REMEK DJELO STVARALAŠTVA I domaće životinje na kapitelima

Na kapitelima klaustra samostana Male braće predočene su i domaće životinje. Pas, koji vrijedi za najstariju domaću životinju, prikazan je čak četiri puta na kapitelu 8 i dva puta na kapitelu 18. Na kapitelu 25, na njegovoj jugoistočnoj strani, prikazan je jedan bik.

Fra Stipe Nosić ističe kako je na kapitelu 37 šest je volovskih glava. Kapitel 48 ukrašen je sa šest glava ovnova. Uočljivo je, da je taj kapitel nekada u prošlosti doživio ne baš osobito vještu restauraciju. Djelomično je odrezan u donjem dijelu, vjerojatno zato što je bio oštećen, kako bi se ubacili tašeli na dijelu kapitela koji se oslanja na stupove koji ga nose. Nije čudno da su ove životinje našle mjesto na kapitelima, jer u vrijeme izrade klaustra majstori i drugi pomagači, svakodnevno su bili u kontaktu s njima. Možemo sebi predstaviti situaciju u kojoj bi bez tih životinje bilo teško zamislivo tadašnje ljudsko privređivanje. Tu se treba prisjetiti pasa koji su čuvali druge životinje, kao i lova divljači uz njihovu pomoć. Zatim, korištenja životinja i proizvoda od njih za prehranu kroz meso, mlijeko, sir i slično. Pa, upotrebe dijelova njihova tijela za izradu odjeće i obuće, od vune i kože. Volovi koji su tada upotrebljavani za vuču kola, zasigurno su i kamene kapitele na kojima su prikazani njihovi likovi dovezli do klaustra.

Fra Nosić navodi kako vjerojatno nije bilo majstora niti pomagača na poslovima u klaustru koji nije na sebi imao nešto od odjeće ili obuće, a da nije bila napravljena od materijala životinjskog porijekla. Volovi i ovnovi, odnosno junci i janjci, bili su važni i kao žrtvene životinje, pa se ne smije izgubiti iz vida njihova žrtvena simbolika, zbog koje su zasigurno i dobili mjesta na kapitelima. Pa kao što se s Mojsijem, koji je predočen s knjigom saveza na kapitelu 18, dovode u vezu psi koji ga grizu za noge, tako se i junci i janjci, kao žrtve koje su se svakog dana prinosile u hramu u Jeruzalemu, mogu dovesti u vezu s njim. U bliskoj vezi s Mojsijem, koji je izveo narod iz egipatskog ropstva, simbol je janjeta. Krvlju janjeta „bez mane“ označili su Izraelci dovratnike svojih kuća kako bi bili prepoznati kao Jahvini i kako bi njihovi prvorođenci bili pošteđeni od smrti (Izl 12,42; 29,35-42). A starozavjetni proroci Izaija i Jeremija prorekli su da će doći Onaj koji će biti odveden „kao janje krotko što ga vode na klanje“ (Iz 53,7; Jer 11,19). Kad je došao Krist, na kojeg se proroštva odnose, Ivan Krstitelj ga je prepoznao i predstavio svijetu. Janje simbolizira Krista, spremnost na pomirenje i blagost, što otkriva Kristova žrtva na križu. Ivanove riječi upotrebljava liturgija do naših dana, u formuli: „evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta“.

Taj poklik u svetoj misi podsjeća na Isusovu žrtvu koju je on podnio za palog čovjeka i tako ga oslobodio od zla, od grijeha. Tu poznatu Ivanovu izjavu zabilježenu u kamenu čuva muzejska postava samostana u kojoj je izložen dio kamenog poliptiha s reljefom sv. Ivana Krstitelja, koji desnom rukom pridržava jasno vidljivi uklesani svitak na kojem je u skraćenom obliku latinski natpis „Ecce Agnus Dei“ (Evo jaganjca Božjeg). Taj reljef u kamenu, koji je vjerojatno nešto stariji od ovnova na kapitelu, pokazuje kako je janje i na našim prostorima već odavno dio kršćanske simbolike.