Biskup Mate Uzinić dočekao nas je u impresivnoj Biskupskoj palači u Dubrovniku, koja je od 1850. rezidencija dubrovačkih vjerskih poglavara. Palača koju je početkom 16. stoljeća sagradila slavna dubrovačka obitelj Sorkočević, više je puta stradavala, najviše zbog potresa u 17. stoljeću i 1979., ali i za ratnih razaranja s početka 19. stoljeća za vrijeme francuske okupacije te 1991. za srpsko-crnogorske agresije. Posljednja obnova počela je početkom devedesetih prošlog stoljeća te je trajala tridesetak godina i stajala 32 milijuna kuna, piše telegram.hr.
Kad se biskup Uzinić 2018. vratio u palaču kazao je kako se ne vraća jer to želi. Na svečanom otvorenju iznenadio je uzvanike rekavši: “Svjestan sam da mi tu neće biti ljepše”. Bliski suradnici potvrdili su da bi biskup Uzinić najradije bio u nekom skromnijem i primjerenijem prostoru za život, no građani su željeli da se vrati unutar zidina Grada smatrajući to važnom gestom budući da se sve više ljudi iseljava iz stare jezgre. Obnova je vratila palači stari sjaj, posebno drvorezbareni, pozlaćeni i oslikani stropovi na malom i velikom tabulatu.
Život u hladnom prostoru
No, dok smo se uspinjali stepenicama na treći kat gdje biskup Uzinić živi, uvjerili smo da je ipak potpuno u pravu. Naime, prva dva kata pretvorena su u muzej i zaista izgledaju prekrasno, no cijeli taj prostor nema topline doma niti živosti radnog prostora. Premda je tu izloženo stotinjak slika te nekoliko skulptura koje su nastale u razdoblju od oko 800 godina, cijeli ambijent doima se poprilično hladno.
Izložene umjetnine dubrovački biskupi skupljali su stoljećima. Neke su nastale u srednjem vijeku, ima tu bizantske umjetnosti i romanike, radova iz renesanse i baroka pa sve do početka 20. stoljeća. Dok smo dogovarali intervju biskup Uzinić pozvao nas je na ručak, no kako nam je kasnio zrakoplov, pa nismo stigli na vrijeme, ponudio nas je palačinkama koje su napravile časne.
Biskup Uzinić iznimno je ugodan, otvoren i argumentiran sugovornik koji je odgovarao na svako, pa i najdelikatnije pitanje, što baš nije čest slučaj kod svećenika njegova ranga. Ostavlja dojam mirnog i blagog čovjeka, nesvakidašnje intelektualne širine i tolerancije. Što se na ovim prostorima, u vrijeme grubih političkih i ideoloških podjela te žestokih konfrontacija, doista rijetko susreće. S obzirom na to da smo s biskupom razgovarali neposredno nakon povratka premijera Andreja Plenković iz posjeta papi Franji, odmah se nametnulo pitanje proglašenja kardinala Alojzija Stepinca svetim.
BISKUP UZINIĆ: Kad je u posjeti Hrvatskoj bio kardinal Pietro Parolin onda je on na to pitanje odgovorio da još nije došlo Božje vrijeme. U nacionalnom smislu to je dosta važna tema i ja razumijem sve one koji inzistiraju na tome i kojima se čini kao da se blaženom Alojziju Stepincu ponovo sudi i čini nepravda. No istovremeno u općoj Crkvi to pitanje nema takvu težinu kakvu mu mi želimo pripisati, osobito jer ga mi u Hrvatskoj već možemo štovati i štujemo kao blaženika.
TELEGRAM: Katolička crkva u svijetu doživjela je težak udarac zbog brojnih otkrića o seksualnim zlostavljanjima mladih ljudi koje su počinili svećenici.
BISKUP UZINIĆ: Ne bih otkriće zlostavljanja nazvao teškim udarcem, nego zapravo blagoslovom za Katoličku crkvu. Težak, i osobito bolan udarac su zlostavljanja koja su se događala. Zato zahvaljujem svima, osobito brojnim novinarima koji su odradili velik i važan posao na ovom planu, što su nam pomogli otvoriti oči i vidjeti stvarnost onakvu kakva ona jest. A to otvaranje očiju i suočavanje s istinom nije bilo lako ni za njih, a ni za nas, jer je to jednostavno teško razumjeti. Za Katoličku crkvu je stvarno težak udarac činjenica da se takve stvari događaju u Crkvi, odnosno da su mnogi svećenici, a nažalost i neki biskupi, svoju svećeničku službu koristili kao paravan za seksualno zlostavljanje maloljetnika i drugih ranjivih osoba.
I još više od toga je bilo težak udarac, zapravo najteži, to da su oni koji su u Katoličkoj crkvi bili odgovorni na različitim razinama i koji su po svojoj službi trebali nešto učiniti da se takvo što spriječi i nikad više ne ponovi, sve to zataškavali, a i koristili svoju moć, ugled i novac da bi i drugi to zataškavali. Vjerujem da su mnogi koji su to činili mislili da će tako riješiti stvar, ali to je bila zabluda i sada je to posve jasno. Reći će da su imali dobre namjere, ali postoji izreka da je i pakao popločan dobrim namjerama. To je za mnoge žrtve, koje su nam trebale biti važnije od ugleda svećenika pedofila i ugleda Crkve, zapravo i bio stvarni pakao.
TELEGRAM: Kako će se sve to odraziti na budućnost Katoličke crkve?
BISKUP UZINIĆ: Katolička crkva u svakom slučaju nije više ista nakon otkrića svih tih bolnih slučajeva, koji nisu njezina specifičnost, ali koji su bitno kompromitirali njezino poslanje i njezinu vjerodostojnost. Mnogi su, s pravom, izgubili u nas povjerenje. Za Crkvu je važno da što odlučnije krene putem obnove i obraćenja. Potrebno je stvoriti takve procedure da se takvo što više nikad ne bi moglo ponoviti, a ako bi se slučajno ponovilo da oni koji su za to odgovorni snose odgovarajuće posljedice. To je potrebno i zato da se žrtvama koliko god je moguće pomogne da se oslobode osjećaja krivnje koji ih je u prošlosti trovao, kako bi mogle pronaći put prema ozdravljenju od proživljenih trauma. Jedina metoda koja može funkcionirati u suočavanju s ovom pojavom je nulta tolerancija i sve ono što ona sa sobom nosi. Nužno je također da Crkva u svemu, a osobito u tretiranju takvih pojava, bude više transparentna. U osobnoj borbi protiv zla i izopačenosti za članove Crkve najbolja metoda je trajni duhovni rad na sebi i svojoj vjeri, čega nema bez molitve i meditiranja Božje riječi.
U općoj Crkvi vjerojatno neka druga pitanja imaju veću težinu, poput ekumenskog dijaloga sa Srpskom pravoslavnom Crkvom i drugim pravoslavnim Crkvama. Zato za Crkvu, odnosno za papu Franju koji o tome odlučuje, još nije došlo Božje vrijeme. Svidjela mi se misao našeg novog nuncija koji je u nastupnoj propovijedi prenio svoj molitveni razgovor s blaženim Alojzijem pitajući ga što može učiniti za njegovu kanonizaciju i od kojega je čuo odgovor, koji je prikladan za svakoga od nas kad se pitamo zašto to tako dugo traje, a taj odgovor je da se ne trebamo brinuti za svetost blaženog Alojzija, jer je on već svet, nego za svoju vlastitu svetost, piše telegram.hr.
Cijeli razgovor pročitajte OVDJE.