Ako se Jadransko more nastavi puniti otpadom kao danas, za 50 godina, ako ne i prije, postat će neupotrebljivo smetlište. Upozorio je na to nedavno javnost doktor Slavko Kulić, umirovljeni sveučilišni profesor, ekonomist i filozof. Da je ribe u moru sve manje, a plastike sve više, da nestaje flora i fauna upozoravaju i znanstvenici Instituta za more i priobalje Sveučilišta u Dubrovniku, gdje smo razgovarali s ravnateljem dr. Nenadom Antolovićem.
Hoće li nas zateći takav najcrnji scenarij?
Čovjek svojim djelovanjem najviše utječe na okoliš pa time i na more, naročito zadnjih 50- tak godina od kada plastika preuzima primat u svakodnevnoj upotrebi. Da danas pokušamo zamisliti život bez plastike ne ide, jer je od početka to jeftin, izdržljiv I dostupan materijal.
Međutim, plastika se gomila i u zadnje vrijeme u oceanima imamo par otoka smeća koji se protežu stotinama kilometara. Morski organizimi često greškom jedu plastiku, jer je zamijene za svoj uobičajeni plijen, unesu je u svoj organizam čime začepljuju probavni trakt pa usljed nemogućnosti hranjenja dolazi do ugibanja, dobar primjer za to je kornjača koja plastičnu vrećicu zamjeni za meduzu. Tu je i veliki problem mikroplastike. Plastika se pod utjecajem fizikalnih sila i sunčevog zračenja usitnjavaja i dolazi na razinu mikroplastike, čestica manjih od milimetra i oku nevidljivih. Mikroplastika je potencijalno veća opasnost jer ona ulazi u hranidbeni lanac gdje može otpuštati razne kemikalije i negativno utjecati na zdravlje životinja i ljudi. Preko ribe koju konzumiramo, naprimjer srdele koja je zooplankton zamijenila za mikroplastiku, unosimo u sebe te kemikalije. Koliko mikroplastika utječe na zdravlje je još nedovoljno istraženo i trenutno je predmet velikog broja istraživanja.
U zadnje vrijeme to je pitanje baš aktualno i europski fondovi stimuliraju projekte edukacije u korištenju i zbrinjavanju plastike. Mediteran je posebno osjetljivo područje što se tiče zagađenja, jer je relativno zatvoreno more s vrlo naseljenim obalama. Netretirane industrijske otpadne vode, kemikalije iz ispušnih plinova, kanalizacija... sve to na kraju završava u moru. Veliki problem je i zagrijavanje mora, a u budućnosti sve veći problem će biti i porast razine mora. Jadran se u zadnjih 30 godina zagrijao za više od 1°C, čak i u dubokim slojevima ispod 500 m dubine.
Zadnjih nekoliko tjedana u prvom planu je ugibanje periski u Jadranu. Strašna je slika neki dan stigla s ušća Neretve gdje je more izbacilo tisuće uginulih primjeraka.
Priča o tome počinje 2016. godine kada se u Španjolskoj pojavljuje masovni mortalitet periski i tada su analizama ustanovilo da ih je napao parazit iz skupine truskovaca. Riječ je o novoj vrsti parazita i od tada se pokazalo da ta vrsta napada baš plemenitu perisku (Pinna nobilis). Godinu- dvije kasnije to se dogodilo i na obalama Italije i tamo je ustanovljeno da je od 13 jedinki jedna bila zaražena parazitom, a druge bakterijom. Tada se uspostavilo da je razlog pomoru sprega parazita i bakterija. Morske struje u Mediteranu idu baš tako, od Španjolske i Italije spuštaju se prema Grčkoj i idu preko Albanije, Crne Gore do Hrvatske pa možemo pratiti put kako periske ugibaju.
Pomor periske prošle godine (2019) je zabilježen u Bokokotorskom zaljevu, Elafitima, Mljetu, Molunatu. Postoji mogućnost da je dolazak parazita povezan s klimatskim promjenama, što mu će omogućilo širenje Mediteranom. Kolege s Veterinarskog Instituta su dokazali iz uginulih jedinki na Mljetu da je uzročnik parazit. Ovog ljeta zahvaćena je cijela obala Jadrana sve do Telaščice, a sada i Malostonski zaljev gdje su sve periske ovog ljeta još bile žive. Počele su ugibati pred kraj ljeta, pa ih je sada more samo izbacilo na ušće Neretve. Posebna je šteta što je tamo bio jako veliki broj mladih jedinki, a sada je nažalost veliki dio populacije uginuo.
Znanstvenici Instituta su svojedobno uspjeli i uzgojiti periske. Je li taj rad pomogao u rješavanju odgovora zašto se parazit pojavio i kako sačuvati periske?
U Malostonskom zaljevu je kolega dr. sc. Valter Kožul sa Instituta 2006. pratio rast periske, gdje su se juvenilne jedinke stavile na pergolare i pratio se njihov rast u naredne tri godine. Zasad se zna da niže temperature mora pogoduju sprečavaju širenja parazita tako da je čovjek indirektno svojim djelovanjem, kroz klimatske promjene i zagrijavanje mora, doprinio i ovoj situaciji. No i to je pretpostavka jer je riječ o novoj vrsti parazita. Periska je zaštićena vrsta i zadnjih 30 godina se radi na edukaciji i zaštiti kao bi se sačuvala jer je to naš najveći školjkaš i endem Mediterana. Strogi zakoni doprinijeli su tome da smo imali veći broj periski nego prije, pa je možda i to što se povećala brojnost periski razlog da se pojavio i novi parazit. Sve može biti u vezi i to su teorije koje tek treba dokazati. Zato je na razini Mediterana uspostavljen Centar u koji se dojavljuje prisutnost živih periski i mapa položaja kako bi jednog dana kada masovno ugibanje periski prestane znali lokacije na kojima su periske ostale žive. Mislim da se u nekontroliranim uvjetima u moru gdje struje donose i hranu i bakerije ne može govoriti o prevenciji, ali vjerujem da će dio populacije periski preživjeti. One će trebati našu pomoć kako bi se oporavile i uspostavile stabilnu populaciju.
Veliki je problem i prekomjerno turističko korištenje mora. I znanstvenici s Instituta za turizam prije nekoliko godina su utvrdili da su troškovi koje imamo od pristajanja kruzera u Jadranu, zbrinjavanja otpada, saniranja posljedica promjena u okolišu i utjecaja na zdravlje, nekoliko puta veći od prihoda.
Što se tiče kruzera mislim da oni nisu toliki problem jer je na njima sve regulirano pravilnicima i kontrolirano je sve što izlazi s broda. Incidenti da oni nešto ispuste u more mimo propisa rijetki su. Veći su problem balastne vode te mali brodovi, jahte i brodice za dnevne izlete. Oni ukrcaju 20- 50 ljudi odvedu ih na Elafite, i nezna š se to se radi sa otpadom, imaju li crni tank? Naravno, ništa nije problem jedanput, ali brodica je na stotine i to nije jedan dan nego sto dana godišnje. Tu su i apartmani, ali ni oni opet nisu problem po sebi nego infrastruktura koja ne prati broj gostiju. To je problem. Nije kriv turizam i turisti nego to što mi ne znamo urediti pravila igre.
Naravno da turizam ima utjecaja na more. Naročito ljeti ako sezona počinje u petom mjesecu od buke koje proizvode motori, zagađenje od fekalija, tako da teza da ćemo za 50 godina uništiti naše more je moguća ako se nastavi ovakav trend, teško je biti prorok. Moramo ulagati u infrastrukturu i edukaciju, odrediti određen broj gostiju koji možemo primiti jer će u suprotnom nama svima opadati kvaliteta života. Vidjeli smo da sve više imamo problema s fekalijama po plažama. Da nam je netko prije 20 -tak godina rekao da će se danas događati ovake stvari rekao bih nemoguće. Velik problem bi mogao biti i dolazak novih vrsta u Jadran uslijed zagrijavanja mora, od zooplanktona do riba koje se ranije nisu pojavljivale i živjele su južnije i toplije tijekom zime. Sada ovdje ostaju cijelu godinu i imamo populacije vrsta koje su se nastanile na cijelom Jadranu.
U zadnje vrijeme najčešće se spominje invazivni plavi rak i opasna napuhača. Ima li još novih opasnih vrsta?
Plavi rak se raširio cijelom obalom. Nastanio se na ušću Neretve i došao do Zadra, toliko je invazivan. Problem je što je plavi rak veći nego domaći rakovi i agresivniji je pa na istom staništu jači te istiskuje autohtone vrste rakova. S druge strane iako je nova vrsta u Jadranu, plavi rak bi se mogao komercijalizirati, jer je u ugostiteljstvu, primjerice u Americi, vrlo tražen.
Imamo i nove vrste riba, trumpetača je uspostavila populaciju u Jadranu, no još nije prebrojna, a zanimljiva je i napuhača koja je otrovna. Prije nego se pojavila napuhača mogli smo reći da je jestivo sve što se izvadi iz Jadrana, a s tom vrstom više ne. Tu je i rebraš Mnemiopsis leidyi, nova vrsta zooplanktona koja je zabilježana u Jadranu koji se hrani uz ostali zooplankton i jajašcima sitne plave ribe te je potencijalna opasnost za ribarstvo. Kolege sa Instituta prof. dr. sc. Lučić i dr. sc. Hure su ga zabilježili u luci Ploče 2017. Riječ je o istoj vrsti planktona koja je uništila ribarstvo u Crnom moru. Zabilježen je u velikom broju u sjevernom Jadranu i njegov utjecaj na ribarstvo u Jadranu se tek procjenjuje. Na vrste koje su već u Jadranskom moru, posebno planktonske, teško možemo utjecati, ali na neke stvari možemo utjecati. Međutim to trebamo raditi na globalnoj i regionalnoj razini. Kada govorimo o Jadranu tu moraju biti uključene uz Hrvatsku i Slovenija, Italija, Crna Gora, Albanija i BiH, sve one moraju donijeti odluke o tome da će bolje gospodariti otpadom.
Hrvatska nema jedinstvenu strategiju praćenja stanja u Jadranu, nego znanstvenici koji se bave morem rade u različitim projektima.
Tako je, do 2010 je postojao projekt Jadran, hrvatski nacionalni monitoring program kojem je bio cilj sustavno istraživanje Jadranskog mora kao osnova održivog razvitka Republike Hrvatske. Danas takva vrsta projekta ne postoji jer je problem financiranje. Danas se monitorinzi rade preko europskih fondova gdje Institucije prijavljuju projekte i na taj način se prikupljaju podaci o Jadranu. Znam da kolege u Institutu za oceanografiju i ribarstvo iz Splita imaju razne projekte monitoringa i prate stanje na Jadranu. Naš Institut isto sudjeluje u monitorinzima, konkretno već 10 godina radi se monitoring Malostonskog zaljeva te monitoring temperature, saliniteta, planktona i kemije mora na postaji Lokrum do 100 m dubine.
Međutim, unatoč monitoringu, istraživanjima pa i upozorenjima znanstvenike se malo sluša, kao što je na primjer preporuka Instituta u zaštiti obale Malostonskog zaljeva?
Da malo nas se sluša. Upozoravali smo na prostorne planove kojima je dozvoljena gradnja u Malostonskom zaljevu protiv čega smo mi u Institutu bili izričito protiv, jer je Malostonski zaljev bio zaštićen još iz doba Jugoslavije. Čak je BiH kanalizaciju iz Neuma izvela vani da ne bi išla u Malostosnki zaljev, a mi sada planiramo graditi na predjelima koji idu prema Malostonskom zaljevu. Institut je bio stajališta da bi gradnju trebalo dozvoliti sa strane prema otvorenom moru tako da ne bi trebali strahovati od utjecaja kanalizacije i otpadnih voda. Osim otpadnih voda, krčenje makije u Malostonskom zaljevu će zasigurno negativno djelovati na cijeli zaljev jer je ona prirodni filter voda koje se s okolnih brda slijevaju u zaljev. U Malostonskom zaljevu, staništu za uzgoj kamenica kojima se ponosimo kao tradicijom imali smo već lani primjer da se pojavio noro virus na kamenicama, što se povezalo s fekalijam. Na to su gotovo svi zaboravili. Veliki je problem i političke prirode, jer ako se dozvoli gradnja u Malostonskom zaljevu, tko može zabraniti BiH urbanizaciju Kleka.