Ako zaista želite biti slobodni, morate se odreći najdragocjenijeg predmeta kojeg imate. Koji je to predmet toliko važan koji umjesto da nas oslobodi, drži nas zarobljenikom? Na dnevnoj bazi u prosjeku ga pogledamo 262 puta (ili kako volimo reći ‘bacimo pogled’), što je vjerojatno puno više nego što pogledamo životnog partnera ili neku dragu osobu. Ako slučajno zaboravimo ili izgubimo taj predmet totalno smo izgubljeni. Pretpostavljam da ste dosad pogodili o čemu se radi, ma zapravo ste pogodili već nakon prvih par rečenica. To je vaš mobitel.
Kao što znate, upravo sam se vratio s nezaboravnog, jednomjesečnog putovanja po Starom kontinentu. Posjetili smo nevjerojatno prekrasna mjesta, povijesne lokacije od Oxforda do Verone, bili na i u podnožju Alpa (i to dvaput), počašćeni što smo imali mogućnost vidjeti najljepše i najbolje što Europa nudi, a nudi jako puno. Uvijek se sjetim kako naši ljudi često znaju reći “ma gdje ima ove ljepote”? Ima, ima, samo vi niste bili.
Bilo je to punjenje baterija kao nikad prije. Ono što je ovo prekrasno putovanje učinilo još ljepšim i totalno antistresno, bilo je to što nismo obraćali pažnju na mobitele. Moram priznati da nisam ljubitelj društvenih mreža, ne sjećam se kad sam posljednji put nešto objavio na Facebooku. Ne vidim neku poantu, ali svatko ima svoje veselje. Također, ne spadam u voajere tako da ne vidim svrhu u beskrajnom skrolanju ekrana te gledanju nepreglednog niza fotografija mačaka, hrane i motivacijskih poruka. Više sam tip (ovisnik) o vijestima i sportu, tako da su “moje” aplikacije na telefonu BBC, CNN i Guardian. Bez obzira što ih često provjeravam, ipak ne dosegnem prosjek od 262 pregleda dnevno.
Čim smo putujući izašli iz dometa hrvatska mobilne mreže dobili smo uobičajenu poruku “Dobrodošli u Italiju, možete se nastaviti služiti mobitelom koristeći mrežu……” Takvu smo poruku dobili puno puta i jednako toliko je ignorirali. Odlučili smo da će to biti mjesec zaboravljenog mobitela. Ajde, iskreno, jel biste mogli izdržati mjesec dana bez svojih mobitela? U današnje vrijeme, ovisnost o mobitelu nalazi se na sedmom mjestu, negdje između ovisnosti o čokoladi i kockanju, dok je recimo pušenje na broju jedan (pozdrav mojoj punici). Biti bez mobitela mjesec dana, blago rečeno bio je izazov. Bili smo u vakumu bez ikakvih vijesti. Jedino što smo donekle mogli vidjeti bili su prizori s ekrana televizora u kafićima u kojima bismo pili jutarnju kafu. Ti mali isječci bili su jedina doza vijesti koja je došla do nas.
Nitko me nije mogao zvati. Pretinac s porukama je bio prazan, dok se moj e mail sandučić punio daleko od mojih očiju. Zapravo je tih dana moj mobitel dobio ulogu sata. Nisam čak ni fotografirao nešto posebno, tu i tamo poneka slika. Možda je sve to čudno, ali mogućnost uživanja u prizorima oko nas koje sam dijelio sa suprugom bila je neprocjenjiva. Umjesto da smo gledali dole, gledali smo gore (i uokolo). I što sam propustio?
Ništa! Umjesto da sam svakih petipo minuta pogledavao na mobitel (to je neki uobičajeni prosjek), mi smo razgovarali s ljudima, čitali turističke vodiče i išli kud nas je “nos vodio”. Crna rupa od mjesec dana bez mobitela bila je osvježavajuća i otriježnjujuća poput skoka u Jadransko more usred zime. Umjesto da mala crna kontrolira nas, mi smo nju “ušestali” te je koristili samo kad je zaista bilo neophodno. Netko je jednom rekao “Sve dok imaš mobitel u ruci nikad nećeš biti sam.” Istina je upravo suprotna. Nikad se nisam osjećao povezaniji s okolinom, nikad nisam osjećao toliku radoznalost ni bio u takvom doticaju s prirodom, direktno i bez posrednika (mobitela).
Ako tu spravu koristimo samo kao alat, to je u redu, međutim, nažalost, ta je razina već odavno pređena. Probajte. Isključite telefon samo na jedan dan pa ćete vidjeti što ste zapravo propustili, koliko zaista važnih stvari. Sve što ćete propustiti su trice i kučine….