Vjerujte mi, ponekad je zabavno biti novinar i znati priče koje nikad nisu ili neće biti objavljene. Evo jedne takve.
Čuli ste, avion British Airwaysa sa 150 putnika trebao je u nedjelju sletjeti na Čilipe. Pilot je je procijenio da zbog bure mora prekinuti slijetanje, pa je, kažu, pola sata kružio. Putnici su za to vrijeme, opet kažu, gledali druge avione kako slijeću bez problema. Na kraju je, nakon više pokušaja, pilot obavijestio putnike kako zbog vjetra ne može sletjeti u Dubrovnik i da će okrenuti za Zagreb. Onako usput, dobacio je da se nada da će ima dovoljno goriva za taj let. Usred l(j)eta, putnici su se smrzli od straha.
Na kraju su imali dovoljno goriva i sreće, ali su ih, kažu, u Zagreb primili kao "ni sebe, ni svog". Rekli su im da se snađu kako znaju, pa će im British jednog dana refundirati novac. Zvuči ružno, ali su im purgeri zapravo samo prenijeli ono što su im je poručio British Airways.
E, to je bio uvod. A sad ide priča koju niti jedan medij nije objavio.
Stručno zemaljsko osoblje i ogorčeni dubrovački taksisti doznali su "što se stvarno dogodilo" na letu BA2832.
Prvo i prvo, "pilot je nesposoban i boji se bure, a skoro da nije puhalo".
Drugo, "prava istina" je da je "pilotu pozlilo i da je umro prije slijetanja". Ali putnicima ništa nisu rekli, nego su odletjeli za Zagreb. Ljudi dragi, smrt pilota tijekom leta je takav izvanredni događaj da ga se jednostavno ne može sakriti. Na stranu sad i propisi. Razmislite malo...tko bi mogao "začepit‘ usta" stjuardesama ili zemaljskom osoblju i mehaničarima koji su prihvatili avion? Lako za njih, ali progovorili bi grobari. Svima bi ispričali kako su "crkavali" od smijeha kad su došli po tijelo, pokucali na vrata kabine i pitali - "Ima li pilota u avionu ?"
Da nije nečeg puno važnijeg, ni ove dvije sulude priče ne bi nikad bile objavljene.
Najprije - nije lijepo pljucati po pilotima. Bura je, kako joj njeno sveslavensko ime i kaže - zao vjetar. Naime, to je katabatički, turbulentni vjetar s nispornim strujanjem i nema te kompanije na svijetu koja bi zamjerila svome pilotu što je prekinuo slijetanje i otišao na drugi aerodrom. Jasno je da ima iskusnijih i manje iskusnih, vještijih i manje vještih pilota. Recimo, kao pravog majstora bure među komercijalnim pilotima, Dubrovčani pamte mog prijatelja Mira Pištu. Ali pilot je jedina referentna oosoba koja može odlučiti može li (se) negdje sletjeti ili ne.
A sad ono najvažnije - tijekom turističke sezone nad Jadranskim morem bilježi se nevjerojatan broj preleta. Međutim, na ovoj strani Jadrana nema niti jednog aerodoma koji je otvoren 24 sata i koji bi mogao poslužiti kao mjesto za prinudno ili alternativno slijetanje u slučaju kakav je, primjerice, bio ovaj. Vjerojatno je u planu leta BA2832 Split bio i upisan kao alternativni aerodrom. Ali, Split zbog strašnih ljetnih gužvi nekad mora odbiti avione koji ga izaberu kao alternativu (ako se ne radi baš o prisilnom slijetanju). Budući da je avion neko vrijeme kružio oko Čilipa, moguće je da je Split u međuvremenu zatvorio, ali u svakom slučaju - na Jadranu nema aerodroma otvorenog 24/7. Jasno, aerodromima se ne isplati raditi cijeli dan, ali kad bi država shvatila problem, izabrani aerodrom bi imao pravo i na subvenciju dodatih troškova.
Da je problem ozbiljan, država će shvatiti tek kad netko iz Vlade u zvučniku čuje glas pilota koji kaže - "....nadam se da imamo dovoljno goriva do idućeg otvorenog aerodroma". Ne može pilot parkirati, uzet‘ bidon i otić‘ po gorivo da ima do Zagreba.