U onim vremenima kad su plivačka natjecanja bila redoviti uvod u vaterpolske susrete, u dječjim smo igrama oponašajući službenoga spikera uvijek izvikivali dva imena. Prvo je "Zsiga Bela – JUG Dubrovnik" (naravno zbog neobičnosti imena i prezimena), a drugo – Ivice Kunčevića. Naime, stalna je tadašnja zafrkancija bila hoće li Ivica uspjeti isplivati do kraja svojih 100 metara zahtjevnim leptirovim stilom, jer su njegovi zadnji zamasi prije cilja uvijek bili gotovo očajnički pokreti rukama po površini mora, umjesto elegantnog baterflaja.
Godinama kasnije, nakon što je u Kazalištu Marina Držića napravio "Prikazivanje DUBRAVKE ljeta gospodnjega MCMLXXIII" Ivica je postao generacijski teatarski junak nas mladih buntovnih novinara okupljenih oko omladinskoga lista "Laus". Potvrdio je taj status u našim očima dvije godine kasnije, 1975. režijom predstave "Govori mi o Augusti". Svatko tko zna Paljetkov tekst, ne treba puno pogađati koja je replika iz predstave postala redakcijskom uzrečicom. Očekivali smo, stoga, da se Ivica iskaže i na Ljetnim igrama. No, u to su doba Igre bile u punoj snazi i nije bilo lako dobiti režiju. Lista čekanja bila je duga, tolika da smo u "Lausu" skovali dosjetku kako dobri kazališni redatelji uspijevaju dogurati do Igara tek onda kad prođu kreativni zenit i nađu se u silaznoj putanji. U program Igara, istina, bili su uvršteni Ivičin "Ekvinocijo" i "Augusta", ali kao već gotove predstave prikazivane u teatru. Do ambijenta, Sorkočevićeva ljetnikovca u Lapadu, opet s ansamblom KMD, Kunčević je dogurao 1976. sa Sofoklo-Zlatarićevom "Elektrom".
Potkraj sedamdesetih Georgij Paro već je bio ostvario svoj blistavi niz, pa su Igre, činilo nam se, pale u bunacu. Naša klapa oko "Lausa" upravo je u Ivici vidjela onoga koji bi Igre trebao ponovno ambijentalno uzburkati. Radeći u srpnju 1979. ljetni broj "Lausa", nakon što smo Žorža Para u razgovoru zapitali "Kud plovi ovaj brod?", stav o budućnosti Igara iznijeli smo u razgovoru našega redakcijskog gurua Milana Milišića upravo s Ivicom Kunčevićem. Bio je opremljen primjerenim naslovom "Teatar je otvoren, krov je u nama". Milan je Ivicu zapitao i o izlizanoj uzrečici "uklapanja" predstave u prostor. "To je strašan, ponižavajući termin – 'uklapanje'!" odgovorio je. "Ponižavajući za onog koji se 'uklapa', a i za prostor. Prostor mora postati aktivni sudionik u jednoj napetosti. Međutim, ta je floskula o uklapanju u prostor toliko jaka da postaje kočnicom jednom zrelom razmišljanju o teatru."
Nakon kultnoga Kunčevićeva "Dunda Maroja" u zagrebačkom HNK 1981.godine, koji međutim nikad nije uspio dogurati do Dubrovnika, izgledalo je da će i Ivicu sustići ona "Lausovska" dosjetka o redateljima, njihovom zenitu i Igrama. Na sreću, nije bilo tako. Zablistao je 1986. s "Romeom i Giuliettom" na skalinima od Jezuita i od tada napravio niz oglednih predstava "Ambijentalnosti na dubrovačku", kako glasi naslov njegove za Igre nezaobilazne knjige iz 2012. godine. Čak i u onim predstavama u kojima je izgubio dah, kao što je bila Eshilova "Žrtva na grobu" (1988.) ostvario je neke od ambijentalno čudesnih scena, poput oživljenih prozora i persijana, zapravo razigrane čitave fasade palače na Držićevoj poljani. No, iznad svega, ostvario je jednu od najboljih predstava u povijesti teatra Igara – "Tužnu Jelu" 1994. godine. U suradnji sa scenografom Marinom Gozze (usput, grafičkim urednikom "Lausa") teatarski se usudio suprotstaviti – moru! Nije morsku površinu uzeo kao moćnu pozadinu, okvir svoje scene. Ivica je vikinški hrabro zakoračio u more, kao da poručuje evo mene i moje predstave, pa tko bude jači! More, naravno, nije moguće pobijediti, ali ono mu je, kao nekad davnom Odiseju, dobrostivo dopustilo da odigra sedam uzbudljivih sezona "Tužne Jele". Osobno, svaki put kad sam gledao predstavu, u sceni Jelina snoviđenja dječice koja skaču u more podno Bokara, kao da sam među njima vidio i upornog malog Ivicu kako ipak stiže do cilja u utrci 100 metara leptirovim načinom.
Razgovor s Milanom Milišićem za "Laus" Kunčević je zaključio retoričkim pitanjem, ostavivši ga otvorenim: "Kojim pravom palimo svoje reflektore pod veličanstvenom svjetlošću zvijezda." Tu rečenicu Milan, znakovito, nije zaključio znakom upitnika, nego – točkom!