Dubrovački simfonijski orkestar nastupio je u sklopu kulturno-zabavnog programa „Ulicama našeg Grada“ i „Ljeto u Lazaretima“. Napomenimo kako to nije prvo sudjelovanje Orkestra - bilo u punom sastavu ili u različitim komornim formacijama - u ovim manifestacijama. Ovom prigodom je koncert održan na gornjem platou u Lazaretima što se pokazalo kao odlična odluka! Naime, publika je sjedala u propisanim razmacima na stolicama i pižulima, Orkestar je, opet, bio primjereno ozvučen postigavši ravnotežu među dionicama, nikakva galama nije dopirala iz obližnjeg ugostiteljskog objekta, promet nije nadjačavao glazbu jer je izrazito povremen i rijedak, pa je sve zajedno davalo opuštenu sliku u ugodnoj dubrovačkoj noći.
Atmosferu je začinila činjenica da su se mnogi slučajni prolaznici zadržali na gornjem putu pa tako, možda neplanirano, pratili koncert preko kamenog zida. Ali, sve to ne bi bilo vrijedno nabrajanja da izvedba odabranog programa nije imala visoku kvalitetu.
Program je bio dio standardnog repertoara Orkestra koji stilski najbolje odgovara njegovom sastavu i izvedbenim smjernicama. Koncertom je ravnao Ivan Hut, diplomirani dirigent i violist, a solist je bio kornist Toni Kursar, član DSO-a.
Mendelssohnovom uvertirom Hebridi/Fingalova špilja, započela je ova izuzetna večer. Zvučala je slikovito i bogato koloritom, uistinu nadahnuto. Toni Kursar je izveo solističku dionicu u Mozartovom Koncertu za rog i orkestar br.3 u Es-dur W.A.Mozarta. Plemenit i nosiv ton u pomnom dinamičkom nijansiranju vodio nas je kroz Mozartovu glazbu. Solistova muzikalnost , staloženost i profinjeni temperament podržan od odličnih kolega izazivali su dugotrajan pljesak.
„Imate li što za bis?“ – pitao je netko Ivana Huta dok je prolazio između publike kako bi se po drugi, a možda i po treći put poklonio publici nakon jezgrovito i moćno odsvirane Mendelssohnove Simfonije br.4 u A-duru op.90 zvanom „Talijanska“ u čijoj izvedbi posebno moramo istaknuti drugi stavak, Andante con moto. „Nemamo“ – gotovo iznenađeno je odgovorio dirigent koji je očito postigao „zajednički jezik“ s članovima Orkestra. Možda nam je žao što za glazbeni dodatak nisu pripremili kakvo kraće djelo primjereno prigodi. Ali, u svakom slučaju smo izuzetno zadovoljni i izvedbom „samo“ službenog dijela programa. Lazareti koji se u ovim vremenima najčešće spominju u drugom kontekstu, pokazali su se zahvalnim prostorom za izvedbu ovakvog tipa. Sve u svemu, večer vrijedna pamćenja.