POLITIČARI SU SAMO SLIKA DRUŠTVA
Stariji obično vele kako je svaka nova generacija gora i gora, je li generacija ”Djece recesije” najgora?
Nemam taj dojam da je najgora, ne mislim da je bilo koja generacija 'najgora'. Svaka generacija nosi sa sobom loše i dobre stvari svoga vremena. Znam da su, kad sam bio mlađi, isto tako govorili loše o mlađim, novim generacijama, ja se isto uhvatim u nekim situacijama, kad vidim ovu mlađariju danas, da pomislim što će od njih biti kad budu stariji. No, kad malo bolje razmislim, shvatim da je oduvijek tako bilo.Koliko su ”Djeca recesije” sama kriva za svoje stanje, a koliko su tog naslijedila zbog neodgovornosti starijih?
Dobro pitanje! Teško je na to odgovoriti. Ako si dijete, malo si kriv za stanje u kojemu se nalaziš, kako postaješ stariji, postaješ društveno odgovorniji i moraš mijenjati to društvo. Budi promjena koju želiš vidjeti u društvu! Vjerojatno malo starija 'djeca recesije', a u to spadam i ja sa svojih tridesetak i nešto godina, već sada jesu odgovorni i smatram da se ne trebamo previše žaliti na političare jer smo i mi dio tog društva, na kraju mi smo ih izabrali... Političari su samo slika društva, nisam baš toliko uvjeren da bi, da se cijela vlast promijeni, bilo puno bolje!Nedavni slučaj trostrukog ubojstva u Splitu potvrđuje kako su neka 'djeca recesije' odlučila pravdu uzeti u svoju ruke.
Ne znam momka, ne znam što se tu sve izdogađalo pa onda nikad ne volim sa stopostotnom sigurnošću reći što je što... Ne znam što je on pokušao, tko je njemu prijetio, nije mi on rekao, nisam vidio ništa, ali ovako, kao priča koja trenutno kola, odražava sliku društva koje ima nepovjerenje prema pravosuđu, sliku društva koje se osjeća nezaštićeno spram policije i vidim da puno stariji od mene imaju i strah spram mlađih i to puno mlađih nego što je momak osumnjičen za ubojstva u Splitu, govorimo o mlađima između 10 i 15 godina... Vidim da se stariji boje te djece. Mislim da vlada jedna paranoja u društvu i to nikada nije dobro, to je uvijek jako opasno. Društvo zapravo staje na stranu nekoga tko je uzeo pravdu u svoje ruke i to nije baš dobar znak.Strah obično dolazi iz nepoznavanja, koliko predstava ”Djeca recesije” starije može upoznati s mlađima i njihovim problemima?
Ja sam tu neka 'srednja' generacija pa znam što znači živjeti, 'plivati' u ovakvom društvu. Imam dojam da se stvara distanca kad se dosta stariji suoče s nekom takvom slikom... Nije to zgražanje, ali ti stariji budu tužni, osupnuti kako to mladi danas žive, a tu je i ta bolja budućnost koja ima je obećana. Citat iz jednog songa kaže ”Gdje je budućnost koja je obećana toj djeci?” To je čak više neki komentar starijih, nego ovih mlađih koji žive u ovom društvu, jednostavno im je to normalno, normalno im je 'plivati' u tom društvu takvo kakvo jest.'Plivaju' mi mladi zaista ili pak 'plutaju'?
Smatram da je to 'plivanje' iako to starijima izgleda kao 'plutanje'. Mladi itekako moraju 'prčkati', oni mašu i mašu, možda se to ne vidi, to je druga stvar... Vidim da mašu i čak je negdje Dino Pešut izjavio da je mlada generacija prisiljena puno više raditi, puno više vremena potrošiti na rad nego što su to naši roditelji morali za relativno jednako novce, ali ne mora se tu uvijek raditi o novcu, nego i o učenju i drugim stvarima... Život je postao ubrzaniji tako da se vraćamo na to da 'mahanje', mladi 'mašu' i 'plivaju' – snađi se druže kako god znaš! (smijeh)VIŠE SREĆE, MANJE BRAĆE I SESTARA
Što publika ne treba očekivati od predstave?
Ne treba očekivati neku pitomu predstavicu. Jasna je tu pouka mada tu zapravo nema konkretne pouke na koju smo navikli. Čak mislim da smo svi malo prezasićeni tim nekim predstavama i filmovima koji u sebi izričito moraju sadržavati jaku, snažnu pouku, ideju. Čak kad je tako servirana, mladim ljudima to ide malo na živce jer se to doživljava kao neko 'propovijedanje', stoga mislim da je dobro prikazati nekakvu situaciju, ispričati priču, nekad zabave radi, a nekad da prikažemo stanje u kojemu živimo. Često se spominje komad ”Tko se boji Virginije Woolf?” - istina je da se predstava naslanja na taj zaplet, ali zapravo nema nikakve veze s tim. Predstava je daleko više divlja, čak su neki gledatelji izjavili kako je 'punkerska', u koraku s generacijom!Ne preporučuje se mlađima od 16 godina?
Da, mada tu nekakvih eksplicitnih scena, golotinje ili ne znam čega sve nema... Jezik je malo grublji, ali mislim da je to stavljeno da ne bi kasnije bila reakcija ”nismo znali!”. Predstava nije za malu djecu, ali nije loše da tinejdžeri vide što ih čeka kad uđu u svijet rentanja apartmana za studiranje...Što donosi Vaša uloga?
Tu su dva para, moj lik je dio starijeg para koji je dobro situiran odnosno ima svoj stan i krov nad glavom. Dapače, ima više stanova! Moj lik je u braku s dobrostojećom ženom koja čak ima više od njega pa bi se moglo protumačiti da se on dobro 'uhljebio'. Ne igram na tu kartu i nije to toliko u prvom planu, više je taj sukob između te generacije koja se pokušava dočepati nekog stana koji bi oni platili, a teško je to danas postići jer s druge strane smo 'mi' koji hoćemo iznajmiti taj stan samo za turiste jer se to najviše isplati. Tu dolazi do sukoba, moj lik ne djeluje toliko zainteresiran jer njega iznutra muči jedan puno dublji problem između žene i njega koji će se otkriti tek na kraju.Dakle, ipak postoji pouka ili pak rješenje – uhljebljenjem do nekretnine?
To je ono što je tužno danas – da si, ako imaš neki normalan posao, time ne možeš priuštiti kupnju stana, ako je i moguće – bez kredita to ne ide. Sve što se dobije od nekretnina, dobije se od roditelja, od pokojne bake, naslijeđeno, a tko tu ima više sreće, a manje braće i sestara, dobije više.SLOBODA JE KLJUČNA
Redatelj je Vama i Vašim kolegama prepustio prilično puno slobode u tom kreativnom procesu, neki su čak zamjerili da je ima i previše?
Meni sloboda nikad ne smeta, ona nikome ne bi trebala smetati. Za stvoriti tu jednu atmosferu trebalo je sve nekako ići iz nas jer je redatelj to tako postavio, on sebe doživljava kao nekog starijeg i valjda je htio da atmosfera bude 'naša', da bude stopostotna autohtona, onakva kakva jest. On je to tako vidio i mislim da je uspio u tome, da je malo 'stegnuo' negdje to ne bi bilo to. Dino je to i napisao upravo s namjerom da nam Plazibat da tu slobodu jer je znao da on tako voli režirati. Da se išlo drugim putem, ne bi bilo toliko dobro!Kakva su Vaša iskustva što se tiče Kazališta Marina Držića i Dubrovačkih ljetnih igara?
Igrali smo jednu izvedbu ”Skupa” s Perom Kvrgićem u naslovnoj ulozi na Dubrovačkim ljetnim igrama. To je bilo gostovanje našeg HNK Split, tada sam tek počinjao, bio sam student i cijelo to iskustvo dolaska u Dubrovnik i Ljetnih igara bila je velika čast. S pokojnim Žoržom Parom smo isto tako imali jedno gostovanje s ”Timonom Atenjaninom”, to mi je isto bilo super iskustvo. Mislim da smo uspjeli odigrati jednu predstavu, a da drugu nismo zbog kiše pa smo se vratili pokisnuti kući. (smijeh) U Kazalištu sam gledao predstavu koji je režirao Paro, zvao nas je kao studente da je dođemo gledati.
Prvenstveno ste kazališni glumac, je li vam onda gluma u serijama i u filmovima odušak od teatra?
Nema treme
Dubrovačka publika slovi kao kritičnija, hvata li Vas veća trema nego pred splitskom publikom ili Vam je svejedno?
Nisam od nekih 'tremaša'. Uvijek kad dolaziš na mjesta gdje znaš da je kazališna kultura puno veća i da ljudi puno više idu u kazalište ili da poslije predstava žele komentirati i pričati o onome što su vidjeli, bez obzira bilo to dobro ili loše, uvijek je neko uzbuđenje oko toga. Izmjenjivanje iskustava je ono što kazalište zapravo jest. Zato se toga ne bojim, a upisano je u mojoj struci da se izlažemo svačijim mišljenjima i na to sam nekako navikao. Ima kolega koji su manje ili više navikli na to, ali što je publika kritičnija, meni je veća radost igranja pred takvom! Nikad se nisam razočarao, dapače, uvijek sam dobivao bolje komentare – bez obzira što su možda kritičniji. Ako je dobra kritika, uvijek je korisnija nego samo pohvala.
Dubrovačka publika slovi kao kritičnija, hvata li Vas veća trema nego pred splitskom publikom ili Vam je svejedno?
Nisam od nekih 'tremaša'. Uvijek kad dolaziš na mjesta gdje znaš da je kazališna kultura puno veća i da ljudi puno više idu u kazalište ili da poslije predstava žele komentirati i pričati o onome što su vidjeli, bez obzira bilo to dobro ili loše, uvijek je neko uzbuđenje oko toga. Izmjenjivanje iskustava je ono što kazalište zapravo jest. Zato se toga ne bojim, a upisano je u mojoj struci da se izlažemo svačijim mišljenjima i na to sam nekako navikao. Ima kolega koji su manje ili više navikli na to, ali što je publika kritičnija, meni je veća radost igranja pred takvom! Nikad se nisam razočarao, dapače, uvijek sam dobivao bolje komentare – bez obzira što su možda kritičniji. Ako je dobra kritika, uvijek je korisnija nego samo pohvala.