Volio bi da za Bosnu zaigra Ronaldo, a na svadbi da mi pjeva Amadeus Rambo. Volio bi da u miru žive Palestinci, da su konstitutivni i Sejdić i Finci...”
Čak ih je i “Dubioza kolektiv” ubacila u stihove, eto koliko su poznati! Sejdić i Finci. Nema tko u BiH, a i oko nje, nije čuo za ta dva čovjeka posljednjih desetak godina. Treća riječ povezana s njihovim prezimenima je “slučaj”. Može i “presuda”. Uglavnom, Europski sud za ljudska prava davno je rekao da ova dvojica nisu ravnopravni, da ih Bosna i Hercegovina diskriminira, da im ne da kandidirati se na izborima jer nemaju podoban identitet. Da su od njih - Roma i Židova - jednakiji Bošnjaci, Srbi i Hrvati. I dandanas je tako, piše Slobodna Dalmacija.
Jakob Finci, predsjednik Židovske zajednice Bosne i Hercegovine:
- Sarajevo je bilo najveći židovski centar na Balkanu poslije Soluna: oko 12.000 Židova bilo je u Sarajevu i 14.000 u cijeloj BiH prije Drugog svjetskog rata. Zajednica je bila uglavnom sefardska, došli su ovamo poslije progona iz Španjolske 1492. godine. Bosna je bila nova, opustjela otomanska provincija, osvojena 1463. godine, a vlasti nisu progonile Židove ako su plaćali propisani porez u tzv. sustavu mileta. Nemuslimani nisu mogli posjedovati zemlju, pa su Židovi dolazili u gradove, bavili se trgovinom i raznim zanatima, ljekarništvom i slično. Kasnije su bili i bankari, odvjetnici, liječnici, inženjeri.
Od tih 12.000 sarajevskih Židova možda je bilo tisuću bogatih, ostali su bili raja. I nisu bili getoizirani, mogli su živjeti bilo gdje u gradu, ali su se često, iz religijskih razloga i propisa da na Šabat smijete prijeći do 1000 koraka, koncentrirali na područja oko sinagoge.
Kada su otišli Turci i došli Austrijanci, krajem 19. stoljeća, u Sarajevu je bilo pet sinagoga, 50 džamija i po jedna katolička i pravoslavna crkva.
Koliko je danas Židova u BiH?
- U Sarajevu 600, u cijeloj Bosni malo manje od tisuću. Najmanje u zadnjih 450 godina.
’Teški ste vi pregovarači’
Presuda iz Strasbourga starija je od deset godina, ali učinka nema, zar ne?
- Donesena je koncem 2009. godine. Daytonsko-pariški mirovni sporazum potpisan je 1995. godne, čime je okončan rat. Njegov sastavni dio je i tzv. Aneks IV, koji predstavlja Ustav daytonske, današnje BiH. Deset godina kasnije, pitao sam Richarda Holbrookea, američkog diplomata i tvorca sporazuma, kako im je palo na pamet da u mirovni sporazum metnu i Ustav. Rekao mi je: “Vi ste ovdje tvrdi i teški pregovarači, pokušavao sam pet godina i dovde mi vas je! Da vam nismo mi napisali Ustav, vi biste do danas raspravljali što i kako treba u njemu pisati. Evo vam ovaj, kakav-takav, a vi ga lako možete mijenjati.”
Ali, “lako” je teška riječ...
- Pogotovo kada se trebaju složiti dva entiteta i tri naroda. Pokazuje se da to nije baš jednostavno. Mi danas imamo barem tri pravna sustava u Bosni i Hercegovini: pravni sustav Federacije BiH, Republike Srpske i Distrikta Brčko. Još nešto, taj naš daytonski Ustav nikada nije službeno preveden ni objavljen u službenom glasilu. Bilo je prijevoda na tri domaća jezika - hrvatski, bosanski i srpski, ali tu su i nastali problemi. I to odmah u prvoj rečenici, koja govori tko sve čini Bosnu i Hercegovinu: jesu li to samo tri konstitutivna naroda ili je to pet konstituenata, tvorbenih elemenata, a to su Bošnjaci, Srbi, Hrvati, “građani” i “ostali”. Ja ne znam postoji li i danas službeni hrvatski prijevod koji je trebao biti deponiran u Parizu.
U Ustavu još piše da Vijeće ministara, što bi bila vlada, ima tri ministra: vanjskih poslova, vanjske trgovine i civilnih poslova, u koje se svašta trpa, kao i predsjednika Vijeća ministara. Bez obzira na to što smo iz tih ministarstava kasnije razvili i sva druga, uključujući i ministarstvo obrane. Znači, u međuvremenu se dobila i zajednička vojska, ali opet iz tri etnička dijela koji baštine tradicije Armije BiH, Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane. Vjerojatno bi sutra prije pucali jedni na druge nego na nekog trećeg.
Zašto je građanska Amerika, sponzor daytonskog mira, zajedno s građanskom Europskom unijom, napisala Bosni Ustav s dominantnim etničkim odrednicama?
- Ne znam, ali je istina: ne vide građanina, što je najgore. Ja sam pravnik i odvjetnik, ali mi nije bilo jasno što to piše u prijevodu koji je već drugog dana poslije daytonskih potpisa objavilo Oslobođenje. Tražio sam od američke ambasade originalnu englesku varijantu. Imali su samo jednu kopiju. Vidim, različite stvari se nazivaju istim nazivima ili iste stvari imaju različite nazive.
Što vam je zasmetalo?
- Dayton je donio veliko olakšanje, zaustavio je rat. Ali, vidim ja: ne mogu se kandidirati za člana Predsjedništva ni za državni Dom naroda. Ni ja, ni ijedan Židov, ali ni Rom, ni onaj koji se osjeća samo “građaninom”, koji nema etničku odrednicu, a ni tzv. ostali. Može samo Bošnjak, Srbin i Hrvat. Nije meni nešto bilo stalo da budem član Predsjedništva, nego vidim da ne mogu sve i kad bih htio. Ja i meni slični.
Kako ste to doživjeli?
- Pitao sam Holbrookea kakvi smo mi to prijatelji kad mi ne daš da se kandidiram. A on će meni: “E, to je, dragi moj, prva stvar oko koje su se njih trojica, Alija, Slobo i Franjo, odmah dogovorila. Znači da se sva vlast dijeli na tri jednaka dijela, po etničkom principu, bez obzira na to koliko bilo Bošnjaka, Srba i Hrvata.
Ma kakve potvrde!
Diskriminacija vidljiva na prvi pogled, zar ne?
- Istina. Mnogi državljani Bosne i Hercegovine nemaju se pravo kandidirati na izborima jer nisu “konstitutivni”, a ni pripadnici konstitutivnih naroda ne mogu se kandidirati ako žive u “pogrešnom” entitetu. Na primjer: Ustav kaže da se s područja Republike Srpske bira jedan član Predsjedništva BiH i da mora biti Srbin po nacionalnosti. Znači, Hrvati, Bošnjaci, “građani” i “ostali” - ne mogu biti kandidati. Ali, eto, smiju glasati za nekoga od ponuđenih Srba.
A u Federaciji?
- Ustav kaže da se s područja Federacije biraju dva člana Predsjedništva, jedan Bošnjak, drugi Hrvat. I nitko više. Ne može ni Srbin, a o ostalima da i ne govorimo. Ponuđene kandidate, Bošnjake i Hrvate, može zaokružiti svatko tko na izbore izađe. Ne pitaju te na biralištu koje si nacionalnosti. Ne mora Bošnjaka birati Bošnjak, ni Hrvata samo Hrvat. Tako piše u Ustavu.
Tko to izdaje potvrde da je netko Hrvat, Bošnjak ili Srbin, da bi mu kandidatura u njegovu entitetu bila valjana?
- Nitko! Tko bi određivao?! Čovjek se sam deklarira, odnosno izjašnjava što je po nacionalnosti. Jednog visokog dužnosnika HDZ-a BiH pitao sam bio na jednoj večeri s Badinterom, francuskim profesorom čija je komisija utvrđivala državne granice, kako ti dokazuješ da si Hrvat. On kaže, imam domovnicu. Ali, domovnica samo potvrđuje da si državljanin Republike Hrvatske. I moj drug Ognjen Kraus, predsjednik hrvatske Židovske zajednice, isto ima domovnicu, ali je Židov. Domovnicu ima i zagrebački muftija, inače ponosni Bošnjak. Jest, jest, ali ja sam kršten u Katoličkoj crkvi, govori on meni. Dobro, ali katolika je milijardu u svijetu i nisu svi Hrvati. Uto nam je prišao mudri Badinter i rekao: “Hajde, prestanite, ohladit će nam se večera.”
I što ćemo s onima koji promijene nacionalnost ili vjeru iz interesa?
- Ima i toga puno! On vidi da ima puno Hrvata ili Bošnjaka, ali da fali Srba u političkim forumima. Ili obrnuto. Pa se deklarira kao Srbin. Ili Hrvat, a ustvari je Bošnjak. Da osvoji mandat ili neko mjesto rezervirano za taj i taj konstitutivni narod. Propis kaže: nacionalna pripadnost smije se mijenjati, ali samo jednom u četiri godine. Ne u jednome mandatu.
Ha-ha-ha...
- Ima tu još jedan problem: Hrvatska je, po riječima Mostarke Željane Zovko, danas hrvatske europske zastupnice, prije ambasadorice BiH po Europi, podijelila milijun putovnica u Bosni i Hercegovini od 1992. do danas. Polovina su Hrvati, polovina svi ostali. Dakle, milijun državljana RH živi u BiH i ovdje mogu sudjelovati na izborima. I sada, ako ni 300.000 njih ne želi glasati za HDZ BiH, onda nije problem u Izbornom zakonu, već u programu koji HDZ nudi. Po čemu je to Hrvatima u BiH sada gore nego u vrijeme kada je Dragan Čović sjedio u Predsjedništvu. Ili je tada bilo sve divno i krasno?! A danas nije, jer sjedi Željko Komšić?! Čoviću ništa nije smetalo dok je on pobjeđivao, a pobjeđivao je po istom Izbornom zakonu po kojemu je pobjeđivao i Komšić.
Postali familija
Vratimo se mi na presudu...
- Dobro: BiH je 2001. ušla u Vijeće Europe, ali se pokazalo da treba mijenjati pravne akte koji nisu u skladu s europskim vrijednostima i diskriminiraju brojne građane. Obećali smo to promijeniti, a nismo do danas. U međuvremenu je Sud u Strasbourgu donio više presuda protiv BiH, države čiji državljani nisu ravnopravni, već su diskriminirani na različite načine. Prva među njima je naša: poznati “slučaj Sejdić - Finci”. Finci sam ja, a Sejdić je Dervo. On Rom, ja Židov. Sud je spojio naše dvije apelacije i otad smo, eto, Dervo i ja familija.
Gdje smo danas: pregovori o izmjenama Izbornog zakona i Ustava propadaju, a izbori su u listopadu?
- Kako ćete mijenjati Izborni zakon ako prethodno ne promijenite Ustav?! Jer Izborni zakon je prepisao ustavne odredbe o konstitutivnosti i slično. Vrlo komplicirano je sve. A država i institucije su blokirane. Na državnoj razini blokiraju Srbi, na federalnoj Hrvati. Idu novi izbori, a nama je Vlada Federacije BiH u tehničkom mandatu, odnosno još je ona prastara, otprije osam godina.
Što bi trebalo?
- Ja hoću da mi država radi! Hajde što se ja ne mogu kandidirati, ali zašto se stranke, a ima ih 177 u BiH, ne dogovore da se ide na izbore po sadašnjim pravilima, da se država deblokira i da politički lideri poslije izbora, na miru, dogovore izmjene i usklađenja s europskim konvencijama za izbore 2026. godine. Ali, sve se svodi na nekoliko političara, tzv. etničkih lidera i njihovih stranaka koji drže u šaci sve ostale.
A tko ih je izabrao za nacionalne lidere, na kojim izborima?
- Nitko! Prozvali se sami. Ne postoji lider naroda, ni takva politička funkcija. Ali narod na izborima može pokazati u koga ima povjerenja i izabrani onda mogu s tim povjerenjem poslije pregovarati i donijeti nova, pravednija pravila. Ima u svijetu blizu 120 različitih izbornih modela, valjda se može pronaći pravi i za Bosnu.
Za koga biste onda vi glasali, kad se već ne smijete sami kandidirati?
- Zamjerali su neki i govorili pred izbore 2018. godine: “Ne smijemo dopustiti da drugi biraju naše predstavnike.” Ja sam tada javno bacio prazan glasački listić. Jer su ponuđeni samo kandidati Hrvati ili Bošnjaci, budući da živimo u Federaciji. I tko god od njih izgubi, taj može mene okriviti jer sam glasao za kandidata iz naroda kojemu ne pripadam. I tko je to mene ovlastio ili mi dopustio da glasam za Bošnjaka ili Hrvata. Znači, ne daju mi da glasam ni za svoje, a ni za tuđe.
Apsurdistan!
- Tako je! A kako su mi prijatelji i Hrvati i Bošnjaci, onda se ja ne želim svaditi ni s jednima, već pokidam i bacim prazan glasački listić. To ću uraditi i u listopadu. Zanimljivo, a predsjednik Hrvatske može postati bilo koji državljanin RH, ne mora se nužno izjašnjavati kao etnički Hrvat ili katolik. Naravno, ako ga birači podrže. A i Srbi su prije bili konstitutivni u Hrvatskoj. Više nisu.
Primjer Švicarske
Zato Čović i Dodik dobro surađuju u BiH...
- Hrvati i Srbi u BiH boje se da država ne postane bošnjačka i muslimanska, budući da njih ima najviše, najbrojniji su. To se teoretski može dogoditi, ali teško. Rješenje je u pomirenju građanskog i nacionalnog. Problem se može riješiti kompromisom, ali u našem mentalitetu, svih etničkih skupina jednako, kompromis je jednak porazu.
Ima još višenacionalnih zemalja u Europi: zašto oni mogu što BiH ne može?
- Evo Švicarske, tamo sam bio ambasador: svi misle da je višenacionalna, a nije. Švicarska je jednonacionalna zemlja, svi su Švicarci, ali govore više jezika.
Najviše je govornika njemačkog, ali nijednom od njih ni u primisli nije da bi im bilo bolje s Njemačkom. Isto vrijedi za one koji govore talijanski ili francuski. Ne daj, bože, da im kažete da nisu Švicarci. Jedino su jako osjetljivi na jezik kojim govore. Ne žive tamo Talijani, Nijemci i Francuzi koji su se udružili u Švicarsku. Tamo žive Švicarci.
A pada li napamet Italiji, Francuskoj ili Njemačkoj uređivati odnose u Švicarskoj?
- Vi se sigurno šalite.
Imaju li danas narodi u BiH ikakav najmanji zajednički nazivnik ili identitet?
- Osim dobre meze i meke rakije - nikakav! Nažalost.
Kako onda skrojiti državu koju će svi njezini državljani doživljavati svojom?
- Tko pronađe taj recept, dobit će Nobelovu nagradu. Žalosno da je danas netrpeljivost ili čak mržnja jednih prema drugima u BiH veća nego uoči rata. Srećom, pa u svemu nema još i antisemitizma.
Jedan američki prijatelj ovako mi je to objasnio: “Ovi drugi toliko su zauzeti mrzeći jedni druge da nemaju kad mrziti Židove.”