StoryEditor
MišljenjaENGLEZ U DUBROVNIKU |

Je li ptica? Ili možda avion? Ne, to ja malo letim...

Piše Mark Thomas
24. kolovoza 2021. - 10:01
Mark Tomas, Englez u DubrovnikuCropix

Je li ono ptica? Je li avion? Nije! Ono je Mark Thomas! Ne znam mogu li se svrstati u avanturiste, u ljude koji svjesno ulaze u rizik, mislim da ipak ne. Kako god, ali ipak imam neku neobjašnjivu želju dovesti se u neobične situacije, zapravo, sasvim iskoračiti iz svoje komfort zone.

A ništa nije toliko kontra od moje zone komfora nego visiti i kretati se brzinom od 100 km na sat na žici poviše jadranske obale! “Što si stariji to se više ponašaš poput adolescenta,” šalio se moj prijatelj kad sam mu ispričao ovu priču, zaključujući da on nikad neće biti tako hrabar (ili glup).

Pretpostavljam da ste shvatili što sam radio prošli vikend. Išao sam na zip-line! Međutim, nije riječ o onoj “jednostavnoj” varijanti zip-linea, već o onoj u kojoj si položen s glavom naprijed i letiš u stilu Supermana. Iako bi više volio da se moj stil naziva “kao Ironman” jer mi je on veća faca. Putovanje je počelo s neugodnim pitanjem: “Koliko ste teški?” – “Pa što je ovo? Jesam li ja došao na zip-line ili u “Život na vagi”? pitao sam s osmijehom.

Život na vagi

Gornja granica težine za zip-line je 110 kg. Pretpostavljam da sam ja nekako blizu limita. Nakon kraćeg penjanja stigli smo na polazišnu točku. Gledajući s te pozicije činilo mi se znatno visočije nego sam zamišljao. Takođe sam shvatio da ću na žici prijeći iz jedne općine u drugu, iz Župe dubrovačke u Dubrovnik.

Uz pomoć vrlo stručnog osoblja, jer ovdje je sigurnost na prvom mjestu, prošli smo kroz pravila sigurnosti. Iskreno, ja baš nisam ništa trebao raditi, bio sam totalno pasivan. “Prošli smo tjedan imali gosta iz Španjolske koji je cijelo vrijeme vožnje zip-linom molio Boga u sve žive glase,” rekao je jedan vodič. A ja sam se nadao nebeskom čudu da me gravitacija neće zamlatit kad stignem na odredište, na drugu stranu.

Prije nego su me zakačili i “uputili” mi glavu prema naprijed, zamotali su me u neki neobični kostim koji je pomalo podsjećao na S&M kostime. “Osjećam se k’o pršut”, našalio sam se s vodičem dok sam se ljuljao na povjetarcu. “Kojom brzinom biste htjeli ići?” upitao je.

“Gledaj, najvjerojatnije ovo radim sad i nikad više, pa ajmo mi “kud puklo da puklo”, stavi najveću brzinu, želim oboriti rekord,” odgovorio sam. “Ok, stavit ću na najveću brzinu, što znači da ćete se spuštati brzinom od 100 km na sat”, odgovorio je. Bilo je prekasno za uzmak. Noseći kacigu i nešto poput naočala za skijanje činilo mi se da više odgovaram nekom planinskom spustu nego žici 50 metara poviše obale.

Kad je bal, nek je maskenbal!

“Hoće li mi kaciga zaista pomoći ako nešto pođe po krivu,” šalio sam se. “Ne baš, ali će držati kameru koja će vas snimati,” stigao je odgovor. Izgleda da će zaštitne naočale biti puno korisnije. “1, 2, 3…. kreni,” Superman-ja, shvatio je da se nakon samo nekoliko metara razvila vrlo velika brzina. Zip-line prati magistralu, a ja šibam 100 km na sat. Da, da, prestizao sam automobile koji su išli prema gradu. Idući prema cilju, prestigao sam mnoge od njih. I ne samo njih, prošao sam i pored totalno zbunjenih galebova.

Je li bilo brzo? Jes’ bogami! Je li visoko? Uf, i te kako! Je li me bilo strah? Ne, ne uopće. Osjećao sam se tako živ. Adrenalin me držao nekoliko dana kasnije. Kakav osjećaj! Jednom se živi! Ili, kao što je jednom velika glumica Mea West rekla: “Pozitivne misli stvaraju pozitivne osjećaje i privlače pozitivna životna iskustva. Jednom se živi, ali ako to radiš ispravno, jednom je sasvim dovoljno.

Približio sam se dolaznoj točki zip-linea s ogromnim osmijehom na licu. “Kako je bilo?” upitao me vodič. “Je**no genijalno,” viknuo sam, “Opet bi išao.” I najluđe od svega je da bi zaista sve ponovio. I vi bi trebali! Suočavanje s vlastitim strahom čini nas jačima.

item - id = 1122167
related id = 0 -> 1123793
related id = 1 -> 1118781
18. rujan 2021 04:23