Lastovo je u zadnje vrijeme u fokusu javnosti zbog mnogih tema. O (ne)brizi države i općenito životu na ovom pučinskom otoku porazgovarali smo s Petrom Grgurevićem, rođenim Lastovcem i čovjekom koji je promijenio nekoliko poslova, bio je čak i novinar, a ne libi se progovoriti o temama koje muče otok i otočane.
Čini se da problem otoka nije samo udaljenost od kopna, već i višegodišnja nebriga o osnovnim uvjetima za život koja nije samo produkt središnjice u Zagrebu, već i dužnosnika na licu mjesta?
- Nažalost, o Lastovu se proteklih godina, ali i sada često čuju ružne priče. Naravno da to pošteni, vrijedni i marljivi otočani kao ni Lastovo, zbog svoje značajne povijesti i ‘Križnog puta’ kojim je prolazio, ne zaslužuju. Teško je živjeti na Lastovu i ne vidjeti ili se ne oduprijeti eklatantnom političkom nasilju i manipulacijama ukorijenjenim u metode starih škola. Kaže se ‘daj čovjeku vlast pa ćeš vidjet kakav je’ i to apsolutno odgovara istini.
Što se događa s državnim nekretninama na Lastovu?
- To su najvećim dijelom bivši vojni objekti na lokalitetima koje je koristila neprijateljska jugočetnička vojska i jugooficiri s obiteljima. Sve te nekretnine, izuzev nekih stanova koji se trenutno koriste ili su otkupljeni, redom su opljačkane, devastirane, porušene, a zub vremena je dao svoj prilog. Među vrijednim lokalitetima tu su uvala sv. Jurja ili Jurjeva luku u kojoj može biti prekrasna marina za nautičare!? Do nje je ništa manje atraktivna uvala Kremena. I u jednoj i u drugoj se ljeti vežu impozantne i skupe jahte i brodovi značajnih sportaša, vlasnika nogometnih klubova prijatelja ruskog predsjednika, glumaca, šeika, svjetskih milijardera, a njihove dužine sežu i do 100 metara. Naravno, one sidrima kopaju polja posidonije, uz mizernu naknadu koju plaćaju kao ulaznicu u Park prirode Lastovsko otočje. Također, dva lokaliteta bivše vojske u Zle poje i Nižno poje te Velje more su potpuno devastirana.
Na prvom i drugom lokalitetu su posječena sva stoljetna stabla bora i čempresa, objekti su opljačkani i devastirani, a okoliš je zatrpan smećem, kamenom i zemljom iz iskopa koji se po potrebi godinama melje u šljunak te se prodaje na crno. U naselju Ubli jedna je cijela stambena zgrada s 4 stana, napuštena i potpuno devastirana. Preostali stanovi u Ublima i naselju Bruno Bušić dijelom su prodani, neki se koriste samo ljeti, neki se unajmljeni, dok je dio njih protuzakonito useljen. Grandiozni hotel bivše vojske Sirena u naselju sv. Petar - Ubli, koji je dobio ime po istoimenoj tvornice sardina koju je strateški sagradila Italija, a isto tako strateški uništila Jugoslavija, desetljećima stoji prazan i napušten, dok je proteklih 15 godina u njemu bilo ilegalno brodogradilište. Inače, taj hotel je bio u žarištu interesa i političkih izbornih obećanja bivših HDZ-ovih načelnika Općine koji su stalno obećavali glasačima kako će se hotel preurediti za Dom starije i nemoćne osobe.
Vidljivi i nevidljivi sukob
Rođeni ste Lastovac. Kako je živjeti na pučinskom otoku, poglavito u ulozi nekog tko kritizira situaciju i ne slijedi ustaljenu praksu u Hrvata ‘šuti i ne talasaj’?
- Svesrdno se nadam kako to govorim ustima šutljive otočke manjine koja nema hrabrosti, iskustva ni saznanja za ovakva ili slična istupanja u interesu javnosti. Stalno sam u vidljivom ili nevidljivom sukobu s većinom, uz dužno poštovanje manjem broju časnih, poštenih i plemenitih otočana. Skupo plaćam svoj glas istine! Recimo, 1996. godine mi je potpuno slupan osobni automobil jer sam kao novinar pisao i govorio o kriminalu, izlovljavanju ribe dinamitom sa smrtnim posljedicama, drogi, političkom terorizmu i neprijateljstvu, švercanju humanitarne robe iz Italije i slično. Policija nije nikad otkrila počinitelja. Tri mjeseca me čuvala policija jer sam dobivao anonimne, ali i javne prijetnje smrću. Opozvan sam s mjesta u općinskoj tvrtki Komunalac, da bi u petogodišnjem sudskom sporu dokazao nevinost i od Općine Lastovo po pravomoćnoj sudskoj presudi dobio skoro 300 tisuća kuna.
- I kao nastavnik u osnovnoj školi sam trpio poniženje, omalovažavanje i štetu zbog neznanja odgovornih, ali i zbog namjernog bojkota pojedinih kolega. Više od deset puta zvao sam prosvjetnu inspekciju koja je redovito nailazila na propuste odgovornih, od zapošljavanja i desetogodišnjeg rada dvije učiteljice na jednom te istom radnom mjestu, malverzacija, kao i službeno nedokazanim ili pak zataškanim slučajem ‘zbližavanja’ jednog nastavnika s učenicom, ali za sve to nikada nitko nije bio sankcioniran.
Kako biste ocijenili brigu države o otocima, s fokusom na Lastovo?
- Hrvatska je proteklih 30-tak godina, od samostalnosti do danas, ‘upucala’ desetke milijuna kuna raznih investicija, a rezultati za otočko stanovništvo su poražavajući i pogubni! Lastovo je tek posljednjih godinu dana dobilo katamaransku vezu sa županijskim središtem, a ljeti dva dana tjedno čak i dvije veze. U proteklih 30 i više godina na Lastovu se nije otvorilo ni jedno proizvodno radno mjesto! Čak 90 posto od tristotinjak radno sposobnih Lastovaca oslonjeno je na državni, županijski ili općinski proračun. Većina od preostalih 10 posto radi u uslužnim djelatnostima, a samo manji dio u proizvodnim, i to 4 pekara koji svakodnevno proizvode 100-tinjak komada kruhova. Ako se Hrvatska i Županija tako nesebično ‘brinu’ za Lastovo, zašto nas otočana u protekla tri desetljeća ima dvostruko manje, 5 puta manje učenika u osnovnoj školi, ove godine 38 učenika pohađa 8 razreda, nijedna mlada lastovska obitelj nije ostala na Lastovu jer mladi bezglavo bježe s otoka? Dade se zaključiti kako se ovdje realiziraju krupne investicije kako bi se njima isključivo situirali pogodovani izvođači radova, a nerijetko i za pronevjeru milijunskih iznosa o kojima i državne institucije šute! Država se maćehinski odnosi spram Lastova, a ne vidim ni preveliku brigu Crkve odnosno Dubrovačke biskupije, i zato je Lastovo dodirnulo dno dna.
Jesu li ljudi koji nisu Lastovci dobrodošli na otok? Stječe se dojam da nije tako.
- Odgovorno tvrdim kako su na Lastovu Hrvati uvijek dobrodošli, ali ga Lastovci prioritetno i po svemu najviše zaslužuju! Kao maloj otočkoj zajednici bogatoj kulturnim znamenitostima, stoljećima ukorijenjenoj u katoličanstvo i kršćanstvo, koju povijest nije mazila, uz tradiciju koja je uvijek pripadala europskom civilizacijskom krugu, koja se svojim Statutom iz 1310. godine nametnula tada moćnoj i snažnoj Dubrovačkoj Republici protiv koje je dizala bune posebno onu iz 1602. godine, a koja je naročito osjetila bič asimilacije iz nedavnih vremena vladavine Italije te pogubno osjetila čizmu jugoslovensko komunističkog terora, oni koji znaju i razumiju o čemu govorim, shvatit će.
Slučaj liječnika koji se samo izmjenjuju u zdravstvenim ustanovama na Lastovu očito je teško rješiv na ovaj način. Imate li prijedlog kako riješiti nedostatak liječničkog, ali i drugog stručnog kadra na otoku?
- To nije samo problem na Lastovu. To je problem i većih gradova u Hrvatskoj, što nama Lastovcima nikako nije za utjehu. S ovom neosjetljivom, da ne upotrijebim težu riječ, politikom državnog vrha u području zdravstva liječnički kadar postaje ozbiljan deficitarni problem Hrvatske. Ali koga to briga? Vladajuće sigurno nije jer im to nije ni prioritet!
Uglavnom smo se dotakli nedostataka života na otoku. Koje su mu prednosti?
- Ako bi na jednu stranu vage stavili sve prednosti, a na drugu sve nedostatke života na Lastovu, sigurno ne bi bila u ravnoteži. Življenjem na Lastovu živo svjedočim kako za stalan, a ne povremeni ili vikend boravak, ima daleko više nedostataka nego prednosti. Većinom se to može zahvaliti pojedinim političarima, kako u središnjoj, tako i u županijskoj strukturi vlasti koje apsolutno nije briga za Lastovo, jedino onda kada treba motivirati izborno tijelo ili se pojaviti s dubrovačkim biskupom u župnoj crkvi na svetoj misi ili za obilatim stolom za Dan Općine.
- Ključni problem Lastova su nekompetentni i nestručni lokalni političari koji stilom rada umnožavaju sve otočke probleme i međusobnu netrpeljivost nas otočana. Nakon svega toga, na Lastovu ostaje neviđen nered, zapuštenost, propadanje. Istina, dominira gluha tišina, još uvijek čisti zrak, plavo nebo i more, čime otok obiluje. Ali od toga se na Lastovu nikako ne može živjeti.
Gdje se češće školuju starija lastovska djeca, u Splitu, na Korčuli ili u Dubrovniku kojemu i administrativno pripadaju?
- Djeca nakon završetka osnovne škole redovito odlaze u srednju školu u Splitu. Vrlo rijetki odlaze u Dubrovnik, a gotovo nitko u Korčulu. Zajedničko je svima da se rijetki vraćaju živjeti na Lastovo. Gospodarstva ovdje nema ni u tragovima. Naravno, mora se s ponosom istaknuti kako Lastovo među mladim generacijama ima čak dva doktora znanosti, ali i liječnika, inženjera, profesora, ekonomista, nautičara od kojih gotovo nitko ne živi na Lastovu.