DOMINI CANES Četiri „dalmatinca“ u klaustru Male braće

Dalmatinski pas, isklesan u kamenu, još od prve polovice 14. stoljeća „čuva“ klaustar samostana Male braće. Na njemu doduše nema karakterističnih crnih pjega, jer ih u kamenu i nije bilo moguće prikazati. Boje nemaju ni druge životinjske ili ljudske figure na šezdeset kapitela, kojima je majstor Mihoje Brajkov ukrasio nosivu konstrukciju četverokrilne gornje šetnice klaustra.

Na južnoj strani klaustra, kapitel na dvostrukom stupu broj 09 (St. S. 09) izrađen je u obliku četiri pognuta psa koji na svojim leđima nose dio tereta terase. Riječ je o dalmatinskim psima, koji su poznati pod imenom „Canis Dalmaticus“. Taj pas opisivan je još u 18. stoljeću kao dalmatinski, a zapisi govore kako je bio ratni pas, koji je služio na granici prema Turskoj Bosni, također je kasnije bio pratilac senjskim uskocima i drugim konjanicima. I istraživanja 1940. na Harward Univezitetu pokazala su da taj pas ima nasljednu sklonost trčanju neposredno iza konjskih kopita.

Još je austrijski zoolog Leopold Fitzinger opisao 1867. i 1876. ovoga psa, s napomenom da se ranije zvao „dubrovački gonič“, a kasnije „dalmatinski ptičar“. Naveo mu je latinsko zoološko ime „Canis sagaxgallicus ragasanus“. Međunarodna kinološka federacija (FCI) objavila je prvi standard ovog psa 7. travnja 1955. pod nazivom „dalmatinski gonič“ (Dalmatiner Jagdhund). Nakon osamostaljenja Hrvatske, 9. svibnja 1994. ista federacija za toga psa kao zemlju porijekla navodi „Dalmacija-Hrvatska“. Konačno je on 13. listopada 2010. po standardu FCI-a br. 153. naveden pod imenom „dalmatinski pas“ i s Hrvatskom kao zemljom porijekla.

Ova pasmina psa bila je koncentrirana u Dalmaciji i proširila se po svijetu zahvaljujući dubrovačkim pomorcima, koji su ih za vrijeme Dubrovačke Republike prodavali i poklanjali.

Lik ovog psa sačuvao se na slici posljednje večere nepoznatog slikara (oko 1750.) u franjevačkom samostanu u Zaostrogu i na slici Gospe od anđela u istoimenoj crkvi u Velom Lošinju (slika potječe iz 1600. – 1630.), a to su podaci koji su pridonijeli novijoj FCI klasifikaciji ovog popularnog psa.

A dalmatinski pas dospio je kao lik malo poslije nego je ovjekovječen u kamenu u klaustru Male braće (godine 1360.) na fresku u crkvi Santa Maria Novella u Firenzu, s dominikancima koji su ga u Italiji zvali „Domini Canes“ (Božji pas).

Da je u klaustru Male braće na kamenu prikazan dalmatinski pas govore njegove tjelesne opće karakteristike: snažno mišićavo tijelo, velika njuška sa široko otvorenim nosnicama, snažne vilice i usne priljubljene uz njih, glava prizmatičkog oblika s visećim ušima, karakteristične snažne noge s mačjim šapama, i slično. Iako su na kapitelu psi prikazani u ležećem položaju, sve te karakteristike koje pripadaju dalmatinskom psu daju se isčitati s njihovih kamenih figura. Uostalom, lako je zamislivo da je taj dubrovački ili dalmatinski pas trčkarao okolo majstora Mihoja Brajkova dok je ovaj klesao njegovu i druge figure za kapitele klaustra.

A da dalmatinski psi čuvaju samostan Male braće pokazali su i u Domovinskom ratu, kada su 6. prosinca 1991. u svoja tijela primili nekoliko manjih gelera, i možda time spasili nekog franjevca. Budući da se o ovim kamenim psima nije dosad govorilo kao o dalmatinskim, ovime se, simbolički rečeno, „dalmatinski pas“ ili „Domini canes“, koji je preko Dubrovnika otišao u razne krajeve svijeta, opet vraća kući u Dubrovnik.