Klekni - lezi za dvije i dvjesto!

Roditelji muških tinejdžera, jeste li dobili najavu MORH-a o nadolazećim pozivima za obvezni vojni rok? I koja vam je bila prva reakcija, je li ono - neće moji sinovi branit‘ tuđe vikendice po bijelom svijetu? A što da ga, prema ugovoru s NATO-om pošalju negdje na pravo ratište? To danas nije nikakva bajka nego realnost. Tko imalo prati geopolitiku, zna da se kuha svugdje, ne samo u našem susjedstvu. 

Svijet je danas mali, a ratovanje konstantan hobi kojemu se nadrkani starci željni para i moći neprekidno vraćaju. Nema im narod za kruha, ali neka naoružanja. Tadašnji mladići, djeca zapravo, otišli su gologuzi i goloruki braniti svoj grad, ovi koji su iz svega izišli živi, nisu izišli ni zdravi ni bogati. Kažu iz MORH-a, vojni pozivi nisu povezani s izvanrednim situacijama niti trenutnom geopolitičkom situacijom. Ma vala baš. 

Kad sam čula da se Švabi naoružavaju i to, gle ironije, skupa s Poljacima, a izbjegavali su to još ono od četr‘espete, malo sam se naježila. Što je gora situacija u nekoj zemlji, nekom društvu, to više zvecka oružje. A nama zvoni još ono od ‘91., nekako nam je navrh glave više toga i njih. Jer njima je uvijek, onima koji su se opernatili ratom, zvonila samo lova.

Ima tu i druga strana. ‘Nek‘ idu, da nauče barem pravit‘ postelju i sebi prat‘ bječve!‘ Ili ‘neka ih stave neđe dva tri mjeseca da se nauče sami o sebi, da im ‘isprave‘ sve ono što ja nisam uspjela‘. ‘Neka ih, samo neka ne počnu tamo čupat‘ obrve i zašto ne zovu i cure?!‘ 

Ima svakakvih komentara, svaka majka prvo će reći – ne dam, što je i prirodno, ali će onda malo kao razmisliti pa izbaciti jedan od ovakvih komentara. Priče iz one vojske koliko su bile smiješne toliko i nisu. Ove s mora slali su na kontinent i obrnuto, pa je bilo onih koji bi tako prvi put vidjeli more, ali i onih koji bi prvi put vidjeli snijeg, minus 20 i neki potpuno drugi mentalitet. 

A kad bi ih odavde poslali recimo u Kumanovo ili Pirot, a ođe je vječno ljeto i Bog hoda po zemlji, majko mila muke... To je bilo i loše i dobro, ti su ljudi naučili sve osim osnova vojnog ratovanja. To su poslije u hodu. Prvo je vojska bila 3 godine, pa dvije, pa godinu. 

Vidjeli su oružje i tu i tamo ga koristili, više su ga nosili okolo po šumama i gorama, radilo se na čeličenju, nekad i maltretiranju, naučili su sve dijalekte bivše države, da je gusti brk univerzalni znak muškosti, naučili su četkicom za zube prati čučavce i čekat ispod stabla da im se osuše bječve, što je samica i da je svatko kriv samo mu se treba dokazati, ali ne mogu reći da im se horizonti nisu proširili. 

Neki su stekli i doživotne prijatelje, neki kroničnu upalu zgloba, suvenir na stražarske dane. A danas? Knin, Slunj i Požega, osam tjedana, plaćeno 2200 eura za osnovno vojno osposobljavanje. Može i priziv savjesti pa civilni rok. Sve to zasad zvuči bezazleno. Osim ako nije.