Uvukao se pod kožu ljubiteljima automobilizma, a onda je došao taj Tamburello

Nikad prežaljeni Brazilac život je izgubio prije četvrt stoljeća u betonskoj ogradi u zavoju Tamburello, a njegova smrt 1994. godine na trkalištu u Imoli utisnula je posebno poglavlje u povijest Formule 1 Svaki 1. svibnja u svijetu Formule 1 tužan je dan. Jer svaki je put to podsjetnik na odlazak po mnogima najvećeg vozača svih vremena. Za prave, istinske legende dovoljno je ponekad samo reći ime i prezime da vam izazove emocije, da vam izazove uzdahe i sjećanj, donose Sportske Novosti.

Upravo je tako s Ayrtonom Sennom, nikad prežaljenim Brazilcem koji je za života praktički ušao u legendu, a njegova smrt 1994. godine na trkalištu u Imoli utisnula je posebno poglavlje u povijest Formule 1.
Brzina u jednom krugu
Sutra, 1. svibnja, navršava se točno 25 godina od Sennine pogibije, već 25 godina iako će se vjerojatno mnogim njegovim obožavateljima, ali i svim ljubiteljima oktanskog sporta učiniti kao da je to bilo tek nedavno. Jer toliko je dubok trag ostavio, da ne prođe puno vremena a da se njegovo ime ne spomene u bilo kojem kontekstu ili se svako malo pojavi neki podsjetnik na njega, pa doista iznenadi podatak da je prošlo već četvrt stoljeća otkad je trostruki svjetski prvak odletio u zid u zavoju Tamburello i zavio u crno svijet automobilizma, ali i cijeli Brazil.
 
Senna je bio nacionalni junak, miljenik nacije koja je, tada uglavnom osiromašena, gladna, napaćena i bijedna, u Ayrtonu vidjela utjehu, čovjeka koji im je bio razlog za malo veselja u turobnoj stvarnosti. I koji je velikodušno pomogao sunarodnjacima, pa je tako tek nakon njegove smrti otkriveno da je u razne dobrotvorne svrhe i zaklade za pomoć djeci donirao više od stotinu milijuna dolara. Što je tada bila puno veća vrijednost nego što je danas.
Još je veću karizmu Senna imao na F1 stazama, bio je vozač koji je na neki način premašio granice svojega sporta. Posjedovao je prirodnu brzinu s nevjerojatnim, urođenim osjećajem za to gdje se i kada može “ukrasti” vrijeme u odnosu na ostale vozače i to ga je činilo posebnim, posebno kada je riječ o kvalifikacijama. Nitko nije mogao voziti jedan “leteći” krug poput njega i zato je, uostalom, njegovih 65 “pole positiona” dugo bio rekord za koji je i Michaelu Schumacheru trebalo najviše vremena da ga dostigne.
 
Nijemcu su za 68 najboljih startnih pozicija trebale 242 utrke (učinkovitost 28 posto), Senni je za 65 trebala 161 utrka (40 posto). Lewis Hamilton je danas uvjerljiv rekorder sa 84 trenutačno, ali uz 36 posto “efikasnosti”.

Međutim, znao je veliki Brazilac, kada je vjerovao da je u pravu, biti nemilosrdan i beskrupulozan do te mjere da je, primjerice, namjerno izazvao sudar s Alainom Prostom (Suzuka, 1990.) da bi osvojio naslov. Doduše, to je učinio samo zato što je smatrao da je Francuz isto učinio njemu godinu prije, a prošao nekažnjeno jer je imao protekciju u tadašnjem predsjedniku FIA-e Jeanu Marieju Balestreu, također Francuzu. - Ayrton je bio fascinantan vozač, o tome uopće nema rasprave, ali je u svojoj želji za pobjedom znao suparnike staviti u kompromitirajući položaj i riskirati sudar - prisjetio se britanski vozač, danas cijenjeni TV analitičar Martin Brundle, koji je punih deset godina dijelio stazu sa Sennom, donose Sportske Novosti.
 
- Na stazi nije želio popustiti nikome ni po cijenu sudara, nego bi vama ostavio odluku što ćete učiniti. Ako ni vi ne popustite, znate da će doći do sudara, a ako ustuknete, znate da ste psihološki pokopani jer bi Ayrton znao da ćete se svaki sljedeći put u sličnoj situaciji maknuti sa staze.

To, međutim, ne umanjuje respekt i divljenje koje je Senna zaslužio svojim majstorijama na trkalištu. Kao, recimo, krugom na kišnom Doningtonu 1993. kad je s petog mjesta krenuo u prvi krug, a prije njegova kraja dograbio prvo mjesto prestižući Schumachera, Wendlingera, Hilla i Prosta. Dok su oni, kao i ostala kolona vozača, pipkali namočeni asfalt, Brazilac je hrabrim i fascinantnim manevrima naplatio dječačku upornost i školu. Naime, kao klinac je bio očajan u vožnji po mokroj stazi, pa je znao čekati kišu da bi sjeo u karting, odnosno bolid, i trenirao kako bi se usavršio.
Poslije su mu prišili nadimak Kišni čovjek, a sve je krenulo od proloma oblaka i utrke u Monte Carlu 1984. Ayrton je bio na startu tek 13., ali se kroz utrku probijao prema vrhu te stigao do drugog mjesta, kad je odlučeno da se utrka prekida zbog sigurnosnih uvjeta. U vodstvu je bio Alain Prost, ali Senna je vozio, i to u “kamionu” od bolida (Toleman) nevjerojatne 4 sekunde po krugu brže i čak ga i pretekao na isteku zadnjeg kruga, ali to se nije priznalo pa je Senna ostao bez prve pobjede u karijeri.
 
Bio je to prvi veliki bljesak Ayrtona Senne u svijetu Formule 1 koji je pokorio u godinama koje su slijedile. Te opčinio i navijače i one koji nisu bili “zapaljeni” za F1.
Smrt ga je zadesila sa 34 godine, u tragičnom vikendu u Italiji koji je započeo smrću Rolanda Ratzenbergera, austrijskog vozača koji je stradao tijekom subotnjih kvalifikacija, a to kao da je bila zlokobna najava što će se dogoditi dan kasnije.
- Ayrton je izvan staze bio jako srdačan, imao je veliko srce i bilo kakve nesreće, bilo da je riječ o siromaštvu u njegovu Brazilu ili o izlijetanju bilo kojeg kolege vozača, vrlo je emotivno proživljavao - opet će ustvrditi Martin Brundle.
- I kada je Ratzenberger poginuo, Ayrton je bio iznimno utučen, doslovce utopljen u tuzi.

Senna je u kvalifikacijama tog dana bio najbrži, a na dan utrke je u svoj bolid, u svoj kokpit pospremio i austrijsku zastavu. Htio je pobijediti te razviti zastavu u čast nesretnog Ratzenbergera. Sudbina je, međutim, imala drukčije planove...
Ako u svakom zlu ima nešto dobroga, onda je u Senninoj pogibiji dobro što je pokrenula intenzivan napredak u povećanju sigurnosti bolida. Sennina smrt bila je na neki način i prva televizična, dogodila se u prijenosu uživo, u vrijeme ekspanzije Formule 1 na TV ekrane. I do tada su smrti u F1 bile česte, ali on je prvo veliko ime koje je stradalo dok su ga praktički promatrale oči cijeloga svijeta. Zbog toga je njegova smrt izazvala toliki šok i sablazan. I natjeralo čelnike Formule 1 da odmah maksimalno povećaju sigurnost na stazama i “ojačaju” bolide. Poslije Senne na F1 stazama nije bilo smrti punih 20 godina, do Julesa Bianchija na utrci u Japanu prije četiri godine. I taj zlokobni zavoj Tamburello, u kojem su jedva živu glavu izvukli Nelson Piquet 1987. i Gerhard Berger 1989, prekrojen je kako bi bio sigurniji. Formula 1 je, pak, napustila Imolu 2006. godine, posljednji pobjednik F1 utrke tamo bio je Michael Schumacher, koji je te 1994. bio neposredni i najbliži svjedok Sennine nesreće, a koji posljednjih pet i više godina proživljava vlastitu kalvariju poslije nesreće na skijanju.

Tamburello i Imola su, pak, i dalje meka za tisuće Ayrtonovih poklonika koji i dan-danas hodočaste 1. svibnja kako bi ostavili vijence cvijeća i zapalili svijeću. U spomen na, ako se netko neće složiti s epitetom najboljeg, onda svakako najposebnijeg vozača kojeg je Formula 1 imala.