Marija Milovac o vješticama: najviše ih je bilo na Pelješcu i Konavlima, a pričalo se da na jezive načine ubijaju djecu

Istraživačica povijesti, pripovjedačica i turistička vodička Marija Milovac održala je u petoj lađi Lazareta predavanje "Zagonetka vještičjeg leta: Putovanja, sabati i magične biljke". Riječ je o prvom predavanju u sklopu ciklusa "Mjesec žena u povijesti" u organizaciji Dubrovačke baštine koja već treću godinu zaredom ciklusom predavanja obilježava ožujak kao mjesec žena u povijesti.

U ime Dubrovačke baštine, okupljene je pozdravila Zrinka Lucianović te najavila kako će se ove godine predavanja dotaknuti i povijesti umjetnosti. Na početku je održana minuta šutnje za nedavno preminulog gospara Damira Račića, velikog zaljubljenika u povijest Grada.

Marija Milovac održala predavanje o progonu vještica u Dubrovačkoj Republici: ‘Pričalo se među Dubrovčanima kako vještice jedu djecu, piju ljudsku krv i spolno opće s vragovima ispod oraha...‘

Milovac je naglasila kako je upotreba magije prisutna otkad je civilizacije, a najviše suđenja navodnim vješticama se dogodilo u ranom novom vijeku.

Postojale su razne priče o vješticama. Poznata je ona s dubrovačkog područja koja kaže da žena i muž uvečer odu na spavanje ali se u neko doba žena ‘izvuče‘ iz postelje, pođe do komina, rastopi u lončić mast s kojom se počne mazati... Muž je potajno promatra i čuje magičnu formulu kojom ona želi odletjeti preko Jadrana do Italije gdje su se vještice okupljale pod orasima u Apuliji. Formula glasi: "Ni o drvo ni o kam neg‘ u Puju pod orah!" Kako se ona pretvorila u muhu i odletjela tako se i on našao u Apuliji, nabrao je oraha dok je promatrao žene koje se vesele i plešu te je tako, pomoću oraha, sve te žene i svoju suprugu prokazao kao vještice! No, muž je čuo krivu magičnu formulu ("I o drvo i o kam i u Puju pod orah") pa je prilikom leta udarao u svako drvo i kamen pa izubijan i izudaran stigao u Apuliju.

U dalmatinskim pričama vještice češće putuju barkom morem do Italije, nađu se na suprotnoj obali, nađe se i ‘slijepi putnik‘ na barci. Često u pričama putuju u Aleksandriju ili Indiju.

Priča s Pelješca kaže kako je jedan čovjek čuo vještice koje su se namazale i pretvorile u muhe, potom su kroz ključanicu ušle u konobu i stale ‘srkati‘ tamošnje vino. On se isto namazao i pošao za njima. Isto je počeo piti vino, a kako se napio, izgovorio je: "Hvala Bogu!" Kad je prizvao Božje ime, pretvorio se u čovjeka, a kad su ga vještice vidjele, pobjegle su. On nije mogao izaći iz zaključane konobe pa ga je ujutro zatekao gazda kako spava među bačvama. Ispričala je predavačica kako je bilo i pričâ gdje vještice popiju vino iz bačve pa se potom u iste bačve popišaju!

Magične formule se spominju u pričama u cijeloj Hrvatskoj, često su slične formulacije. Postoji jedna iz Župe dubrovačke koja je drukčija. Naime, vještica se obraća mački, ona takoreći ‘smrzava‘ situaciju kako se ne bi otkrilo da je nema: mačka ostane ležati kraj peći, vatra gori, a vještica sjedne u bačvu s kojom odleti!

Pošto je prošlo vrijeme od maškaravanja, Milovac je napomenula kako je riječ maska u srednjem vijeku također označavala vješticu, noćnu moru, utvaru ili sablast. Vještice su u narodnim vjerovanjima bića metamorfoze, one mijenjaju svoja obličja, a uz upotrebu vještičjih masti, pretvaraju se u male životinje: mačke, miševe, leptirice, muhe... Ili, putuju na drugim životinjama, jašu ih. Obično putuju u daleke krajeve na sabat, ulaze u kuće i čine zlodjela... Vješticama se pripisivala mogućnost dodira s onostranim.

U ranom novom vijeku kult vještice smatrao se novom umreženom sotonističkom sektom. Širila se teorija da vještice štuju đavla, da potpisuju ugovore s njim, da uče kako nanositi nesreću ili bolesti ljudima. Često su se vještice u pričama okupljale na poznatim mjestima, one iz dubrovačkog kraja u Apuliji, a pričalo se i da se na tim sijelima nisu samo veselile i gostile, već jele nekrštenu djecu.

Sama magija je stara kao i sam čovjek, u staroj Mezopotamiji i Egiptu je bila dio svakodnevice, kao i u antičkoj Grčkoj te Rimu... Još stari Grci i Rimljani pričali su o tim ženama koje noću putuju, koje se pretvaraju u razne zvijeri, koje naude djeci, a među njima je striks - velika bijela sova koja siše krv dojenčadi. To je demonska sova koja leti, a žena je mogla preuzeti njezin oblik. Spominju se žene koje prakticiraju magiju i koje lete, to su bile striks ili strige.

Nezaobilazni element priča je čarobna mast, tipičan motiv kasnijih svjedočenja žena pomoću kojih su navodno letjele na noćne sabate. Drevni mit poznaje i Lamiju, prekrasnu ženu, zapravo, poluženu - poluzmiju. U mitologiji je ona prokleta na način da je pojela vlastitu djecu, a zavodi muškarce i pije im krv... To su žene koje vrebaju svoje žrtve noću i koriste tamne magične moći, obično bi imale tijelo neke životinje...

U antičkom svijetu bilo je suđenja ženama koje su prakticirale magiju. U 4. stoljeću prije Krista spominje se slučaj žene koja je zbog trovanja osuđena na smrt. Opisujući događaj, grčki govornik i državnik Demosten koristi izraz pharmakis a kasnije ga je zamijenio latinski izraz Venefica, što znači vještica. Naime, kad bi razne droge ili ljubavni napici doveli do smrti, to bi se kažnjavalo. Zakonodavci su razmišljali o namjeri, a kasnije se sve kažnjavalo - bez obzira na namjeru! Obično su se u to vrijeme takvom vrstom magije bavile žene, ali i muškarci. Išlo se k njima radi ljubavnih napitaka, radi proricanja budućnosti, tražilo se sredstvo za pobačaj, pomoć za pronalazak izgubljenog predmeta, mogle su se tražiti raznorazne usluge...

Bio je poznat i zločin trovanja odnosno veneficium koji se koristio i u smislu magije trovanja. Zločin trovanja se spominje u srednjovjekovnim statutima, tako se u onim dalmatinskim navodi maleficij herbarije (zlodjelo trovanja) koje se izjednačavao sa zlodjelom magije. U njima piše artes magicales vel herbariæ (umijeća magije ili herbarije). U Dubrovačkom statutu iz 1272. se spominje zlodjelo trovanja. Ako se dokaže i postoji smrtni ishod, krivca je trebalo spaliti, a ako postoji sumnja, knez je odlučivao o kazni... Komentirala je Milovac kako je granica između trovanja i magije u to vrijeme bila prilično ‘zamagljena‘...

Arhivist i znanstvenik Zdravko Šundrica spominje najstariji slučaj trovanja u Dubrovačkoj Republici iz 1373. Ostalo je zapisano kako je žena imena Radosava napravila ‘tortu od trava‘ koju je htjela poslužiti Mariji Miloševoj s kojom je bila u zavadi jer joj je preotela muža. Htjela je otrovati nju, ali su tortu konzumirali još 3 osobe, među njima i dvoje malodobne djece. Preko noći su kod svih nastupili bolovi, a nakon dva dana svi su umrli. Milovac je postavila pitanje bi li se taj slučaj trovanja mogao gledati kao slučaj magije?!

U germanskom svijetu dolazi do kažnjavanja žena i muškaraca koji se bave čarobnjaštvom, maleficijem. Zanimljivo, kažnjavalo se i onoga tko bi nekog drugog nazvao strigom ili maskom, tolika je to uvreda bila. U pričama Germana su lamije i strige letjele na velikim udaljenostima, ušle bi u domove svojih žrtava i pile krv ili jeli im organe. U ranom 10. stoljeću benediktinski opat Regino iz Prüma sastavio je "Kanon biskupima" ("Canon Episcopi") koji se referira na legende, na žene koje putuju noću a koji je ušao u crkveni kanon... Kršćanski mislioci nisu vjerovali da vještice fizički idu na noćna putovanja, bila je to službena doktrina sve do 13. stoljeća. Smatralo su da su to njihove iluzije i fantazije. 

Često se spominje božica Dijana, zaštitnica sela, ladanja, prirode, lova i lovaca, divljih životinja, plodnosti zemlje i plodnosti žene, zaštitnica porođaja, boginja noći i mjeseca, njezin grčki pandan je Artemida... Dijana je bila prikazivana kao trostruka božica, božica lova, božica mjeseca i božica podzemlja i magije, često ilustrirana kao polumjesec, puni mjesec ili uštap... Nekim germanskim boginjama pripisivali su se slični atributi, a Dijana je pretvorena u Lucifera. Jer, sva ta poganska božanstva smatrala su se demonskim. Kako mjesec i mjesečina noću obasjavaju put, Dijana je bila Lucifera - ona koja nosi svjetlo!

Jedina je poganska boginja koja se spominje u Bibliji, postala je povezana s narodnim vjerovanjima koja uključuju nadnaravne figure boginja a koje je Crkva željela demonizirati. Uvijek je u vjerovanjima postojala ta nadnaravna žena ili boginja.

Pričalo se među germanskim narodima da žene, pratiteljice tih boginja, idu po kućama, da noću ulaze u kuće, da se goste, jedu, a običaj je bio prostrijeti stol prije spavanja: tamo gdje je bila puna kuća, te žene bi donijele blagoslov, a tamo gdje nije - prokletstvo... Pričalo se da neke žene sudjeluju i u povorkama dok bi bile noću u krevetu... Uz Dijanu se spominje Herodijada koja je zaslužna za smrt sv. Ivana Krstitelja. Herodijada je bila oličenje negativne osobe jer je ubila prethodnika Krista. Jedna apokrifna legenda iz 12. stoljeća kaže da, kad je Salome vidjela glavu Ivana Krstitelja na pladnju, da je zaplakala nad njom i u tom trenutku su njegove usne zapuhale, stvorio se vihor koji je podigao u visine, bila je osuđena da zauvijek lebdi u prazninama, a da od sumraka do zore odmara na granama hrasta i lijeske. Postoji i jedna teorija prema kojoj je ime Herodijada nastalo spajanjem imena dviju boginja: Here i Dijane, ali ona nije utemeljena.

U germanskom vjerovanju postojala je boginja plodnosti Holda ili Holla koja je nošena olujom, a Unholden je postao izraz za vještice. Postojala je i Pehta ili Perchta, bila je duh zime koji dolazi ljudima u kuće između Božića i Bogojavljenja. Ako su djeca bila dobra, darovala bi ih, ako nisu, otvarala bi im trbuhe, vadila crijeva i stavljala slamu u tijelo... Kasnije se za te žene navodilo da vade srce, a praznine u tijelu žrtve pune slamom.

Od slavenskih boginja tu je Morana, boginja zime. Njezina lutka bi se spaljivala ili bacala u rijeku čime bi se označio kraj zime. Korijen imena dolazi od mor, riječi za smrt, a do toga su došle more kao ženski demoni koji napadaju ljude noću... Postoje priče o ženama koje se pretvaraju u sitne životinje i ulaze ljudima u kuće, a magičnog utjecaja bi se moglo osloboditi ako bi se, recimo, uhvatilo leptiricu...

Slavenska boginja Mokoš, germanska boginja Holda i nordijska boginja Frigg se prikazuu s vretenom i analogne su kao zaštitnice žena i predenja. 

Istraživači navode teoriju da sve boginje vuku korijenje od nekog drevnog kulta ‘Velike boginje majke‘: činjenica da je mjesečni ciklus kod žena izjednačen s ciklusima Mjeseca, smatrano je svetim. No, u srednjem vijeku su žene bile daleko od svetinje, a menstruacija je smatrana ‘prljavom‘.

Priče o grupama žena proširivale se su se s juga do sjevera. Tako su u Milanu 1390. dvije žene osuđene na smrt jer su tvrdile da su dio sekte Madonne Oriente, da su joj dolazile svaku noć, da su učile magiju i liječenje od nje, tajnu trava, a sljedbenice su se pretvarale u životinje. Posjećivali bi i kuće, a večerali bi kravu i to na taj način da bi Madonna na kraju oživjela mrtvu životinju!

I u hrvatskim pričama ima sličnih motiva. Kod Đakova je tako neki seljak svjedočio kako je vidio vješticu na grani kraj stabla duda. Vidio je kako se maže vještičjom mašću i nakon što je izgovorila čarobnu formulu, poletjela je. On se također namazao, izgovorio je formulu pogrešno, ali je došao na mjesto okupljanja i vidio kako vještice pričaju i kako se vesele. Bile su gladne, jedna od njih donijela je kravu, ispekle su je i naokolo bacale kosti dok su jele. Kako je i on bio gladan, ukrao je jedno rebro, a kasnije, kad je došlo kraj sijelu, vještice su htjele skupiti sve kosti i oživjeti kravu, ali nisu mogle naći to rebro pa su umjesto njega našle granu bazge. Ujutro, kad je trebalo pomusti kravu, iz rebra je rasla grana bazge koja je procvjetala!

Vještice su u pričama vodile sljedbenike na mjesta veselja, počeli su se javljati demonološki motivi, žene vještice su se, prema predajama, počele odricati kršćanske vjere, na banketima bi dlakavi muškarci proždirali djecu ili bi vještice imale neki životinjski dio tijela... Zanimljiva je pojava dalmatinskih vilenica i vila... U narodu su postojale žene travarice koje su znanje o bilju dobivale od vila, bile su vilenice, a spominju se i na srednjodalmatinskim otocima Braču, Hvaru i Visu. U 17. stoljeću je biskup naložio da se na tom području ispita postoje li slučajevi vještica i magije, a službeno je utvrđeno da nema vještica, bar ne onih javnih ali da ima đavolske vještine kojim se bave mladi da spriječe brak, izvještaji navode da vilenica ima, da im se narod obraća za pomoć, ne samo za liječenje, nego i za poništavanje kletvi. Spominje se jedna žena, vilenica, koja se druži s vilama, jede s njima, a preko njih zna što se događa u svijetu. U hrvatskim predajama su vile djeliteljice znanja, poput talijanskih i srednjoeuropskih boginja.

Nisu samo postojale vilenice, tu su muškarci - vilenjaci. To su muški koji su stupili u kontakt s vilama na određeni način i dobili znanje ili su kao mladići naišli na vilu, otpetljali im kosu ali tako da nisu smjeli prekinuti vlas jer bih dočekalo zlo, ali ako bi je uspješno oslobodili, vila bi ih nagradila!

Otmice djece koje bi činile vile spominju se u hrvatskim narodnim pričama, kao i u pričama s britanskog otočja... Djeca bi nestajala i provela određeno vrijeme kod vila, naučila bi tajne umijeća o biljkama te bi se vratila!

Na Pelješcu se u 17. stoljeće bilježi pojava vilenice. Prvi slučaj navodi se 1660. kad je kapetanu Janjine dojavljeno da ima vilenica u njegovoj kapetaniji. Dovedena je i ispitana. Priznala je da je vilenica. On je pitao što to vilenice znaju raditi, a ona je odgovorila da znaju liječiti. Kad je pitao kako zna liječiti i tko je to naučio, osumnjičena je odgovorila da je naučila tetka vila... U Italiji se obično spominje neka velika gospođa, učiteljica, neke žene izvana koja je ženu, sljedbenicu naučila raznim umijećima, ali se nikad ne spominje ime te žene...

Vilenica je kapetanu Gučetiću sve priznala, a na kraju je upitao ima li u njegovoj kapetaniji još vilenica i vještica, a ona ih je imenovala još devet: dvije su priznale da su vještice, ostale su zanijekale. Sve ih je poslao u Dubrovnik. S prvom ispitanom se ne zna što je bilo, ali jedna od tih žena je putem do Grada pobjegla. U Gradu su žene dale detaljnije iskaze, dvije ispitane s Pelješca rekla su kako su imale spolni odnos s demonom koji im je jedne noći došao kao mladić te im obećao dati sve što zatraže ako pristanu biti vještice. Opisale su da su letjele u obliku kokoši, mačke, leptirice... Jedna je žrtvovala tri nećaka jer nije imala svoje djece... Ispričala je da je kao leptirica sjela na prsa jednog djeteta, izvadila srce i kasnije na sabatu ga pojela. Dodala je da je srce bilo ukusno za jesti i da je imalo okus teletine.

Druga žena je slično svjedočila. Priznala je da žrtvovala jedinu kćer. Sedam žena nije priznalo, izdržale su torturu. Dvije koje su priznale, bile su osuđene na smrt vješanjem, a tijela su im potom spaljena. Naime, praksa spaljivanja bila je uobičajena.

Crkva je već u ranom razdoblju donijela kazne za maleficije, zločine magije, učinjena magična zlodjela. Najprije je na njih gledala kao na ‘ostatke‘ starog poganskog svijeta.

U srednjem vijeku naizgled nema puno suđenja, ali dosta zapisa nije preživjelo. No, u pravnom postupku postojala je razlika, do početka 13. stoljeća bio je germanski običaj accusatio na snazi: optužba i odgovornost dokazivanja krivnje bila je na pojedincu, a ne na državi ili Crkvi, teško je bilo dokazati zločin magije. Optuženi bi bili izlagani raznim kušnjama kako bi dokazali svoju nevinost, uronilo bi ih se u vodu ili vidjelo koliko dugo bi mogli držati užareni predmet, a svjedoci su kasnije mogli pričati u korist optuženog.

Uskoro je, između 12. i 13. stoljeća, nastupila crkvena inkvizicija kao odgovor na pojavu heretičkih skupina. Papa Grgur IX. svojom je bulom u 13. stoljeću pokrenuo papinsku inkviziciju, imenovao je inkvizitore, bili su to dominikanci i franjevci, a od osnutka isusovaca bio je to njihov posao. Inkvizitori su bili putujući suci, bili su ispomoć lokalnim biskupima. Istaknuo se u tome jedan revni svećenik, Konrad od Marburga, koji je iznuđivao priznanje od heretika, a papa je njegove izvještaje o hereticima uzimao ‘zdravo za gotovo‘.

Opisivale su se u tim izvještajima scene ceremonije kod heretika, Katara, veldenza... Spominje se i ‘poljubac srama‘, poljubac žene u stražnjicu demona - bio je to pečat obožavanja demona. Isto tako, spominje se u tim izvještajima kako bi u ceremoniji, tijekom inicijacije, heretici trebali poljubiti žabu krastaču, primiti njihovu slinu i njihov jezik u svoja usta, a zanimljivo je da krastače luče kemijsku tvar koja ima halucinogena svojstva... Međutim, scene ceremonija nisu ništa novo. Za slične ceremonije Rimljani su optuživali kršćane, širili su priče da kršćani jedu tijelo, piju krv, a potom padaju u orgije. Kršćani su kasnije optuživali pogane, druge heretike, Židove, nekršćane, Katare, vještice, a ta ‘satanic panic‘ postoji i danas. Danas se za slične ceremonije optužuju masoni, razne tajne skupine i udruženja...

Papa Aleksandar IV. zabranio je kažnjavanje zločina magije ako inkvizitori nisu našli potvrdu za herezu. Magija nije bila na meti inkvizicije, a ključni trenutak bio je prodiranje grčke i arapske literature u Europu. Bila su to djela okultne tematike, astrologije, drugih umijeća... Ceremonijalna magija ušla je tako u među kler, na europske dvorove, svi vladari imali su nekog magičara i astrologa u službi, a u početku 14. stoljeća rasla je upotreba magije i trovanje u političke svrhe. Papa Ivan XXII. prepao se tako i jednog biskupa dao spaliti pod optužbom da ga je ovaj htio ubiti. Ceremonijalnom magijom i raznim ritualima zazivali su se duhovi i demoni koji bi radili u korist onih koji ih prizivaju, svećenici su se bavili tom magijom a branili su se da to rade za dobrobit kršćanske zajednice. Propagiralo se da uvijek demoni služe njima, a da su vještice uvijek služile demonima i taj demonski element ušao je u suđenja protiv vještica.

Naglasila je Milovac da su, zapravo, svećenici stvorili sotonističku vješticu. Bilo je dosta obrazovanih inkvizitora, svećenika, propovjednika koji su širili taj osjećaj krivnje među narodom. Poznat je slučaj žene koja je osuđena jer je bez torture priznala da je umorila 30 djece, a da ih je spasila 60-ak. Za svako preživjelo morala je dati jednu žrtvu, a ubila je uz to još ljudi, svog sina - i to magičnim praškom. Imena i datumi koje je navela poklapali su se sa stvarnim podacima. Koristila je tako smrdljivu mast da bi se pretvarala u mačku pa su suvremenici tu mast zbog odvratnog mirisa zaista povezivali s vragom. Žena je na kraju osuđena i spaljena, a vjerojatno je, s današnjeg gledišta, bilo riječ o iscjeliteljici. Često su znale nastradati babice, travarice, iscjeliteljice, a u dubrovačkoj povijesti su to bile vilenice. Kako su seoska mjesta bila jako udaljena od grada, nije bilo liječnika pa su se ljudi obraćali tim ženama. Upravo zbog toga, u dva distancirana dubrovačka kraja, u Konavlima i na Pelješcu, javljalo se najviše optuženih žena. Tako je 1695. jedna Kate iz Mihanića optužena jer je tijekom liječenja travama i pučkom magijom umrlo dijete. Po selu se govorilo da je ona vještica kao i njezina mati. Osumnjičili su je da je izjela djetetu srce, što je bio čest motiv u tim slučajevima...

Također, mast za pretvorbe i letenje se kao motivi isto tako javljaju u procesima... 1689. prijavljene su i u Grad bile privedene dvije žene s Pelješca. Jedna je priznala pred sudom da je 20 godina vještica, da je ubila 4 sina, a najmlađeg, Jakova, ostavila na životu. Sve je to priznala bez torture. Tvrdila je da je svoje sinove ubila grumenom koji joj je dao vrag. Srce se djelovanjem tog grumena rastvorilo te ga je izvadila, a pomoću tog grumena masti pretvarala se u bijelu pticu. Stavila bi tvar na oganj da se rastopi i namazala bi se... Nije na kraju osuđena na smrt, već na sramotnu procesiju Gradom, išibana je kraj stupa srama, žigosana je tri puta u lice, dobila je po jedan žig u obraz te jedan u čelo, a protjerali su je iz Dubrovačke Republike.

Mladi vlastelin Sabo Bobaljević, kojeg su zvali Glušac jer je bio gluh, optužio je jednu prostitutku za čaranje. Vjerovao je da ga je uklela, ali se brzo otkrilo da je ipak riječ o sifilisu...

Nisu stradavale samo žene, nego i muškarci. Isprva bi na dvije žene, bio osuđivan jedan muškarac. No, razvojem tiskarskog stroja, krenulo je širenje demonološke literature. Najpoznatiji primjer je "Vještičji malj" ("Malleus maleficarum") Heinricha Krämera, ali i djelo "O vješticama i proročicama" ("De Lamiis et Phythonicis Mulieribus") Ulricha Molitorisa. Značajnu ulogu je odigrao "Vještičji malj" gdje Krämer i kasnije dodani autor Jakob Sprenger objašnjavaju kako su žene uzročnice propasti Božjeg Kraljevstva, počevši od Eve, napisali su kako su žene slabiji spol, smatrali su da je žena slaba da održi vjeru, objasnili su koja pitanja osumnjičenima treba postavljati, koja su zlodjela vještica, kako ih prepoznati, kako dokazati da su vještice...

Nakon toga, broj osuđenih žena penje se po nekim brojkama iznad 80 posto u odnosu na broj optuženih muškaraca.... Među svećenicima je bilo onih koji su smatrali da žene nisu sposobne fizički odletjeti, a stav Crkve nije bi izjednačen ni jednoglasan: bilo je onih koji su tiho kritizirali tiskana djela o vješticama, ali su kritičari sami dolazili u opasnost da ih se osumnjiči, nije bilo pametno glasno iznositi sumnju.

Bilo je mislioca koji su smatrali da vještice putuju na sabat tjelesno, a bilo je i ovih drugih koji su vjerovali da je to zabluda koju je đavao stvorio u umovima tih žena, te da samo duše vještica putuju na sijela. Krajem 16. stoljeća javilo se objašnjenje da je to trik pod djelovanjem halucinogena, povezivalo se to s vještičjim mastima koje su pravljene od biljaka s psihoaktivnim svojstvima.

Zanimljivo je svjedočanstvo Abrahama iz Wormsa iz 14. stoljeća koji je napisao magijski priručnik u kojem opisuje magijski sustav znanja koji mu je prenio egipatski mag. Govori o vještici iz Austrije koja mu je obećala odvesti ga u grad ili neko mjesto koje poželi. Zainteresirala ga je, otišao je s njom, odvela ga je kući, namazala i sebe i njega mašću, a onda su pali u stanje sna. Doživio je neko putovanje, a kad se probudio imao je čudan osjećaj melankolije. Brzo se razočarao jer je shvatio da su priče o njihovom putovanju bile različite. Ostao je zbunjen, ali je i drugi put došao k njoj da promatra što se događa. Zatražio je da ode kod njegovog prijatelja, da sazna neke novosti. Djevojka je pristala, namazala se i duboko zaspala. Nakon nekoliko sati javila je vijesti od prijatelja, shvatio je da su potpuno lažne i zaključio da tu nema magije, da je mast odlična za san u kojem se mašta čini kao stvarnost!

Evidentiran je i slučaj s kraja 15. stoljeća. Jedna se starica hvalila pred misliocem koji je zamolio da svjedoči njezinom činu leta. Starica ga je pozvala s uputom da pozove i druge svjedoke koji bi mogli posvjedočiti fantastičnoj moći letenja. Učenjak je došao sa sumještanima u njezinu kuću, starica se namazala, izgovorila magičnu bajalicu, brbljariju, počela se tresti pod navodnim djelovanjem demona. No, pala je i lupila glavom od pod, ležala jedno vrijeme kao mrtva i nakon svega je tvrdila da je bila kod boginje Dijane. To nije bila istina jer cijelo vrijeme bila u prostoriji!

Učenjaci su pisali o učincima vještičje masti, neki su u moderno doba tvrdili kako su vještice mazale tijela, mazale metle, štapove, stolice, predmete na kojima se sjedi ili može jahati, iznosile su se teorije kako su vještice mazale štapove i drške od metle kako bi mogle masturbirati a o čemu nema podataka u izvornim dokumentima. Bilo je onih koji su navodili da su masti od dječjeg sala, otrovne biljke jedić, spominjale su se biljke poput velebilja, bunike, kanabisa, opijuma, a isto se bilježi i korištenje žaba krastača.

U tom pogledu nije nezanimljiva biljka atropa belladonna koju su nazivali ‘vještičja trava‘. Njezine bobice nazivane su ‘đavoljim trešnjama‘, a od 10 do 15 bobica je dovoljno za usmrtiti odraslog čovjeka. Znale su žene sok bobica utrljavati na lice da im bude ljepše, a sok od biljke bi u svrhu ljepote nakapale u oči kako bi im se zjenice proširile.

Korištena je i crna bunika koja raste na dubrovačkom području i uz koju se veže niz praznovjerja. Magični su načini njezina branja. Prema jednoj uputi, biljku treba iskopati s srednjim prstom lijeve ruke jer je inače opasna za branje. Koristila se i za magiju upravljanja meteorologijom... Zvala se i Apolonijeva trava, a Apolon je brat blizanac Artemide, bio je u grčkoj mitologiji bog proricanja, liječništva, disciplinâ koje se vezuju uz magiju. Podsjetila je Milovac i na slučaj korištenja bunike koji je odjeknuo u Hrvatskoj 2009. kad je šaman pripremio kompot od bunike: jedna osoba je preminula, a tri su završile na psihijatriji.

Tu je i biljka mandragora koja se na dubrovačkom području javlja samo na Sniježnici. Već u antici su zapisani čudnovati načni branja, iskopavanja biljke jer je smatrana vrlo opasnom. Korijen biljke bi se vezao za psa i onda bi se ga namamilo kako bi životinja iščupala biljku iz tla. Onaj tko iščupa korijen biljke je, prema vjerovanju, bio osuđen na odlazak u pakao. Također, ova biljka, prema predaji, ‘vrišti‘ i ‘plače‘ kad je se iščupa pa bi se stavljao vosak u uši da se to ne čuje, životinje koje bi čule taj krik bi ugibale. Mandragora se koristila u ljubavnim napicima kao afrodizijak za ljude i životinje, a plod mandragore nazivan je i ‘đavoljom jabukom‘. Grci su tu bobicu zvali ‘bobicom ljubavi‘, a u Bibliji se spominje kao sredstvo koje može pomoći i da neplodna žena zatrudni. Inače, naziv biljke dolazi od riječi ‘mandra‘ i ‘agora‘ odnosno ‘uobičajeno mjesto za sastajanje‘. U jednom procesu iz Francuske se navodi kako je njezin sok korišten za mazanje štapa za letenje. Bilo je ove biljke prema kazivanjima starijih prije i na Koločepu, a izvozila je Dubrovačka Republika u druge krajeve. Inače, korišteni naziv za ovu biljku je i (o)koločep. Znala se miješati i s vinom što bi kod ljudi imalo omamljujuće djelovanje. Dakle, stanovnici Dubrovnika znali su za mandragoru, a još više su o njoj znale travarice.

Sve navedene biljke su uglavnom otrovne i smrtonosne, a masti su manje opasne jer se ne unose direktno u organizam. Dapače, zaključila je predavačica da su vjerojatno djelovale protiv tjelesnih bolova poput reume, artritisa...