Netko koga je vijest o smrti franjevca, policijskog kapelana, gvardijana Franjevačkog samostana u Pridvorju i pjesnika fra Ivana Kramara posebno potresla, njegov je prijatelj, ‘brat po stihu‘, akademik Luko Paljetak. Družili su se, zajedno pisali i čitali pjesme, zajednički ih predstavljali, održavali zajedničke pjesničke večeri, podržavali se, zajedno su i objavljivali, jednostavno, bili su pjesnički tandem, srodne duše... Tek nedavno, 19. rujna ove godine, kad je akademik Paljetak u Saloči od zrcala predstavljao ‘Pjesme‘, prijevod poezije Emily Dickinson, Kramar je bio u publici u prvom redu i bodrio svog prijatelja. Ne čudi stoga da akademik Paljetak još ne može vjerovati što se dogodilo.
- Bio je izuzetno dobar prijatelj, otvoren, spreman za šalu, u nijednom trenutku čovjek u njemu nije osjetio fratra u habitu, zakopčanog, zatvorenog u neku svoju vlastitu skolastiku, što se kod mnogih fratara zna osjetiti. On je jednostavno nadilazio taj osjećaj, njegova ljudskost je bila važnija od svega, znao je u svemu naći i radosnu, humornu, pa čak, ako tako smijem reći - i ‘šeretsku‘ crtu. Znao se nasmijati, lijepo družiti, lijepo je pjevao, svirao gitaru, govorio je izvrsno stihove, pripovijedao je jako dobro i volio je ljude pa su onda ljudi i njega voljeli. Volio je sve što je lijepo na neki način i sve što ga osobno može oplemeniti, a čini mu se da mu je Konavle upravo donijelo tu jednu vrstu osjećaja ugode i arkadijske ugode i časti što može biti na tom mjestu na kojemu je nekada bivao i pisao Gundulić. To ga je također radovalo i obogaćivalo, kazao je akademik Paljetak te se osvrnuo na Kramarovo fratarsko djelovanje i na njegovo pjesništvo:
- Upoznao sam ga kasnije, već je bio došao u Konavle i kad smo se upoznali, vidio sam da je to čovjek koji nije tamo došao samo po službi, nego je došao iz neke posebne ljubavi prema tom samostanu u kojemu se odjednom osjetio kao da je doma, kao da je došao na mjesto na kojemu može učiniti nešto lijepo i plemenito, cijelo vrijeme se na taj način i trudio. Trudio se, rekao bih, u dva smjera: jedan smjer je bio nastojanje da što više vjernika privuče u tu ljupku, malu crkvu i taj divni, poharani i gotovo zaboravljeni samostan i to mu je uspijevalo zbog njegove otvorenosti, prostodušnosti, snage vjere i ljepote propovjedničke riječi koju je znao prenijeti vjernicima. Tako da je iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu, broj vjernika bivao sve veći. Dakle, ispunjavao je svoju duhovničku obvezu savršeno, s ljubavlju, franjevački radišno i ponizno. S druge pak strane, to mu nije bilo dovoljno, htio je od toga samostana, a zatekao ga je u vrlo ruševnom i zapuštenom stanju, napraviti duhovno-kulturni centar tog dijela Konavala u koji se, ponavljam, na neki duboki i gotovo neobjašnjiv način zaljubio, kazao je akademik te dodao:
- Organizirao je čitav niz vrlo uspjelih priredbi tako da su to bile neke male ‘Dubrovačke konavoske ljetne igre‘ koje je on uspijevao ondje organizirati. Dovodio je najistaknutije umjetnike iz Europe, Hrvatske, Bosne i drugih krajeva. A imao je iskustva jer je vidio dosta veliki dio svijeta: Afriku, Australiju, Njemačku... Upoznao je ljude i mogao je računati na to svoje prijateljstvo, s druge pak strane, on je u Konavle je došao kao čovjek od pjesničke riječi, a onda kad smo se sreli, vidio sam da je u njemu velik pjesnički potencijal i da je velika želja da se i na taj način izrazi. S jedne strane, to je bila njegova potreba da pokaže jedan dio svog vlastitog bića, a drugi da, franjevački izrazi divljenje prema ljepoti svijeta u kojemu on i kao duhovnik i kao čovjek pripada. Napisao je čitav niz sjajnih pjesama, objavio je nekoliko izuzetno zapaženih i dobrih knjiga tako da se vrlo brzo uvrstio u red vrlo istaknutih hrvatskih pjesnika, što dokazuje i Maslinov vijenac što ga je dobio u Selcima na Braču prošle godine. Ne znam tko će biti u stanju zamijeniti ga na tom mjestu, ne znam... Tko god dođe, morat će se jako puno potruditi da postigne ono što je moj, naš prijatelj, fra Ivan, postigao, zaključuje Paljetak.