
Naravno, Dubrovnik nije jedini. Povijesni gradovi diljem svijeta umiru. Prije nekoliko godina posjetio sam Faro u južnom dijelu Portugala. Koliko god sam želio fotografirati ljude koji žive i rade unutar drevnih zidina, nisam uspio jer je jedini oblik života na koji sam naišao (nakon 45 minuta potrage) bila redovnica koja je odjurila prije negoli sam uspio izvaditi fotoaparat. Prema tome, prihvaćajući da je kraj blizu, trebali bismo početi razmišljati o alternativama. Grad će i dalje biti magnet za turiste, samo što to više neće biti grad nego muzej.
Mješavina apartmana za iznajmljivanje, suvenirnica, restorana i muzeja. Ali čekajte, to je sadašnja situacija. Trebamo li uistinu paničariti da grad umire? Budućnost ustvari izgleda vrlo slično situaciji koju imamo danas. Uvjeravati ljude da se presele u grad je prilično nemoguća misija, što znači da će broj stanovnika nastaviti padati.
Stoga, trebamo prihvatiti situaciju i napraviti planove za drugačiju vrstu grada. Mogli bismo zatvoriti ulaze u grad i ugasiti svjetla kako bismo uštedjeli na struji. Nećemo više imati problem parkinga jer će se svi preseliti u Lapad. Neće biti potrebe za brigom oko pristupa hitnih službi gradskim ulicama. Golubovi će doslovno imati cijeli grad za sebe, ali neće biti nikoga tko bi ih hranio, pa će i oni vjerojatno negdje drugdje potražiti novi dom.
Jednostavno bismo trebali zaključati ulaze krajem listopada i otvoriti ih tek za Uskrs. U međuvremenu bismo ih otvarali samo na nekoliko dana za vrijeme Božića i Feste Sv.Vlaha. Grad je prestao biti gradom i pretvorio se u atrakciju. Postao je ništa drugo nego atrakcija i strancima i domaćima. A svaka atrakcija na svijetu ima svoje radno vrijeme. Zimi ćemo na drvene ulaze staviti natpis ''Zatvoreno zbog radova'' i uštedjeti novac. Tako ponosan i znamenit, grad ostavljen je da umre. Najžalosnije od svega je što postoji rješenje. Ali u stvarnosti nikad nitko nije ni pokušao pomoći svom voljenom gradu. Izvlače iz njega i posljednju kunu i ostavljaju ga da skonča tužan i sam.
Svi bismo se trebali sramiti. Za vrijeme jedne generacije uspjeli smo ubiti duh grada. Mogu samo zamisliti što će povijesne knjige pisati o nama. Naravno, svatko će okrivljavati onog drugog. Ali iskreno, nije ni važno tko će biti kriv. Jedino važno je što će nekad jedinstven i živi grad postati muzej. Sve što ćemo moći reći jest da nam je žao. Stoga, drage buduće generacije, a mislim da govorim u ime svih nas, žao nam je.