Najprije je govorio o Stradunu, potom o dubrovačkim betulama, a onda je u sklopu ciklusa predavanja "Sentimentalno putovanje sjećanjem na Grad” umirovljeni novinar, reporter i zaljubljenik u prošlost Vedran Benić u Saloči od zrcala održao treće predavanje "Slavica - počeci i kino-nastavci u Dubrovniku..."
Treće predavanje izazvalo je malo manji interes nego prethodna dva, ali je Saloča svejedno bila poprilično popunjena. Uvodno je u ime domaćina publiku pozdravila djelatnica Dubrovačkih knjižnica, voditeljica Zbirke Ragusina Matija Tija Nenadić. Najavila je posljednje, četvrto predavanje u sklopu ciklusa koje će se održati 15. svibnja u 19 sati na istom mjestu: "Oriđinali – neke (ne)zaboravljene face".
Benić je na početku zahvalio Matu Brnjiću koji mu je donio staru kameru a koji mu je bio ‘glumac‘ u ranim, amaterskim filmovima. Predavač je rođen, rastao, odrastao i još uvijek živi u neposrednoj blizini kina "Slavice" koje je, prema dostupnim podacima, počelo s radom 1950., a svjedoči o tome i informacija u Dubrovačkom vjesniku.
Nažalost, Benićeva roditeljska kuća je izgorjela tijekom bombardiranja u Domovinskom ratu u studenom 1991., ali mu je sadašnji dom još bliže kinu!
Kino Slavica je za njega i za djecu s Boninova bilo igralište. Vrata kina su tad bila uvijek otvorena, a buffet je radio do kasnih noćnih sati. Većinom su to bila muška djeca, bilo je tek nekoliko djevojčica... Pokazao je Benić fotografiju s balkona svoje roditeljske kuće, prisjetio se kako je današnji parking Miović bio vinograd, a zapamtio je i dvije krave - Rumenku i Jabuku...
- Bilo je to jedno pravo selo, komentirao je predavač.
Pokazao je potom prvo platno kina Slavica i malo govorio o privatnim vezama s kinom. U večernjim satima bi njegova none Luce kroz kanoćale od pokojnog nona Andra, inače pomorca, gledala film. Išao je u Slavicu i predavačev otac, posebno u tamošnji buffet. Za svaki novi film je plaćao ulaznicu, a u dane repriza je slobodno prolazio do tamošnje kavane! Imao je ‘džentlmenski sporazum‘ s kinom što je uključivalo čak i jednu rezerviranu stolicu u gledalištu samo za njega! Benić je puštao sina Lukšu u kino, čak ga je jednom zatekao kako po ljetnoj kiši sam samcat gleda film! Danas Lukša Benić radi na pravim filmskim setovima jer je postao filmski redatelj. Na svojem balkonu je i Benić sanjario da će jednog dana vidjeti neki svoj film u kino Slavici! Desetljećima kasnije je to i doživio, njegov film je službeno prikazan u Slavici! Uglavnom, generacije Benića bile su i ostale vezane uz ovo kino!
Djeca s Boninova počeli su snimati filmove, a u tu priču je bio ‘upetljan‘ i tramvaj.
Kako je otkrio u filmu Tonka Jovića o dubrovačkom tramvaju, zapamtio je Benić rečenicu ‘Pazi na tramvaj!‘ koju mu je mama vazda govorila kad se spuštao prema ulici kuda je tad prolazio tramvaj. No, sudbina je tako htjela da mu je kasnije upravo majku udario tramvaj! Benić je otkrio kako je i sinu u šali znao reći da pazi na tramvaj iako ga tad više nije bilo na dubrovačkim ulicama!
Dakle, preko brata pomorca je Benić dobio kameru i tako je počelo snimanje filmova. Najprije su Benić i djeca s Boninova snimili krimić, sudjelovali su u njemu svi, predavačeva majka, Benić je igrao policajca, a ubojica je bježao, između ostalog, tramvajem da bi završio ‘ubijen‘ od čuvara reda i mira u moru ispred Boninova!
Prema fotografiji koja prikazuje gradnju Slavice, kino su očito gradile ženske ruke, a vjetar je otpuhnuo prvo platno pa ga je kasnije trebalo pojačati! Sljedeće platno zagrađeno je letvama... Vrijedne stare fotografije Slavice koje je Benić pokazao publici spašene se zahvaljujući Ivu Avdiću!
Te 1950. u Slobodi je bio pokvaren projekcijski aparat pa je Slavica te godine radila do početka studenog. Objavljena je tom prilikom drugarska kritika u Dubrovačkom vjesniku.
- Dubrovački je zapisao: "Tko želi da se ugodno prođe na ‘svježem‘ zraku i uživa u prekrasnom ambijentu gledajući uz to i dobar film - neka obuče dobar džemper i ogrne se debelim kaputom, jer predstave kina ‘Slavice‘ počinju ‘ništa kasnije‘ nego u 8 sati na večer. Ako se ovaj sat uskoro ne izmijeni ljubitelji filmova bit će prisiljeni da sa sobom nose električne peći, rešoe i aspirine, kako ne bi od užitka imali i posljedice." Sve to uz podsjetnik na pjesmicu Jovana Jovanovića Zmaja iz tadašnje školske lektire "Zima, zima, e pa šta je..." - ispričao je Benić.
Spomenuo je poznatog dubrovačkog kinooperatera Vladimira Mira Rakelu. Zanimljivo je kako je Rakela sa svakom novom državom (Kraljevina Jugoslavija, NDH i Jugoslavija) iznova morao polagati ispit za kinooperatera, ali štos je bio u tome da je to činio uvijek pred jednim te istim činovnikom!
Rakela se prema kinu odnosio kao prema osobnom vlasništvu. Kao zaslužni zaposlenik kina, završio je kao dio kina Slavica. Naime, dobio je mogućnost da izgradi kuću u blizini Slavice. Druga sezona za kino nije baš dobro počela, krajem svibnja 1951. Dubrovački je zapisao:
- "Na prvu predstavu u kino ‘Slavicu‘ na Boninovu publika je pošla s najboljom namjerom. Međutim mnogi od prisutnih teško su se pokajali, jer su u gledalište postavljene svježe bojadisane stolice, na kojima su se zaprljali. Tragovi bijele masne boje ostali su im na odjeći kao pečati velike brige, da publika bude zadovoljna. Pitamo se: tko snosi odgovornost za aljkavost, što stolice nijesu na vrijeme obojene?"
Zadnji redovi tadašnjeg gledališta imali su i male tavuline, a nudili su se tad ćevapi.
Benić se sjeća kamenog platna i golemog broja stolica u Slavici. Prodavala su se tad i stajaća mjesta. Djeca koja bi pomogla u radovima pripreme i čišćenju nakon zime, bila bi zapisana i mogla su mukte ulaziti u kino! Godine 1957. u Dubrovačkom se navodi kako je te godine u Dubrovniku prikazano 1613 kinopredstava s 504 tisuća gledatelja! Bio je to unosan biznis, a tadašnji djelatnici su primali ne samo 13., već nekad 14., 15. ili 16. plaću...
Sadašnje platno je, kako ga je Benić nazvao, ‘platno svemirskog izgleda‘.
- Treba reći da je ovakvo platno osvanulo u Dubrovniku samo četiri godine nakon što je u svijetu snimljen prvi film uopće u tehnici širokoga Cinemascopa, a bio je to film "Tunika" snimljen 1953. godine s Richardom Burtonom i Jean Simmons u glavnim ulogama. Redatelj je bio Henry Koster. Kao i u prošlom predavanju o rekonstrukcijama unutar gradskih zidina i ovdje u priču moram uključiti inženjera Slavomira Benića, dunda Slava, očevoga brata, koji je u tim godinama radio mnoge projekte javne namjene, kazao je Benić.
Izgradnja novog platna malo je popraćeno u medijima, a spominje ga tek Dubrovački. Našalio se Benić rekavši kako je Dubrovački iste godine ‘predvidio‘ tko će utjecati na pad gledanosti filmova u kinima jer je objavio kako je Klub pomoraca ‘Miho Pracat‘ nabavio televizor!
U sva tri kina se mogao prikazivati jedan film jer su se nosile role od jednog do drugog, išlo se i tramvajem, a zvalo se to ‘štafeta‘. Nekad je tramvaj znao zakasniti pa je kasnio i početak filma u kinu!
U Slavici su nekad svirali bendovi kao i danas. Vice Vukov je održao jedan od posljednjih koncerata prije nego što je morao otići u Pariz, a 1983. u kinu je svirala Azra odnosno danas legendarni Johnny Štulić...
Pauza tijekom projekcija bila je glavna za ‘bifedžije‘ jer bi se gledanje filma nakon pauze nastavilo uz piće. Kavana odnosno buffet je imao sretne i manje sretne dane, a Jozo i Joža su najduže držali tamošnje kavane. Jozo je držao kavanu u najranije doba Benićeve mladosti. Tako se nakon nogometa u Gospinom polju, koji se igrao na livadi koja je bila na mjestu današnje Sportske dvorane, išlo u Joza na piće. Bio je to Gružanin Jozo Pavičin kojeg su zvali Jack, a govorilo se ‘idemo u Jacka‘. Stalno je ponavljao ‘mišeli‘, bio je brodski kuhar i pravio po mnogima najbolje ćevapčiće u gradu! U buffet Slavica išlo se i nedjeljom na ćevape.
- Jedino što je mrzio bilo je kuhati kavu. Ukoliko si ga želio bocnuti, najlakše je bilo da mu iza ćevapčića, umjesto pića, naručiš nekoliko ukuhanih. Redoviti bi odgovor bio: "Mišeli, je li ti to mene za*ebavaš?!" Moj brat Andrija, pomorski kapetan, ukrcao ga je jednom na stranca. Ispostavilo se da su mu ćevapčići Jozu ipak bili najviši doseg. Nisam uspio pronaći niti jednu Jozovu fotografiju, jedino sam na Facebook postu iz 2021. pronašao da Jackov i Marijin sin Željko zvani "Peko", kapetan duge plovidbe, od sredine 1980-ih živi u Teksasu, ispričao je predavač.
Nakon Joza došao je Josip Joža Šantorić. Bio je povratnik iz Njemačke, preuzeo je buffet početkom svibnja 1976. zamislivši napraviti luksuzniji restoran, čak je stavio cvijeće, nove napice...
- Ali mu je trud bio uzaludan - vratio se dobri stari buffet za domaće ljude bez prevelike pompe! Nakon projekcije bi betulaši ostali do kasnijih noćnih sati u buffetu! Joža je bio zadnji zakupac u Slavici. Naime, njegov se lokal našao na zemljištu koje je otkinuto od gledališta kina Slavice. Kad sam ga vidio desetak dana nakon pregrađivanja gledališta, došao je još jednom poviriti u kino koje je pićem opsluživao puna tri desetljeća. S gorčinom i tugom u glasu rekao mi je: "Odlazim u penziju!" - prisjetio se Benić.
Objasnio je i zašto te kako je gledalište Slavice ‘prepolovljeno‘.
- Parcela na kojoj je danas restoran i bar Fratellos i na kojoj su bile stolice takozvane ‘galerije‘ i projekcijska kućica s buffetom u prizemlju, bila je u vlasništvu izvjesnoga Antuna Šmidta. Vlasnici prednje parcele 1957. nagodbom u postupku eskproprijacije svoj su teren prodali državi, znamo po kojoj cijeni i uvjetima. Sličan kupoprodajni ugovor s Antunom Šmidtom nije sklopljen. Naime, Šmidt je presudom Okružnog suda u Cetinju 20. svibnja 1946. osuđen na zatvor, uz dodatnu mjeru konfiskacije cjelokupne nepokretne i pokretne imovine. Međutim, tad na popisu njegove imovine nije bila čestica zemlje u kinu Slavici jer nije bila ubilježena u knjige, pa tako ni u popis za konfiskaciju. Šmidt je tu česticu kupio 1942. godine, a provođenje tog kupoprodajnog ugovora zatražio je tek 1955. izlaskom iz zatvora.
- Kad se počelo razmišljati o Slavici, Općina Dubrovnik pokušala je i tu zemlju, kao naknadno pronađeno Šmidtovo vlasništvo - konfiscirati. No, malo se preračunala jer je za takav naknadni zahtjev nastupila zastara. Tako je kino poduzeće plaćalo najam Šmidtovim nasljednicima, ali su se tamo negdje u 1980-im godinama uzoholili, pa su prestali plaćati najam.Šmidtovi nasljednici pokrenuli su dugotrajan, zapravo beskrajan sudski postupak, pa su nasljednici česticu odlučili prodati, naravno prvo ponudivši kupnju Gradu. Grad nije prihvatio ponudu, razmišljajući kome će pasti na pamet da kupi dio gledališta, kad na njemu ne može ništa. Pokazalo se, međutim, da ipak može..., naveo je Benić.
Osvrnuo se potom na početke kino predstava u Dubrovniku. Najprije su postojali putujući kinematografi. U siječnju 1906. spominju se putujući kinematografi u Dalmaciji koji su vjerojatno stigli i u Grad. Prvi novinski tekst u kojem se spominje projekcija filma u Dubrovniku objavljen je u ožujku 1906. No, nije bio pozitivan!
- U gradskoj rubrici Prave Crvene Hrvatske objavljen je gnjevni osvrt na, ni više ni manje, nego - pornografski sadržaj: "BIOSKOP. Tuže nam se po gradu, da se je tu vidjelo tako pornografičnih prikaza, da su smućivale i stare ljude. A što da rečemo o našoj mladeži? Ko da nam je malo nevolje u kući, sad nam je donose i s dvora. Imalo bi poglavarstvo bolje pripaziti na te stvari, prije nego im poda dozvolu, da u javnosti stupe, stoji u tekstu.
Podsjetio je Benić kako Hrvoje Ivanković u svojoj knjizi "Dubrovnik kao filmska kulisa" tvrdi i dokazuje kako je prva projekcija filma u Dubrovniku bila 1903. u tadašnjem Bondinom teatru, danas Kazalištu Marina Držića.
Početkom 20. stoljeća su u Dubrovniku gostovali brojni kinematografi. Pamti se tako 1907. gostovanje Grand-Elektro-Bioskopa koje je trajalo mjesec dana.
- Za tu svrhu vlasnica Marija udova Goller podigla je posebnu montažnu dvoranu na Brsaljama. Program se mijenjao svaka dva dana, novine su hvalile i sliku i prateće "orijaške orgulje". Zanimanje je bilo golemo, pa su novine zabilježile "da na Pilama trebaju tri do četiri redara da zapriječe navalu svijeta koja hrli u baraku iluzija". Marija Goller je prije odlaska, najavljujući zadnju projekciju za 20. siječnja 1908., zahvalila Dubrovčanima u plaćenom oglasu na iznimnom interesu za projekcije, naveo je Benić.
Na koncu je došlo i do otvaranja prvog stalnog kina u Dubrovniku nazvanog "Admirinda", vlasnika Ilije Nardellija u Ulici između Polača.
U kolovozu 1910. u Bondinom teatru je počelo raditi kino koje je imalo tri jednosatne projekcije dnevno, a četiri na ‘svetačne‘ dane. Lože teatra su tada bile zakupljene, bile su u vlasništvu ljudi, vlasnici su bili kao dioničari teatra, imali su pravo davati smjernice u radu ustanove. Angažiran je tad klavirist da prati projekcije. No, jedan novinar je zabilježio da svirač nije pokazao najbolje vještine u sviranju! 1913. u Širokoj je ulici otvoren ‘Grende-Elektro-Bioskop‘ Josipa Kortona, a tad se Široka zvala Čingrijina ulica. Nazvana je tako za vrijeme trećeg mandata tadašnjeg gradonačelnika odnosno načelnika općine Pera Čingrije! Imalo je to kino oko 200 sjedala, a programi su tiskani i na njemačkom jeziku, što je naišlo na kritike.
Prikazao je Benić insert iz čuvenog filma "Casablanca" redatelja Michaela Curtiza. No, Curtiz je bio Mađar pravog imena Mihály Kertész koji je emigrirao u SAD-a a koji je u Dubrovniku, Splitu i Sarajevu snimio film "Gospođa sa suncokretom" prema djelu Iva Vojnovića. Plakat za taj film dugo je visio u Sesameu Miška Ercegovića, a na temelju toga rekonstruirano je kako je film premijerno prikazan u Dubrovniku od 13. do 15. prosinca 1920. Redatelj je dao da se film vrlo rano prikaže u Gradu. Inače, film se vodi kao izgubljen, a Ivanković je istražujući naletio na peti sekundi filma!
Pokazao je Benić okupljenima oglas iz 1937. koji svjedoči o tome kako je postojalo Kućno kino odnosno, bilo je bilo moguće afitati projektor i jedan film po danu, a zainteresirani su imali izbor od 200 raznih filmova za posudbu... Oglas se pojavljivao i 1938. te 1939.
Počela je era tonskog filma. Zakupci loža u teatru 1931. nisu htjeli uložiti u tonsku opremu. No, Općina Dubrovnik se odlučila pobrinuti za ton-kino, a u sklopu projekta obnove Gradske kafane predviđen je prostor za ton-kino koje je na koncu i počelo raditi.
Kad su dionici iz teatra bili voljni uložiti u tonsku opremu, 1929. država nije pristala. Kako je Dubrovnik bio u Zetskoj banovini, iz tadašnjeg administrativnog središta, Cetinju, stigla je zabrana da se otvori ton-kino. No, ton-kino u teatru je ipak proradilo!
Dubrovnik je tako Drugi svjetski rat i okupaciju dočekao s dvije tonske dvorane! U danima Drugog svjetskog rata nisu prestale projekcije, a Talijani su radili i projekcije na otvorenom i redovito prikazivali filmove u kojima su veličali i objašnjavali svoju ulogu u Drugom svjetskom ratu. Prikazivali su se i filmovi ispred Katedrale!
‘Slikopisne predstave‘ su 1944. organizirali i vlasti NDH, na primjer u listopadu 1944. netom prije oslobođenja od fašističke okupacije. Bile su tako organizirane posebne projekcije za vojnike i njihove obitelji.
Dolaskom osloboditelja, dubrovački Slikokaz odnosno Ton-kino postalo je kino Sloboda, a i samo Kino poduzeće se od 1946. nazivalo ‘Sloboda‘. Godine 1954. promijenilo se ime u Kino poduzeće Dubrovnik, a 1999. dobilo je naziv Kinematografi Dubrovnik. Otvorilo se kino Gruž. Najprije je sindikalna organizacija s posuđenim projektorom organizirala projekcije, a u kolovozu 1948., kad je to zamrlo, pozvali su neku drugu masovnu organizaciju ili kino poduzeće da nastave s prikazivanjem filmova u Gružu. Tako se, počevši od 30. listopada 1951., u Dubrovačkom može naći i program Kina Gruž.
Koncem 1957. otvoreno je zimsko kino Jadran, prvo dubrovačko kino koje je, uz parter, imalo i balkon. Zahvaljujući Facebook-grupi Dubrovnik nekad i uz dopuštenje administratora Iva Batričevića kojemu je Benić posebno zahvalan, predavač je pokazao fotografije unutrašnjosti kina. Ventilacija na stropu je posebno oduševila tadašnjeg izvjestitelja Dubrovačkog! Kad je došao restoran, kino Jadran se preselilo u prostor današnjeg ljetnog kina Jadran.
- Dugotrajna natezanja Sindikata i Kino poduzeća Dubrovnik na kraju su ipak rezultirala spajanjem svih šest dubrovačkih kinematografa: tri zimska: Slobode, Jadrana i Gruža, te tri ljetna - Slavice, Jadrana i u međuvremenu otvorenog Lapada u jedinstveno Kino poduzeće Dubrovnik. Ukupni su dubrovački kino-kapaciteti tad bili 840 sjedišta u zimskim dvoranama i 1557 sjedišta ‘pod vedrim nebom‘ ljetnih kina, kazao je Benić.
Sredinom 1980. u sklopu obnove Dubrovnika nakon potresa 1979. na red je došla obnova kompleksa kina Sloboda. Gledalište starog kina protezalo se zapad - istok, a sadašnje ide u smjeru sjever - jug. Tadašnji SUBNOR je 1988. tražio da tu bude Muzej revolucije, ali svi su skočili protiv takve ideje. Popraćeno je to u medijima pa tako i u listu Laus gdje je kino Slobodu branila i legendarna Dube Borovinka!
Time je Benić završio jedno, a ujedno najavio i sljedeće te posljednje sentimentalno putovanje...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....