YouTube pamti sve, pa tako i jedan davni Titov govor iz 1975. u kojem komunističke rukovodioce izvještava o bremenitoj situaciji na Kosovu. Veli, strani novinari pišu kako je Kosovo na neuralgičnom geopolitičkom položaju i da ta pokrajina ekonomski jako zaostaje za ostatkom Jugoslavije, što bi moglo izazvati raspad cijele države. Interesanto, Tito inozemnim novinarima dijelom daje za pravo, no smatra da će se stvari popraviti ako se i kad se privredna situacija poboljša, piše Slobodna Dalmacija.
Kako je dalje išlo – znate. Ekonomska situacija se zbog krize osamdesetih na Kosovu dodatno pogoršala, a nakon smrti Josipa Broza, koji je koristeći represivni aparat sprječavao teže sukobe između većinskih Albanaca i manjinskih Srba, međunacionalni problemi su eskalirali. Kako onda, tako i danas.
Granica ili crta
Na pravoslavni Božić svjedočili smo pucnjavi u kojoj su ranjeni dijete i mladić, srpske nacionalnosti. Žrtve su Albanca koji je na njih pucao iz automobila. Nedugo potom napadač je priveden, a napadnuti su, srećom, izvan životne opasnosti.
Ovom gnusnom činu prethodila je politička kriza izazvana namjerom Prištine da na cijelom teritoriju Kosova uvede registracijske oznake te države. U četiri općine u kojima većinu čini srpsko stanovništvo, najprije su odbili koristiti registracijske pločice Republike Kosovo, a zatim povukli sve predstavnike Srba iz izvršne i zakonodavne vlasti te započeli s prosvjedima.
U Kosovsku Mitrovicu, grad koji je faktički podijeljen između Srba i Albanaca, koje razdvaja rijeka Ibar, to je po tko zna koji put do sada unijelo nemir. Uz demonstracije, lokalni Srbi su podigli barikade i tako zaustavili promet prema Srbiji. Strahovalo se od eskalacije sukoba jer Priština ne odustaje od uvođenja registracijskih oznaka s njihovim insignijama na cijelom teritoriju Republike Kosovo, a Aleksandar Vučić je bio dovukao teško oružje na jug Srbije uz, kako Srbi imenuju granicu s Kosovom, administrativnu crtu/liniju, da bi ga nakon pritisaka iz svijeta povukao.
Sukobi između Albanaca i Srba na Kosovu traju više od sto godina. U njihovoj su genezi dva mita koja se međusobno potiru: po Srbima je ono srce njihove države, a po Albancima zemlja Ilira na kojoj su Srbi (neželjeni) gosti koji ne poštuju domaćine i koji su im oteli zemlju iz jednostavnog razloga jer su slavenska plemena bila brojnija od domicilnog stanovništva na Balkanu.
Srbi neprestano govore o crkvama i manastirima diljem Kosova koji svjedoče o njihovoj prisutnosti na tom tlu praktički od vremena kad su primili kršćanstvo, a Albanci o tome da se Liga za obranu prava albanskog naroda ili, skraćeno, Prizrenska liga, vojno-politička organizacija, još 1878. usprotivila svjetskim silama koje su na Berlinskom kongresu prepustile dio prostora naseljenog Albancima novonastalim državama – Crnoj Gori i Srbiji.
Pod vlašću Osmanlija
Činjenica je da se Srbi kao etnos nikada nisu pomirili s gubitkom Kosova, koje je palo pod vlast Osmanlija 1389. godine. San o povratku na Kosovo ostvarili su 1912. godine, u Prvom balkanskom ratu, da bi odmah počeli s njegovom kolonizacijom. Ratni veterani, Srbi i Crnogorci, za nagradu su dobivali zemlju na Kosovu na kojoj su većinom živjeli Albanci, među kojima i jedan dio onih koji su ranije napustili teritorije koje su Srbi oslobodili od Turaka.
Računa se da je do 1941. Kosovo naselilo oko 65 tisuća Srba iz svih krajeva Kraljevine Jugoslavije. Oni su, u sklopu agrarne reforme koju je provodio Beograd, dobivali zemlju koja je nekada bila u rukama zemljoposjednika muslimanske vjeroispovijesti. Tako su nesuglasice, pa potom i sukobi između susjeda Srba i Albanaca na Kosovu, brzo dobile i religijski karakter. Da sve bude kompliciranije, Metohija znači crkvena zemlja a ona je to i u doslovnom smislu. Srbi i Crnogorci koji danas žive na području Metohije, nisu vlasnici, već korisnici crkvenog zemljišta generacijama. U međuvremenu je nekadašnja Automona pokrajina Kosovo i Metohija, postala "samo" Republika Kosovo. No, vratimo se na meritum problema kojeg je stvorila dinastija Karađorđević, osokoljena silnim vojnim uspjesima u balkanskim i Prvom svjetskom ratu.
Dakle, Kraljevina SHS je u sklopu agrarne reforme dodijelila doseljenicima – mahom ratnim veteranima Srbima i Crnogorcima – zemlju koju su stoljećima obrađivali muslimani, a Albancima ostavila na izbor iseliti se u Tursku ili asimilirati, jer im nacionalno izjašnjavanje nije bilo dopušteno.
Oružana pobuna Albanaca na Kosovu protiv Srbije, pobjednice u Prvom svjetskom ratu, nije imala nikakvih šansi. Kraljevina SHS u tom je smislu uživala punu potporu zapadnih saveznika. Namijenjena joj je uloga žandara na Balkanu, koju je preuzela od Austro-Ugarske.
Napadi iz potaje
Kad je pala krv? Spirala nasilja krenula je oslobođenjem ili osvajanjem Kosova 1912., kako to koja strana gleda, a kad su se Srbi svetili Albancima kao turskim vazalima i inovjercima, da bi im oni, koju godinu poslije, vratili milo za drago u Prvom svjetskom ratu. Tada se kompletno civilno i vojno vodstvo Kraljevine Srbije, nakon što je Austro-Ugarska okupirala njihovu zemlju, praćeno silnim narodom probijalo kroz albanske vrleti ne bi li se dokopalo Grčke. Albanci su kolonu očajnika napadali iz zasjeda i nanosili joj velike gubitke.
Znači, u Kraljevini Jugoslaviji Albanci se nisu dobro proveli. Zbog jednog pronađenog udžbenika na albanskom jeziku, žandari su im znali zapaliti kuću. Mnogi su ostali bez imanja koje su generacijama obrađivali i tako bili prisiljeni služiti drugima; najčešće doseljenim srpskim i crnogorskim ratnim veteranima.
Kosovski Albanci i Srbi dočekali su Drugi svjetski rat u stanju latentne napetosti. U ratu su jedni i drugi bili podijeljeni između komunističkog i nacionalističog pokreta: Srbi su se opredijelili za partizane ili četnike i njihove suradnike, a Albanci za partizane ili baliste.
Kao što su se četnici u početku prodavali za antifašiste, isto su činili i balisti, da bi i jedni i drugi poslije otvoreno surađivali s nacistima i na njihovoj, gubitničkoj strani, dočekali kraj rata. Tako su ideje o velikoj Srbiji i velikoj Albaniji, za koje su se borili četnici i balisti doživjele poraz, no ne i potpuni krah, što će se pokazati u ratovima devedesetih, kada su te politike ponovno oživljene.
Uspostavom socijalističke, federativne Jugoslavije, proklamira se bratstvo i jedinstvo srpskog i albanskog naroda na Kosovu. Boro i Ramiz su braća, a Srbi i Albanci moraju i žive zajedno. Kosovo i Metohija postaje autonomna pokrajina, dio SR Srbije, što je do Titove smrti donekle primirilo ili pomelo pod tepih razlike i sukobe između albanske većine i srpske manjine na tom području.
No, kako smo već istaknuli, osamdesetih na Kosovu izbijaju nemiri. Među Albancima su aktualne dvije političke ideje: radikalnija, koja slijedi ono za što su se borili albanski kvislinzi – balisti, koja traži bezuvjetno pripajanje Kosova Albaniji, i druga da autonomna pokrajina postane republikom, kako bi političko vodstvo iz Prištine dobilo veće ovlasti u odnosu na vlasti u Beogradu.
Zbog sve češćih prosvjeda Albanaca koje silom guši policija, ekstremisti počinju s provokacijama usmjerenima protiv Srba: pale im sijeno, oštećuju groblja, traže od njih da im prodaju imanja i napuste Kosovo, što se s vremenom zaista počinje i događati. To pobuđuje i srpski nacionalizam koji zaštitnika traži u Beogradu, a pronalazi ga u liku i djelu Slobodana Miloševića.
Spirala zla
On na Gazimestanu 1989. godine, u povodu šesto godina bitke na Kosovu, drži vatreni govor u kojem kaže "da ni oružane bitke nisu isključene". Prije poručuje Srbima: "Nitko ne sme da vas bije." Tako kreće nova spirala nasilja, ovaj put od strane Miloševićeva režima prema kosovskim Albancima, koje se masovno otpušta s posla, tjera iz institucija sistema i oduzima im pravo na ravnopravnost u pogledu obrazovanja na materinskom jeziku i zapošljavanja u državnim službama. Teškoj diskriminaciji Albanaca na Kosovu prethodi ukidanje statusa autonomne pokrajine.
Kosovska kriza bila je okidač za rat u Jugoslaviji, a kad se on završio u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, 1999. se rasplamsao tamo gdje je i počeo – na Kosovu.
Albanci su formirali Oslobodilačku vojsku Kosova. Upadali su iz Albanije na teritorij Kosova, a bolje naoružana i obučena Vojska Jugoslavije žestoko im je uzvraćala. To je ubrzo dovelo do masovnog istjerivanja albanskog stanovništva, paljenja i uništavanja kuća, te ubijanja civila na obje strane.
SAD i NATO, koji su praktički okončali rat u Hrvatskoj i BiH, sličnu inicijativu preuzimaju i na Kosovu. I koriste iste metode: zračne napade. Srbiji je zaprijećeno bombardiranjem ako njezina vojska i policija ne napuste Kosovo, a kad Milošević nije pristao na ultimatum, prijetnje su ostvarene. Tako je SAD za račun Albanaca s Kosova – dobio rat.
Kumanovskim sporazumom Republika Srbija je faktički priznala kapitulaciju, a Kosovo dobilo neovisnost. Paradoks je da to nitko od albanskih političara nikada nije ni tražio: jedni su, bliži partijskim strukturama, zagovarali Kosovo kao republiku unutar Jugoslavije, a drugi veliku Albaniju, no SAD i partneri odlučili su se za treću verziju: neovisno Kosovo.
To je dovelo do novog egzodusa. Ovaj put su u izbjeglištvo otišli brojni Srbi, a susjedi Albanci su im jednostavno uništili imovinu, uzurpirali je ili je otkupili za "siću". Na Kosovu danas živi oko milijun i sedamsto tisuća Albanaca i oko sto tisuća Srba. Brojke nisu precizne jer se Srbi stalno iseljavaju, nipošto ne žele živjeti pod albanskom vlašću, a Albanci odlaze u zemlje zapadne Europe u potrazi za boljim životom.
U međuvremenu, centri moći su se kad je u pitanju Kosovo našli u ćorsokaku. Napravljen je presedan priznanja Kosova kao neovisne države, na što ono po Ustavu SFRJ iz 1974. godine nije imalo pravo, i premda je i formalno-pravno i faktički neovisna država, Kosovo (još) nije članica Ujedinjenih naroda. S vremena na vrijeme pojave se i problemi poput susreta s njihovom nogometnom reprezentacijom, zbog činjenice da ih zemlja takmac nije priznala pa se utakmica ne može upriličiti po pravilima UEFA-e.
Srećom, veći oružani sukob između Srbije i Kosova ipak nije moguć. Naime, u blizini Uroševca, na istoku Kosova, a pod zapovjedništvom KFOR-a, nalazi se američka vojna baza Camp Bondsteel, najveća takve vrste izgrađena od hladnog rata. Ona je jamac kakvom-takvom miru.
Plaća ih Beograd
Rezimirajmo: Kosovo je neovisna država, ali i dalje joj se ta nezavisnost osporava jer je protivna međunarodnom pravu, no to u praksi znači malo i ništa zbog bezrezervne potpore SAD-a i EU-a koju uživaju.
Iako je Kosovo uspostavilo sve organe vlasti, ono slabo ili nikako kontrolira situaciju na sjeveru zemlje. Tamo u četiri općine živi oko četrdeset tisuća Srba koji i dalje imaju dokumente iz Srbije, primaju plaće i mirovine koje im osigurava Beograd, školuju se i liječe sukladno sustavu koji kontrolira Vlada Ane Brnabić. Sada su i istupili iz svih kosovskih institucija koje imaju veze s vlašću u Prištini.
Istodobno, šezdeset tisuća Srba koji žive u enklavama južno od rijeke Ibar gotovo je inkorporirano u pravni sustav Republike Kosovo. Oni su odavno prihvatili sve kosovske dokumente, postavili registracijske tablice i zaposlili se u državnim institucijama, makar ne dobivaju svi plaću iz proračuna Republike Kosovo. Ima, naime, slučajeva gdje, recimo, zdravstvene djelatnike srpske nacionalnosti koji žive južno od rijeke Ibar plaćaju različiti poslodavci premda rade u istoj ambulanti!
Jednom zaposleniku tako osobni dohodak osigurava Ministarstvo zdravstva Srbije, a drugome Ministarstvo zdravstva Republike Kosovo. Takvih je bizarnih situacija na Kosovu na sve strane, što svjedoči o šizofrenoj situaciji u južnoj srpskoj pokrajini, kako bi izvijestili beogradski mediji, ili u Republici Kosovo, kako to vide njihovi kolege iz Prištine.
Kosovo će i dalje, poput Cipra, ostati zemlja zamrznutoga konflikta, kojem se, unatoč stalnim pregovorima pod medijacijom Europske unije, ne nazire rješenje. Niti će Vučić priznati neovisnost Kosova, niti će ga Kurti vratiti u ustavnopravni poredak Srbije. Zbog toga će Srbija sve dalje biti od EU, a ni Kosovari ne mogu biti zadovoljni činjenicom da je sjever njihove zemlje i dalje bomba koja otkucava i čiju eksploziju za sada sprječava jedino međunarodna zajednica.
Je li razmjena teritorija jedina solucija koja preostaje Srbima i Albancima? I što bi to značilo za ionako krhko međunarodno pravo koje je u slučaju priznanja Kosova već prekršeno? I je li razmjena teritorija ili stanovništva kakvu su nekoć napravili Turci i Grci, kada je 1,2 milijuna Grka iz Male Azije, Istočne Trakije, Trabzona, Kavkaza i Pontijskih planina doselilo u Grčku, a oko 400.000 muslimana iz Grčke u Tursku, moguće rješenje, i smije li se takvo što uopće prihvatiti u 21. stoljeću?
Spominju li se takva moralno neprihvatljiva "rješenja" na marginama sastanaka između srpske i albanske delegacije po europskim adresama? Kad bi znali odgovore na ova pitanja, možda bi mogli shvatiti na koji će način pokušati rasplesti kosovski gordijski čvor, ovako, ostaje nam i dalje samo promatrati ovo klupko koje guši cijeli Balkan i zlokobno prijeti Europi.