U red boljih hrvatskih poznavatelja ruskih prilika treba ubrojiti i Ivana Aduma, inženjera brodogradnje i menadžera, koji je dobar dio svoje poslovne karijere proveo u Moskvi.
Iako u mirovini, još s priličnim interesom prati i analizira tamošnje prilike, pogotovo od kada je Vladimir Putin u kasnu zimu krenuo u uništavanje i pokorovanje Ukrajine. Sada, šest mjeseci poslije, jasno je da mu je malo od toga pošlo za rukom.
– Putin i posljedično Rusija su se gadno preračunali ili što bi oni rekli – krupnomasštabnaja ošibka. Stvar se svodi na sljedeće: višak ambicija, a manjak kapaciteta. Ljudi oko Putina su mu govorili ono što su oni mislili da predsjednik želi čuti. To je bio put u katastrofu, što se najbolje vidi posljednjih dana, i posvemašnjeg kaosa koji je nastao kada su Ukrajinci ofenzivno krenuli u akcije na sjeveroistoku i istoku zemlje – secira Adum.
Duhovna klima
Ono što se ostatak svijeta sada pita jest koliko Putin još može izdržati, bilo da je riječ o neograničenoj moći koju je sebi priskrbio, bilo održavanju minimuma funkcioniranja države i njezinih službi, te socijalnog mira pod teretom sankcija i izolacije.
– Rusi su kao narod, kao kolektiv, prilično izdržljivi. Nemojte smetnuti s uma da je jedan dio inteligencije napustio zemlju, nekih 400 do 500 tisuća ljudi i skrasio se na Zapadu, počev od Finske pa dalje. Da Rusi znaju trpjeti, uvjerio sam se i sam. Kada je u siječnju 1982. godine umro Mihail Andrejevič Suslov, ideolog komunističke partije i vladar iz sjene SSSR-a, jednog od ljudi koje sam upoznao tamo i nije bio “prepariran” pitao sam hoće li sada biti bolje.
On se prvo iskreno nasmijao, a onda mi pojasnio da problem nije u pojedincima, već u duhovnoj klimi. Ona je danas, 40 i nešto godina u Putinovoj Rusiji jako slična. Ima tu jedna razlika, mala, ali ne i beznačajna, a to je da im se u jednom trenutku otvorio prozor i u zemlju je ušao totalno drugačiji zrak, pri čemu ne mislim samo na potrošnu robu na policama i izlozima dućana, već duh slobode što su ga konačno mogli osjetiti, govoriti i živjeti drugačije nego su naučili – pojašnjava Adum, ali i upozorava da Rusija danas ima 40 posto ruralnog stanovništva bez najosnovnije infrastrukture, a kamoli da do njih dopiru vijesti s TV-a ili interneta koje bi odudarale od narativa Kremlja, piše Slobodna Dalmacija.
Nesposobni Šojgu
– Da je pameti, Rusija bi se što prije oslobodila balasta, iluzije veličine, lažnog cara i njegovih opričnika i okrenula se prirodnom savezniku – Europi. Europi sa svim slabostima i nedorečenostima, ali ipak kakvoj-takvoj demokraciji. Je li to uistinu moguće? Nisam siguran, ali znam da je poželjno i Rusiju se ne želi kao neprijatelja, već partnera s kojim želimo raditi, proizvoditi i trgovati na ravnopravnoj osnovi. Nama ne trebaju samo ruski plin i ugljen, nego ruski znanstvenici i umjetnici – reći će naš sugovornik.
Jako je skeptičan oko mogućnosti da bi Putina mogao doći glave netko iz njegova užeg kruga.
– Tu nemojte računati na ustanak. Ti njegovi opričnici su istih mogućnosti kao očito nesposobni ministar Šojgu, a ni generali nisu puno bolji i sposobniji. Da jesu, ne bi u 21. stoljeću ratovati doktrinom iz 19., koja se svodi na bombardiranje i masovno uništavanje svega i svačega.
Svima njima je jasno ako se iti malo budu opirali da će s mjesta odletjeti. Ipak, nezadovoljstvo se može uočiti u društvu, pogotovo toj blogerskoj zajednici koja se javlja kao rezervna opcija, ali je problem što je njezin dobar dio radikalno desno nastrojen i zamjera Putinu da nije dovoljno efikasan.
Ipak, ta široka fronta nezadovoljstva mogla bi nešto i pozitivno izroditi, kao što je i samizdat, kućne tiskare koje su cvjetale sedamdesetih i osamdesetih godina i izdavale zabranjenu literaturu na perlit-papiru s ljubičastim slovima i umnoženu na šapirografu.
Kada sam jednu svoju poznanicu iz tog vremena pitao boje li se, odgovorila je protupitanjem “a čega?!” i rekla mi da su njihove tiskare u podrumima s centralnim grijanjem na periferiji Moskve,
Povratak na staro
Pitali smo ga i kakvu mogućnost vidi za kraj rata i da se sačuvaju životi na obje strane.
– Rat treba stati! Rusija treba stati. Kako to izvesti? Status quo ante bellum. Sve se vraća na stanje prije 24. veljače 2022. godine. Status Krima također, kondominij Rusije i Ukrajine. Ruse će zamijeniti snage UN-a (Mirna reintegracija Donbasa, eventualno referendum, ali pod kontrolom međunarodnih snaga).
Otvaraju se sve luke, ruska mornarica može ostati u Sevastopolju, ali i ukrajinska. Otvaraju se naftovodi i plinovodi. Novi pregovori o cijeni nafte i plina. Rusiji se postupno ukidaju sve sankcije. Rusija se vraća u Europu. Svi se politički zatvorenici puštaju na slobodu. Dio zamrznutih sredstava za obnovu porušenog u Ukrajini, pregovori o iznosu u kombinaciji s povlaštenim cijenama nafte i plina za Ukrajinu.
Nema, znači, inzistiranja na krivici, nema ponižavanja Rusije, već partnerstvo na novim osnovama. Uz sve dužno poštovanje, Turska Erdogana i Kina Xi Jinpinga ne trebaju biti sudionicima pomirbe, nego samo promatrači, i to zato jer se prvi sada pojavljuje kao sukreator stanja na Kavkazu, dok bi drugi Rusiju uzeli kao svoj privjesak i abordažni most za svoj prodor u Europu.
To nam ponajmanje treba – reći će Ivan Adum za Slobodnu Dalmaciju.