StoryEditor
KulturaUSUSRET PREMIJERI |

JASNA JUKIĆ Nakon više od trideset godina opet su me zaprosili preko Čehova

Piše Bruno Lucić
12. lipnja 2020. - 13:15
Članica ansambla i bivša ravnateljica Kazališta Marina Držića Jasna JukićBožo Radić/HANZA Media
Jednočinka ”Prosidba” Antona Pavloviča Čehova u režiji Helene Petković prva je premijera u produkciji Kazališta Marina Držića nakon stanke zbog korone. Premijerno će se izvesti večeras s početkom u 20 sati na Velikoj sceni KMD umjesto u teatru Bursa gdje se izvorno trebala odigrati.

Reprize su na rasporedu 13., 25., 26. i 27. lipnja, također u 20 sati. Uz Zdeslava Čotića i Branimira Vidića, u predstavi igra i članica ansambla KMD i bivša ravnateljica dubrovačkog teatra Jasna Jukić.

KVALITETA SE NE MOŽE IZBRISATI

image
Božo Radić/HANZA Media


Na daskama KMD nije Vas bilo šest godina, zadnji put tijekom predstave ”Prikazanje muke Isusove” u 2014. Zašto?
To ni ja ne znam, trebalo bi pitati bivšeg ravnatelja. Nikada nisam odbila neki posao i kad nisam bila u dobrim odnosima s ravnateljima, nikada nitko mi nije mogao dati otkaz jer sam uvijek bila dobar radnik. Način na koji se vodilo Kazalište je očito odgovaralo gradskoj upravi jer bi inače netko nekad postavio neko pitanje. Kao pojedinac, nisam mogla postavljati neka pitanja i zahtjeve tipa 'dajte mi, molim vas, raditi!' jer onda sam netko tko vrišti bez veze. A nitko nikada nije pitao zašto glumci ne rade, ne samo ja, nego i neki drugi! To pitanje se treba postavljati! Kao ravnateljica sam se iznimno trudila, zato što je moje kazalište, da svi budu zaposleni. Kad bi došli problemi i sukobi u Kazalište, odmah bi se reklo: ”To su neradnici, to su loši međuljudski odnosi, to treba 'rasformirati', davati otkaze u Kazalištu...” Moj cilj bio je dokazati da su svi ljudi u Kazalištu potrebni jer ljude treba zaposliti! Naravno, da nastane višak u kazalištu i bilo gdje kad se ne radi, onda je sve 'višak'! Ali, kad se radi, treba još ljudi, uvijek ih treba! Malo je glumaca, ako se dobro radi i ako se hoće još! Moj cilj je bio, a to sam i dokazala, da su svi ti ljudi u kazalištu potrebni.

Je li Vam nedostajala pozornica?
Jest. Vjerujem da mi netko nije baš nepromišljeno 'ne davao posla' kao bivšoj ravnateljici jer ja nisam tu u ansamblu bila samo glumica, nego netko tko je bivši ravnatelj. To je promišljena situacija. Taj 'netko' me je time mislio ugroziti, međutim, postoji neka narodna izreka koju možda nije zgodno citirati, ali reći ću je: ”I noga u stražnjicu je korak naprijed!” - bar za mene. Meni je to bio motiv da tražim posla, provodila sam vrijeme u Splitu, imala sam posla u kazalištu PlayDrama u Splitu, radila sam kao dramski pedagog i bila v.d. ravnateljice drame u HNK Split jednu godinu... Ne možete kvalitetu izbrisati, netko tko je voljan raditi, ne može ga se izbrisati... Ako je netko loš i onda se makne, onda je naravno 'izbrisan', ali ne može se izbrisati čovjeka koji radi, koji ima svoju biografiju.

Loš odnos s bivšim ravnateljem rezultirao je time da ste bili izignorirani?
Bila sam izignorirana, ali u nijednom trenutku ne mogu govoriti o nikakvim odnosima jer odnosa nije bilo.

image
Božo Radić/HANZA Media


Znate li zašto?
Tu bi trebalo ući u glavu bivšeg ravnatelja. O bivšem ravnatelju jedino mogu reći da je njegova kvaliteta ta da je navrijeme shvatio da taj posao nije za njega i tu je spasio i sebe i kazalište. To ipak govori da je inteligentan čovjek koji je shvatio da se treba vratiti svom poslu koji je prije radio, a koji je to posao – ne znam!

Došla je predstava ”Prosidba”, takoreći zaprosili su Vas?
Zanimljivo je da sam ”Prosidbu” igrala kao mlada glumica u Kazalištu mladih. Ničega se ne sjećam iz te predstave! (smijeh) To dovoljno govori o meni da me se prosilo i sa 18 i u ovim godinama! Još me se prosi, što valjda govori o sadašnjem ravnatelju koji bi ipak želio da me netko zaprosi?! (smijeh)

Zašto ste rekli 'da', zašto ste se dali 'zaprositi'?
Zato što ja, što god da mi reču da radim, ja radim. Nikad nisam ništa odbila, bilo što, što mi se da kao radni zadatak, ja ću raditi. Sto puta sam govorila svojim kolegama, a to i mislim: o talentima ne možemo raspravljati, to je nešto dao, Bog nam je dao darove i mi to imamo, a na nama je da damo sve od sebe u svakom trenutku. Jer, o talentu svatko može razgovarati, ali ako nisi dao sve od sebe, ako se nisi odazvao onome što te zove – tu je greška, tu je problem... Ako ne radiš svoj posao dobro, ako ne daš sve od sebe, to je ozbiljan problem i velika nesreća za pojedinca jer znači da neće nastaviti dobro u životu.

Spadate, dakle, među rijetke koja ne odbija uloge?
Većinom glumci ne odbijaju. Zaposlenica sam Kazališta, nisam slobodnjak. Slobodnjak ima pravo birati što će raditi, a ja kao zaposlenica moram igrati što god mi moj šef, ravnatelj reče. To je moje mišljenje, tako se odnosim prema životu i nemam pravo misliti drugačije. Glumci su znali govoriti da mogu odbiti, ja to kao ravnateljica tada nisam našla u zakonu i rekla sam im: ”Kad mi nađete u zakonu to, donesite mi, ja ću po tome postupati...” Nisam to našla u zakonu, onako kako se odnosim prema sebi, odnosila sam se kao ravnateljica prema drugima. Znači, nemamo pravo odbijati posao.

ODNOS PREMA MLADIMA

Kako Vam je bilo vratiti se Čehovu u ”Prosidbu”?
Čehov je kompliciran za igrati, on kad i napiše da je nešto šaljivo, da je nešto humor, to ustvari nije humor, to je 'humor na kraju' kad ste vidjeli sve skupa, pa je onda šaljivo. Ali, to nije onaj urnebesni humor! Znam kako to igrati, već sam imala to iskustvo, ali da se sjećam pojedinosti te prve predstave – ne sjećam se! Tu su došle i ove drage cure, redateljica Helena Petković, dramaturginja Ivana Vuković i oblikovateljica scenskog pokreta Matea Bilosnić. Pristojna su to, dobro odgojena djeca i možda je meni najzanimljivije u tom radu to što sam ja prvi put jedna 'gospođa glumica' jer su oni djeca za mene i prvi put imam takav odnos. Nikad nisam radila s tako mladim redateljima i mladim ljudima, uvijek bi to bili ili moja generacija ili stariji od mene i uvijek sam ja bila mlada glumica. E sad sam prvi put stara glumica.

image
Prizor iz "Prosidbe", KMD, 2020.
Hrvoje Margaretić


Može li, kako kažete 'stara glumica', naučiti nešto novo od mladog redatelja, redateljice?
Mladost nosi jednu svježinu, mladi čovjek želi se dokazati i to je ono što 'vampirski' možemo uzeti od mladosti, a naravno da možda u zanatu ja znam više, ali ne smijete se mladom čovjeku uplitati i govoriti: ”Ja ću ti to...” jer to može shvatiti kao agresiju, atak na sebe, nego treba pustiti da pogriješi, treba pustiti ljude da idu svojim putem, da nauče na svojim greškama. Ne možeš čovjeku reći: ”Ja ti to znam bolje!” jer onda postaješ neprijatelj. Neke stvari su dobre, neke stvari su manje dobre u tom poslu, ali vjerujem u talent tih ljudi. Ako se redateljica prihvatila tog teksta, sigurno zna što njime želi reći. Zadatak glumca je uvijek da mašta u zadanom okviru i smatram da ako predstava nije uspjela, uvijek je kriv redatelj, a glumac je kriv ako nije izvršio sve upute redatelja i živio na sceni to što mu je zadano. Ali, ako je glumac na sceni zadatak izvršio 100 posto, a predstava nije ispala kako bi trebala, onda glumac nije kriv. Jednom sam od jednog kardiokirurga čula nešto što mi se jako svidjelo: oni kao kardiokirurzi naprave sve da presade to srce, da naprave operaciju, ali imaju spoznaju da u njihovim rukama nije garancija da će čovjek oživjeti. Sve ću napraviti što mi je rečeno, ali nije u mojim rukama i mojoj moći da ta predstava oživi i zato mislim da smo 'kardiokirurzi' u tom pogledu. Tako to doživljavam, ako ne dam sve od sebe onda ta predstava neće oživjeti.

Koliko Vam Čehov daje slobode?
Novo tumačenje kazalište je takvo da uzmemo tako klasična djela pa ih izmaštamo na potpuno drugi način i to su nova čitanja. Redatelj dođe s tim novim čitanjem. Imamo Čehova koji ima zadani okvir, glumac ima zadani okvir od redatelja i u tome svemu se on snalazi, a ne snalazi se samo u Čehovu. Kao što sam rekla, to nije urnebesno smiješno iz trenutka u trenutak, nego na kraju ti vidiš jednu smiješnu zgodu. U tom smislu je Čehov višeznačan, smiješan je s odmakom. Najbliskija sam tome da mislim da, kad si toliko zreo, kad si toliko shvatio život, onda zaista sa smiješkom gledaš na sve i zato je Čehov svugdje napisao da su to ustvari komedije jer ozbiljne, dramatične situacije, kad imaš odmak kao i na stvari u životu koje si proživio, poslije su smiješne, a u tom trenutku je bila drama. Zato Čehov često piše da su to komedije, ali ustvari su to ljudske drame.

image
Jasna Jukić, predstava "Hasanaginica", KMD, 2011.
Arhiv Dubrovačkog vjesnika


Pored mladog dramskog tima, Vaša uloga je mlada osoba?
Ne! Moj udvarač opisuje mene ovako: ”dobro kuha, obrazovana je, lijepa je”, a ja sam inzistirala da se doda: ”i malo je starija”! (smijeh) Da se razumijemo, ni udvarač nije u cvijetu mladosti. Možda smo i prilagodba s ovim vremenom jer ni sada se ljudi ne žene i ne udaju tako mladi, nego se, kad je već sve sazrelo, reču: ”Vidiš, zgodno bi bilo udati se/oženiti se...” Moja uloga imala je i puno udvarača, a nitko je nije dobio jer je, što kaže Balašević, miraždžika, dotarica, ona je puna para, ona je ta koja određuje ritam pa valjda zbog toga i jesam neka podjela za tu ulogu (smijeh).

Kako gledate na činjenicu da se ljudi sve kasnije i kasnije odlučuju za zajednički život i za njegovo ozakonjenje, koliko će predstava ljude u tom prodrmati ili pomoći?
Predstava nije o tome, predstava je doslovno kao jedna zgoda o dvoje ljudi, na koji način postoji udvaranje. Oni se kroz svađu zaljube, to je Čehov doslovno napisao! To je kao jedna vrsta udvaranja. A zašto ljudi danas u brak idu sve stariji? Zato što smo svi samostalni, zbrinuti, ima i dio propagande... Evo sad sam u Splitu vidjela da se mlade glumice redovito udaju i imaju djecu, dok je u moje vrijeme bilo propagandno, Bože sačuvaj imati brak i djecu! Davno prije, ženiti glumicu bilo je Bože sačuvaj! Glumica je bila 'žena lakog morala! Međutim, sada te mlade glumice po Splitu njihovi partneri normalno prihvaćaju, znaju da je to naš posao i da inače nema nikakve intime s kolegom koji glumi, bolje su upoznati s našim poslom... Zašto se bavim tim poslom? Svatko od glumaca ima različit odgovor na to pitanje. Možda nam je slično jedino to da je meni uvijek zanimljivo, uvijek je nešto novo i to je nešto što me zanima u životu - da sad kad završim s ”Prosidbom”, nikada je više neću ponoviti ili ću je ponoviti nakon trideset godina kao što sam sad, ali nikada neću ponoviti taj doživljaj tako da je to nešto što me zanima u mom poslu. Znači, kad dođe novi posao, sve je novo, počnem ponovno otkrivati kao dijete koje ponovno otkriva jednu novu igračku dok je ne rastavi.

image
Božo Radić/HANZA Media


Obitelji se počelo pridavati više pozornosti?
Tako je! Ono što servirate ljudima, hoćete-nećete, prima im se. Ne moraš nasjesti na propagandu, ali to su one subliminalne poruke. Svaki dan ti pomalo ulazi nešto tako da mislim da se počelo govoriti o važnosti obitelji i ljudi to prihvaćaju...

Nakon ovog iskustva rada s mlađima, žudite li za mlađim redateljima i mlađim kolegama glumcima ili za neko jače redateljsko ime?
Ne mogu reći za čime žudim, mogu reći što mi vrijeme donosi, a donosi mi to da ću sve više surađivati s mladim redateljima i redateljicama i da ću biti starija glumica.

Deprimira li Vas to ili pak veseli?
Mene inače deprimira to što starim! (smijeh) Jednostavno zato što sam naučila raditi s puno energije. Takva sam osoba, a sad vidim da se tijekom dana moram ići malo odmoriti, što me užasno nervira. Naravno da si bliži sa svojom generacijom, mladi ljudi nemaju tu biografiju, biografiju u smislu svojih dokazanih uspjeha i kvaliteta i naravno da si onda sigurniji s nekim tko ti dolazi sa svojom biografijom. A s mladim ljudima si na 'promatranju', malo se 'promatraš', tko su sad ti ljudi, tko je to... I oni su mene promatrali, vrlo su tolerantni prema meni i mogu imati zahtjeve. To mi se dosad nije dogodilo - da mogu tražiti da se nešto pomakne jer sam ja ta koja bi morala imati mali predah, to mi se dosad nikad nije dogodilo. To je različito!

"Prosidbu" ste započeli prije korone u teatru Bursa, a završavate je na Velikoj sceni. Koliko će to premještanje utjecati na komad?
Teško mi je govoriti izvana u smislu kako je to izgledalo prije, a kako izgleda sada. Teatar Bursa je intimna situacija i na taj način se postavljao komad. Ipak smo sada morali prearanžirati neke stvari. Mi kao glumci se bolje osjećamo na Velikoj sceni, nekako smo bili sretniji kad smo došli, super je jer smo se mogli raspojasati, jer si u Bursi skučen tako da vjerujem da je predstava dobila, da nije izgubila. Možda će se negdje vidjeti da je negdje nešto izgubila, a to sada ne mogu procijeniti: hoće li nam taj veliki prostor nešto 'pojesti', ali mislim da smo čak dobili. Sad ovo cijelo vrijeme radimo na prilagodbi tom velikom prostoru, sad se više ne bismo mogli vratiti u mali prostor, to bi bio veliki problem.

image
Božo Radić/HANZA Media


Čega ste najviše dobili?
Prostora! Prostora da možemo napraviti nešto što nismo prije mogli napraviti. I namještaja imamo sad više nego što bismo imali u Bursi, a to sve spada u 'moju' dotu, dobila sam više 'dote'! (smijeh) Bolje mi je prošao udvarač!

UDVARANJE RADI UDVARANJA

Ništa se nije promijenilo između udvarača i njegove željene?

Ljubav je uvijek ista! Ljudske emocije se nisu promijenile otkako znamo za sebe, sve okolnosti oko nas mogu se promijeniti, ali čovjek i njegova nutrina se nikada ne mijenjaju, to su emocije. Možda je prije bio neki drugačiji način pa bi udvarači možda ustreptali kad bi pogledali curu, a sada su žene maltene gole po ulici! (smijeh) Međutim, isto postoji ta barijera, nije pitanje golotinje da te netko pustio u intimni prostor, u intimni prostor se pušta na drugi način, intimni je prostor uvijek intimni prostor i sve ovisi o tome koliko čovjek u udvaranju dopusti da mu netko uđe u njegovu intimu.

"Sve" je danas prezentirano, sve je zbog golotinje nadohvat ruke, gubi li se potreba za udvaranjem?
Meni se još udvaraju, ne znam o čemu govorite! (smijeh) Ja to ne znam! Uvijek je onako kako se postaviš, ako se postaviš da je sve na izvolite i da sve može, nema čovjek potrebe udvarati se, ali ako vidiš da se netko postavio tako da mu treba udvaranje, onda neka se udvara!

image
Božo Radić/HANZA Media


O radu aktualnog ravnatelja
- Paolo Tišljarić je za mene jedno oduševljenje i iznenađenje. Volim radišne ljude, on je radišan, on pozna kazalište, govorimo istim jezikom... Ljudi smo od struke, ali ne u smislu da imamo diplome pa smo od struke, nego znamo kazališni proces, točno znamo o čemu pričamo i nekako mi je dosta ravnatelja koji idu u kazalište jer 'vole' kazalište, ali su ekonomisti pa su došli malo u kazalište. Mislim da je kazalište na velikom, velikom dobitku što ima takvog ravnatelja. U samom startu nisam naravno znala da će biti ovakav, ali sviđa mi se sve što je čovjek do sada napravio.


To iskustvo pomoglo Vam je i u ovoj predstavi?
Naravno! U smislu da imam osjećaj – što i kako. A to opet ne znači da i kad se netko udvarao, da smo došli do neke točke, možda nismo došli do ničega, možda se to, eto tako, odvilo... Umjetnost radi umjetnosti, udvaranje radi udvaranja! I to je umjetnost i tu treba biti maštovit. Tijekom udvaranja vidiš zanima li te ta osoba, tu može biti zaista inspirativnih udvaranja. I ako je netko predobar u tome, pustiš ga da se udvara dugo, dugo – da te inspirira! (smijeh).

Pažnju je izazvala nedavna čistka u KMD-u: bacanje rekvizita i kostima, mnogi su to dočekali s negodovanjem.
Ne vjerujem da se bacilo bilo što, što je vrijedno. Ima i otpisna komisija tako da svatko u Kazalištu zna što je vrijedno. Dosta stvari propada u Kazalištu i zbog vlage, blizu smo mora... Drago mi je da se netko uhvatio toga da raščisti i da opitura prostore. Jedan dio posla sam napravila ja, a sad novi ravnatelj nastavlja taj dio, on nastavlja čišćenje, nastavlja detalje... Meni se sviđa da to netko radi, da netko ima želju da to napravi, da očisti, da sredi, da osvježi sve to skupa... Postoji i kostimi koji se non-stop preuređuju. Ne vjerujem da su bačeni neki vrijedni kostimi jer se sve iskoristi u Kazalištu, dapače, ima i kostimografa koji 'kradu' jedan od drugoga pa 'ukradu' kostim, ako je dobar. Ako je nešto stajalo dugo i uhvatilo moljce i tufinu, to ne valja, kako će to glumac obući? To ne vrijedi za ništa, a mi nemamo muzej za takve stvari! A i za muzej trebaš kostim srediti. Možda su tu zaista neki stari kostimi, ali tko bi to obukao?! Nikakvo kemijsko čišćenje ne može tu tufinu ili nešto izbaciti! Ako nije upotrebljivo za nositi, za što je upotrebljivo?! Za rekvizite ne vjerujem, pa lud čovjek bi bacio upotrebljivu rekvizitu i scenografije, scenografije se isto dosta prepravljaju. Jednostavno ne vjerujem da je nešto vrijedno bačeno. Nisam bila tamo da procijenim svaki komad. Po zakonu se i ne može nešto vrijedno baciti ako postoji otpisna komisija. Jako mi se sviđa da Paolo Tišljarić iznimno vodi računa da se poštuje zakon, volim poštivati zakon jer mislim da nas zakoni drže u jednoj normali, drže nas da budemo bolji.

image
Zdeslav Čotić i Jasna Jukić u predstavi "Prosidba", KMD, 2020.
 
Hrvoje Margaretić


Je li se dovoljno napravilo za kulturu u vrijeme korone?
Inače sam 1993. u 11. mjesecu radosno došla u Dubrovnik, znači u ratno vrijeme. Tada je plaća u Dubrovniku bila 700, a svugdje je u Hrvatskoj glumcima plaća bila 1400 kuna. Ali, nije mi to smetalo jer sam s radošću očekivala da će biti bolje jer je Dubrovnik grad kulture. Međutim, sada nakon korone, prvi put mislim da sam pogriješila. Jer, ako je Dubrovnik grad kulture, ako nama prvima ide plaća dole, ako se prvo štedi na kulturi onda Dubrovnik nije „grad kulture“! U gradskoj upravi ima ukupno 253 zaposlenika, a mislim da je u svim ustanovama u kulturi prije nekih godina bilo oko 250, dopuštam mogućnosti da je sada 300, ali onda se Dubrovnik može zvati ”grad gradske uprave”. Ne mora se zvati "grad kulture", a ako je "grad kulture" onda se u kulturu treba ulagati. Svoj posao nikada nisam odbijala, želim raditi, mislim da svim kulturnim ustanovama sada treba reći: "Dodatno trebate raditi, dodatno trebate osmisliti programe jer turisti neće doći! Trebate to raditi za naše domaće ljude jer će upravo oni imati vremena, više neće raditi po kafićima pa će dodatno dolaziti u kazalište!" Život me naučio da, kad je kriza, treba dodatni raditi, ne oduzimati, već dodavati! Meni sada ne treba godišnji odmor, ja sam u koroni bila na 'godišnjem odmoru'. Ok, mi ćemo sada davati predstave, nema nikakvih problema, što god treba, ali da se u kulturi ide prvo skidati, kao 'svima ćemo'... Ok, ako će 300 ljudi u kulturi spasiti Grad Dubrovnik, onda ćemo spasiti, prva sam za spasiti, ali ne vjerujem da je to za spas. Mislim da je vrlo nepromišljen odnos prema kulturi. Time se poručuje da kultura nije važna jer 'Vodovodu nećemo' jer oni zarađuju toliko, u 'Domoupravi nećemo' jer oni zarađuju toliko... Znači, samo ćemo kulturu?! Grad se treba odlučiti što mu je važno - posebno zato što smo izolirani, prvenstveno prometno, a nisu se smanjile cijene u dućanima, nisu se smanjile cijene po restoranima... Bilo bi divno da se, zato što je Dubrovnik grad s posebnim potrebama, smanje cijene u dućanima, a ne da ja u Splitu u mjesečnom budžetu prolazim 1000 kuna jeftinije nego u Dubrovniku! Onda nešto nije u redu!

Jeste li kasno shvatili da ste pogriješili?
Nikad za mene nije kasno, sad radim ”Prosidbu”, a očito nije kasno, ako me se sad u ovim godinama može zaprositi, pa mogu i promijeniti radno mjesto! I mjesto stanovanja!

image
Božo Radić/HANZA Media


Hoće li se nešto pozitivno naučiti iz ove korone?
Uvijek iz svega čovjek nauči nešto pozitivno, samo treba navrijeme, treba nam odmak da vidimo što je bilo pozitivno, što je negativno donijela korona. I dalje vjerujem da se neće nastaviti ovakva gospodarska situacija u cijelom svijetu pa tako ni kod nas, nego da svijet mora profunkcionirati. Vjerujem da to funkcionira i vjerujem da mediji to više 'pumpaju', tko zna što se to valja iza brda, a čega mi nismo svjesni. Sačekat ćemo, vrijeme će donijeti svoje, ali sigurno je da svaka kriza donese nešto pozitivno i novo. Vjerujem da ćemo s dobitkom izići iz svega.

Imate li 'krizu identiteta' da se ne možete dogovoriti jeste li Splićanka ili Dubrovkinja?
Baš sam u Splitu govorila da sam pola Dubrovkinja pa su me pitali je li mi majka iz Dubrovnika! Ne, mislim da ako sam 25 godina živjela u Splitu, 25 u Dubrovniku, ja sam pola-pola. Dogodilo mi se u Splitu da sam gledala ispit studenata na Akademiji, govorili su Vojnovića, dubrovački govor. Rasplakala sam se na ispitu kad sam shvatila koliko je Dubrovnika u meni, plakala sam na riječi ”Dubrovnik opet ište pustu hrid”... Toliko je Dubrovnika u meni! Ljudi oko mene me ne doživljavaju kao Dubrovkinju, a mislim da sam veća Dubrovkinja kao što sam manja Splićanka… Jer, ako se netko rodio i odrastao negdje, a onda je svoju životnu energiju, sve svoje kapacitete uložio u drugi grad, on je onda stanovnik tog grada. Mnogi su se rodili u Dubrovniku, a pošli su sve dati Zagrebu. Držim da sam veća Dubrovkinja jer sam dala svoj život Dubrovniku, uložila sam vrijeme i najbolje godine života u taj prostor, bila sam tu. Di su bili rođeni Dubrovčani koji u Zagrebu žive u to vrijeme?! Kao što ja u Splitu nisam više Splićanka, ja sam samo porijeklom iz  Splita, vratila sam se u tu sredinu, ali sam se ponašala dubrovački. Dubrovnik je na mene ostavio trag.

Upoznali ste Dubrovčane i dubrovačku publiku, uspije li Vas nakon svih tih godina još iznenaditi?
Već sam ih 'naučila napamet'! (smijeh) Ne mogu me više iznenaditi! Znam jedino da većini dubrovačke publike, a ako ću to usporediti sa Splitom, Dubrovčane sram kad ih nešto super zabavlja jer kao 'ne smiju se smijati', kad je nešto komedija onda to ne smije biti smiješno jer oni moraju biti 'intelektualni' i jako 'promišljeni'. Ali, oni uživaju u predstavi, a znam to jer bi ih gledala sa strane na nekim predstavama na kojima ne bi glumila. Oni bi uživali i onda bi izašli i rekli: "Pa nije to nivo!" a 'umirali' bi od smijeha i uživali u izvedbi.

image
Božo Radić/HANZA Media


Jeste li 'razbili' mit da je ta publika kritičnija, oštrija, pronicljivija?
Ne! U Dubrovniku, recimo, imate 'sto ljudi' koji dolazi non-stop u Kazalište, ali tih sto, dvjesto ili tristo ljudi imaju potrebu za kulturnim sadržajima pa dolaze i na izložbe, uvijek su to isti ljudi. Oni znaju i naučili su to, a gledaju svaku predstavu. Ako je pet puta u 25 godina bio postavljen "Dundo Maroje", oni će doći pogledati svih pet predstava i naravno da će onda tijekom petog "Dunda Maroja" znati što gledaju te će biti kritičniji. Ali, oni nisu kritičniji kad gledaju nove komade. Jer, oni se prvi put susreću sa suvremenom literaturom. Kritičniji su kad se rade dubrovački komadi, kad se nešto ponavlja, ali to nije pravilo. Ovi drugi su oni koji nisu opterećeni time da moraju nešto znati nego idu u Kazalište zato što im se ide gledati to i to. Ovih stotinjak, dvjestotinjak ili tristotinjak gledaju predstave s odgovornošću, a ovi drugi dođu zato što idu u kazalište i oni slobodnije gledaju komediju, znaju da se mogu zabavljati. Meni je najveći uspjeh ako je ona gospođa koja radi u Tommyja i koja reže salame cijeli dan, uštedjela neke novce da bi došla na predstavu - to mi je najveći uspjeh! Nije mi važno da mi dođe onih 300 ljudi koji će i tako doći. Ali, ako sam uspjela privući tu gospođu koja je 'mrtva-umorna', koja nema slobodnog dana, a koja želi doći vidjeti tu predstavu jer su joj rekli da je dobra, a uštedjela je novce, mislim da je to moj uspjeh jer ovih 300 gledatelja ionako dolazi.

Bili ste kratko v.d. ravnateljice drame HNK Split. Je li vam žao što više niste dali Splitu?
Amo reć' da sam Split išla 'onjušit' (smijeh) Onda mi se učinilo da je isto, zato sam se i vratila, jer sam mislila da ne bi puno dobila, da ne bi puno promijenila. To ne znači da sam gotova, otvoreno držim karte!

image
Božo Radić/HANZA Media
17. svibanj 2021 01:11