"Moje Konavle – Stare fotografije iz privatnih zbirki – Prikupila Katica Radić" naziv je izložbe Dubrovačkih muzeja koja se od 4. studenog može pogledati u Etnografskom muzeju odnosno u žitnici „Rupe”, donosi Jutarnji.
Autorice izložbe su kustosice, arheologinja i povjesničarka umjetnosti Liljana Kovačić te etnologinja Barbara Margaretić. Sakupljačica, Katica Radić, po struci je liječnica, pulmolog, a više je o svojoj rodici i samoj izložbi ispričala jedna od autorica izložbe, Liljana Kovačić. Rođena je Konavoka, cijela obitelj joj živi u Konavlima, a roditelji su joj nosili tradicijsku odjeću jako dugo pa je, bez obzira na arheološki i 'kunsthistorijski' poziv, rasteći u takvom okruženju, razvila senzibilitet prema etnologiji i baštini.
- Doktorica Katica Radić i ja smo prve rodice ili sestričine, rodile smo se u istom selu, u Popovićima i naravno da smo kao bliska obitelj bile povezane, započinje Kovačić ne krijući da je gospođu Katicu trebalo nagovoriti da izloži svoje fotografsko bogatstvo.
Izložba prikazuje preko 200 fotografija iz privatnih obiteljskih albuma iz Konavala, nastalih uglavnom od kasnog 19. do 60-ih godina 20. stoljeća koje je gospođa Radić prikupila. Riječ je o preslicima originala i uglavnom su djela fotografa amatera, a manji dio njih nastali su u dubrovačkim fotografskim atelijerima.
- Ona ne spada u osobe koje su vole eksponirati jer je vrlo povučena i skromna osoba, a fotografije, film, konavoska tradicijska nošnja i konavoski rječnik su joj strast. Ja je zovem jednom vrstom fantasta, a što se tiče etnografski tema, ona je moj „joker zovi” jer ako nisam sigurna u neku od brojnih tema iz tradicijskog života Konavala, prvo nju zovem i sve iskomentiramo. Skupljačica ima oko tisuću fotografija, a njezina skupljačka aktivnost započinje nakon Domovinskog rata u kojem je obiteljska kuća Radić kompletno izgorjela sa svim onim što je obitelj generacijama čuvala, spomenut ću samo komplete tradicijske muške i ženske nošnje među kojima je bio i posljednji primjerak muške kabanice, svojevrsnog kaputa, koju su nosili samo imućni Konavljani. Da ne govorimo o namještaju, tradicijskom oružju, korespondenciji (pisma, osmrtnice, dopisnice), predmeti umjetničkog obrta, kućnog inventara i gospodarstva koji su trebali za voditi jedno veliko poljoprivredno imanje. Primjerice na jednoj od fotografija je kapetan Ivo Bronzan (stariji), rođen 1850. u Popovićima koji je snimljen u atelijeru P. Marubbija u Skadru. Bronzani su susjedi s Radićima pa se Ivo s njima dopisivao i sve do domovinskog rata Radići su čuvali korespondenciju s njim i adrese u San Franciscu i Constantinopolisu na koje su mu slali pisma, ističe Kovačić.
Skupljačka "misija" Katice Radić je započela s ciljem pronalaska fotografija bliže i daljnje obitelji koje su Radići izgubili ratnim stradanjem i to je započela prvo kod svojte, susjeda, sumještana Popovića i obiteljskih prijatelja.
- Katica je nastavila svoju skupljačku aktivnost i po drugim konavoskim selima jer je surađivala s gospodom Nikom Kapetanićem i Nenadom Vekarićem na velikoj monografiji o konavoskim rodovima. Budući da je kao jedna od prvih konavoskih liječnica liječila brojne Konavljane, oni su joj rado davali na uvid obiteljske albume fotografija. Ona bi izrađivala preslike i vraćala originale, pritom se ponašala kao etnolog jer je prikupljala i druge podatke: imena ljudi na fotografijama, godine rođenja, bilježila događaje koje su fotografije prikazivale. Dosta njih je i sama identificirala, a da bi se svaka fotografija kontekstualizirala napravili smo i dodatna istraživanja, priča arheologinja i povjesničarka umjetnosti.
Godine 1996., na znanstvenom skupu „Konavle u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti“ održanom u Cavtatu Katica Radić je priredila amatersku izložbu naziva „Moje Popoviće – Izbor iz obiteljskih albuma koji su preživjeli srpske i crnogorske zločine“ na kojoj je bilo izloženo šezdesetak fotografija koje su između ostalih i tema ove izložbe i kataloga. Zajedno s gospođom Nikom Ljubimir izradila je anketni upitnik o stradalim i pokradenim pokretnim i nepokretnim dobrima konavoskih kućanstava u srpsko-crnogorskoj agresiji. Anketnim listom je obuhvaćeno oko 700 različitih vrsta predmeta podijeljenih u 21 skupinu, a odnose se uglavnom na tradicijske predmete materijalne i duhovne kulture.
- Konavljani su rano shvatili mogućnosti i snagu medija fotografije i htjeli su se fotografirati pa su se oni bogatiji fotografirali u poznatim atelijerima u Dubrovniku, a s obzirom na činjenicu da su u svojim salama imali albume s obiteljskim fotografijama, može se reći da su shvatili da fotografije imaju memorijsku vrijednost, da pričaju obiteljske priče i da je to na neki način bila njihova identitetska karta, naglašava Kovačić te nastavlja:
- Skupljajući te fotografije, rekla bih da je razmišljala kao etnolog jer je ona u svojoj duši pravi etnolog. Primjerice, kao poznavatelj razvoja i promjena koje je tradicijski način odijevanja doživio tijekom 20. stoljeća ona je to prepoznavala na fotografijama kao i puno drugih detalja i upravo zbog toga ih birala. Tu su i fotografije s prizorima konavoske svakidašnjice kao što su poljodjelski poslovi, oranje, žetva žita, trganje, transport vina na prodaju. Prikupila je fotografije crkvenih svečanosti kao što su Euharistijski kongresi koje smo dosta istraživali da bi ih povezali uz konkretna zbivanja. Prema pisanju tadašnjeg tiska na njima bi bilo oko 5 tisuća ljudi. Primjerice na kongresu u Pridvorju je išlo osam putničkih autobusa punih turista iz Dubrovnika. Imali su svoje vodiče i dogovorene ure kad se trebaju vratiti u grad, ali nisu se uopće htjeli vratiti, nego su ostali do kraja oduševljeni događajem. Tu je bila svečana misa, procesija, a poslije pauze za objed, pozdravni govori, blagoslovi, svečana Faustova misa, pjevanja... Odjeća je bila strogo propisana. Imamo fotografiju djece iz Komaja u procesiji s cvijećem i amblemima koju smo povezali s Euharistijskim kongresom u Čilipima 1939. Prema opisu, to je bila velebna svečanost, mladići koji su predvodili procesiju i nosili svečani baldakin morali su biti obučeni cijeli u svečanu „zlatnu“ nošnju i sa „starinskim“ oružjem. Crkveni život bio je Konavljanima jedina svjetla točka jer su se svećenici zauzimala se za običnog seljaka i bila uz njih u svim situacijama, govori Kovačić.
Fotografije su otkrile još zanimljivosti.
- Tu su još fotografije vjenčanja, a među njima su kustosice i skupljačica prepoznali vjenčanje jednog od najmoćnijih i najbogatijih ljudi ovoga kraja između dva svjetska rata Boža Banca koji se 1910. vjenčao u Cavtatu s Marijom Račić, kćerkom Iva Račića, brodovlasnika iz Cavtata, tada vlasnika velike parobrodarske tvrtke za prekooceansku plovidbu i poslovnog partnera Boža Banca. Slijede sjajne fotografije plažne kulture Konavljana, nogometa, školstva plesa i glazbe, tečajeva šivanja i krojenja koje je vodila tvrtka „Singer“ koja je tako prodavala i čuvene šivaće mašine. Svaka konavoska kuća je imala Singericu, a za nju su govorili da je „nepodrti stroj“. Prema prvim istraživanjima stranih i hrvatskih etnomuzikologa Konavljani su bili vrsni i „pasionirani“ plesači, a gusle su „njima bile kao klavir u građanskim obiteljima.“ Među konavoskim guslarima zabilježena je i za sada jedina žena guslarica Pavi (Pajko) Pulić, rođenoj Klaić (kćer Vlaška Klaića). Katica mi je pričala da su je Radići zvali guslarica.
- Nekoliko fotografija vezano je uz posjet budućega vrhovnog zapovjednika Austrougarske kopnene vojske, austrijskog nadvojvode Fridrika Konavlima, 24. svibnja 1914., u osvit Prvoga svjetskog rata. Bila je to svojevrsna priprema za opću mobilizaciju s obzirom na objektivne naznake rata velikih razmjera. Središnja svečanost održavala se na Grudi, koja je tada bila sjedište općine. Imamo i fotografije koje smo povezali uz proslavu šezdeset i šest godina vladavine cara Franje Josipa I., te fotografije snimljene u Beču kamo su Konavljani išli na proslavi 60 godina vladanja istoga cara. Tamo su plesali poskočicu, a „udarao je“ Ivo Dimnić. Priču zaokružujemo konavoskom tradicijskom arhitekturom koju se slobodno može nazvati ekološka arhitektura jer je savršeno sljubljena s okućnicom i krajolikom. Jedna od fotografija na izložbi svjedoči o počecima zrakoplovstva u Konavlima, što je posebno zanimljivo s obzirom na dubrovačku Zračnu luku koja se nalazi u Konavlima. Riječ je o aeromitingu u Konavoskom polju blizu Grude. Tada je sletjelo nekoliko privatnih zrakoplova. Tako se spominje jedna Njemica, gospođica Hoffmann, rumunjski knezgospodin Bibescu i Čeh Tomaš Bata, osnivač i vlasnik čuvene tvornice cipela „Bata“, a zaljubljenik u u zrakoplovstvo. Kasnije je taj avion ustupio tvornici „Bata” u Vukovaru. Kasnije je avion zabilježen negdje u Zagrebu, konfiscirala ga je Kraljevina Jugoslavija, dobio je neke nove brojeve, ali je zadržao stari 'serijski broj'. Ne zna se njegova sudbina, ali se pretpostavlja da je stradao u ratu, priča Kovačić te dodaje:
- Međutim, najvrjednija tema izložbe je priča o prvom konavoskom foto-amateru Vuku Klaiću – Krtici kojeg ovdje iznosimo u javnost prvi put. Dosta njegovih fotografija je već objavljeno, ali se samo jedanput njega spominje kao autora. Ova izložba je bila sjajna prilika da ga konačno prikažemo u svjetlu i inauguriramo ga na neki način, da mu odamo počast jer on je bio amater suvremenik početaka fotoamaterskog pokreta u Hrvatskoj. On je zaslužan za prihvaćanje ovoga medija u Konavlima. Rođen je sredinom 19. stoljeća u Popovićima u bogatoj zemljoposjedničkoj i pomorskoj obitelji koja je iznjedrila kapetane, a njegovi bratići – prvi rođaci su: političar i jedan od prvaka Narodne stranke dr. Miho Klaić (1829.–1896.) i njegov brat Lujo (1830.–1915.), kapetan i poslije profesor i ravnatelj Pomorske škole u Dubrovniku. Vuko je s fotografijom započeo kasnih 80-ih, a najkasnije ranih 90-ih godina 19. stoljeća. O tome svjedoče negativi – želatinske staklene ploče veličine 9 x 12 centimetara i debljine od 2 do 3 milimetara koje čuva obitelji Iva Klaića - Vlaškova kao i Kodakovu ručnu tzv. „sklopivu kameru“ TB 25501000 Brownie Ball Bearing Camera, patentiranu oko 1910. To je vrijeme komercijalizacije fotografskog obrta kada se imućni pojedinci počinju baviti fotografijom, govori Kovačić.
Klaić je zaista bio pionir u svakom smislu.
- Te industrijski proizvedene želatinske suhe ploče, koje čuva obitelj Klaić, bile su dostupne nakon 1878., a intenzivno su korištene do 1920-ih godina. Vuko ih je nabavljao u poznatoj tvornici „Antoine Lumière i sinovi“ iz Lyona. Najčešće je snimao članove obitelji, pojedinačne i grupne portrete na taraci svoje kuće, a rekvizitima koje pri tome koristi, oponašao je ambijent profesionalnih fotografskih atelijera. Svakodnevni život kao što su djeca u Klaića „Na podkućama“, njihove igre te način odijevanja su sjajan izvor informacija, te konačno scene arhitekture sela Popovića koje su još dobrim dijelom ostale nepromijenjene, iako je urbanizacija te palež i razaranja tijekom Domovinskog rata, utjecao na funkcionalan i vizualan odnos. O tome da je Vuko vladao stranim jezicima te da je bio upoznat s „društvenim komunikacijama“ svojega vremena svjedoči i katalog uređajâ iz Beča gdje je nabavljao sve potrebno za proizvodnju vina budući su Klaići imali velike površine zasađene vinovom lozom, te svoje kmetove. Plemke voća i sjemenke cvijeća je nabavljao u Gentbruggeru. Prvi je u Konavlima uveo umjetni gnoj, a bio je inicijator otvaranja prve Potrošno-obrtne zadruge u Popovićima. Vuko je putovao po Hrvatskoj, Bosni i Europi u svojoj živopisnoj konavoskoj nošnji s torbicom u kojoj je nosio fotoaparat. Obitelj prepričava anegdotu iz Beča. Na ulici ga je netko zamolio za fotografiranje što je on rado učinio, a na zaprepaštenje fotografa Vuko je iz torbice izvadio svoj fotoaparat i od modela postao fotograf, ističe viša kustosica.
Oni koji dođu na izložbu na neki način će zaokružiti cijelu priču.
- I na kraju naš zajednički primarni interes, i autorica izložbe i skupljačice, nije bio determinirati fotografske tehnike, materijale i umjetnička nastojanja, nego smo fotografije promatrale kao izvore informacija za niz muzeoloških tema, pogotovo onih etnoloških. Na njima su zabilježeni događaji, i stvarne osobe koji su činili povijesti i kulturu Konavala. Poseban naglasak stavljen je na tradicijsko naslijeđe koje naglo izumire zbog posljedica urbanizacije, naobrazbe, migracija, ratnih stradanja i globalizacije koja ubrzava prihvaćanje novih obrazaca i praksa, pa je, između ostaloga, fotoaparat zamijenjen mobilnom fotografijom. Obilje podataka koje nam je dala naša skupljačica, gospođa Katica, te ona do kojih smo došli istraživanjima, nismo mogli prikazati ovom izložbom, ali će biti u katalogu koji će se tiskati kada nam to dozvole financijske mogućnosti. Izložba će biti otvorena do konca veljače i ovim putem pozivam Konavljane da je dođu vidjeti u Rupe. Možda prepoznaju nekog iz svoje obitelji, zaključuje Kovačić.