StoryEditor

Dramatična objava gradonačelnika čileanskog Santiaga! Evo što se dogodilo danas njima, a sutra lako može i nama...

Piše Lidija Gnjidić Krnić/SD
20. travnja 2022. - 12:40

Nalazimo se u situaciji bez presedana u 491 godinu dugoj povijesti ovoga grada: moramo se pripremiti da vode nema dovoljno za sve koji ovdje žive.

"... DA VODE NEMA DOVOLJNO ZA SVE KOJI OVDJE ŽIVE."

Nije to rečenica iz distopijskog romana ili filma; nije ni rečenica izgovorena u tamo nekom gradu u Indiji, Bangladešu, Africi ili gdje već, u nekakvom zakutku svijeta gdje uvijek vladaju neke suše, poplave, ovo ono, ne da se čovjeku ni čitati više o tome, je l' da.

Ne, tu je rečenicu izgovorio Claudio Orrego, gradonačelnik Santiaga, šestmilijunskoga glavnog grada Republike Čile – države članice Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, jedne (srednje) razvijene industrijske zemlje – na nedavno održanoj press-konferenciji s koje su izvješća donijele najveće svjetske medijske kuće.

Trinaest godina suše!

Glavna vijest zapravo je bila da će, zbog suše koja traje već trinaestu godinu, gradska vlast morati racionalizirati korištenje vode jer su rijeke iz kojih grad dobiva vodu, Mapocho i Maipo, alarmantno niskog vodostaja.

image

Čileanski aktivist drži natpis "Ustav koji pušta vodu"; odnosi se to na aktualni ustav donesen 1980. godine koji je omogućio da vodom upravljaju privatne kompanije, što je rezultiralo neravnomjernom i nepravednom dostupnošću - jedni su imali za bazene i obilato zalijevanje egzotičnog bilja po vrtovima, a drugi ni za piće

 

AFP

Plan uključuje, prenosi Reuters, sustav s četiri razine upozorenja, koji ide od zelenog k crvenom i počinje s najavama koje se odnose na javne usluge, prelazi na ograničavanje tlaka vode i završava rotirajućim prekidima vode do 24 sata za oko 1,7 milijuna korisnika. Sustav uzbunjivanja temelji se na kapacitetu dviju rijeka koje opskrbljuju glavni grad većinom vode i bilježe opadanje vodostaja kako se suša nastavlja. Vlada procjenjuje da je dostupnost vode u zemlji pala za 10 do 37 posto tijekom posljednjih 30 godina i da bi mogla pasti za još 50 posto u sjevernom i središnjem Čileu do 2060. godine. Nedostatak vode u rijekama, mjeren u litrama u sekundi, odredit će hoće li najavljeni rezovi imati ritam od svakih 12, šest ili četiri dana, donosi Slobodna Dalmacija.

image

Niski vodostaj rijeke Mapocho u Santiagu

AFP/photosport

Gradonačelnik Orrego ovakvu situaciju sa sušom i nužnošću uvođenja mjera ograničavanja potrošnje vode izravno pripisuje klimatskim promjenama: "Ovo je prvi put u povijesti da Santiago ima plan racionalizacije vode zbog ozbiljnosti klimatskih promjena. Važno je da ljudi shvate da su klimatske promjene trajne. Učinci nisu vidljivi samo na globalnoj razini, već i lokalno."

Čileanci se bave još jednim, globalno poučnim aspektom dostupnosti vode i prava na vodu kao zajedničkog prirodnog dobra: pišu novi ustav u koji žele unijeti ta važna pitanja. Portal El Mostador u jednom od niza članaka o ovoj temi donosi kako vode ima sve manje, ali ne za sve podjednako; "nečuveno je vidjeti da ima vode za navodnjavanje brežuljaka avokada (inače velikog potrošača vode), dok obitelji nemaju vode za piće". Navode da je takvo stanje legalizirao ustav iz 1980. koji je još uvijek na snazi i koji je distribuciju vode "ostavio u rukama tržišta", tj. nositelja vodnih prava, kojima su ona "predana besplatno i trajno".

"Danas pišemo novi Ustav, i pitanje vode je neizbježno. Suočeni s oskudicom, moramo donositi odluke koje će utjecati na na privatne interese u ostvarivanju općeg dobra. Želimo novi Ustav koji okončava komercijalizaciju vode i skandaloznu nejednakost vode koju danas živimo. Znajući da smo suočeni s velikim privatnim interesima, potrebna nam je svačija podrška da uspostavimo novi dogovor o vodi u Čileu, pravedniji i s više poštovanja prema prirodi", donosi El Mostador.

Prošlog tjedna, UN-ov klimatski panel IPCC pozvao je na akutne mjere za borbu protiv posljedica klimatskih promjena. Mnogo toga se mora promijeniti, i za to je – poruka je znanstvenika – baš zadnji čas, ako ga već nismo i prešli i ušli u spiralu klimatskih događaja kojima nema povratka ni popravka. Drugim riječima, pitanje je možemo li izbjeći katastrofalne posljedice povišenja globalnih temperatura, oko čega se, zapravo, nismo pošteno ni potrudili, osim deklarativno.

Iako, ta rečenica – da se nismo pošteno potrudili, osim deklarativno – i jest i nije točna. Znanstvenici već desetljećima, još od pedesetih i šezdesetih godina, u početku sporadično, dok i sami nisu "pohvatali" o čemu se radi, a kasnije i sustavno - upozoravaju da ćemo jednom, ne budemo li vodili računa o tome kakvu energiju koristimo te što i koliko emitiramo u atmosferu, "platiti buletu". Mnogo je različitih skupina entuzijasta i aktivista koji su shvatili problem, puno je, uostalom, i "običnog svijeta" koji razumije u kakvoj smo – znanstvenim podacima dokazano – kašeti brokava u koju smo se sami uvalili. Također, puno je ljudi koji su svoje znanje i novac uložili u nove tehnologije namijenjene sprječavanju ili rješavanju problema s klimatskim promjenama.

image

Snimljeno na jezeru Aculeo, nekad turističkoj atrakciji 70-ak kilometara od Santiaga, u razmaku od šest godina (2013. i 2019.); zbog suša i prekomjernog iskorištavanja vode jezera više nema

AFP

Imamo sve osim volje

No jezgroviti naslov teksta koji je prije nekoliko dana objavio Time objašnava što je s tim problem: "Imamo tehnologiju za rješavanje klimatskih promjena. Ono što nam treba je politička volja".

U članku autora Alejandra de la Garze, specijaliziranog za teme vezane uz tehnologiju i klimatske promjene, spominje se kako je prije nekoliko desetljeća Kalifornija pokušala zadati veliki udarac klimatskim promjenama, ali nije uspjela. Država je, naime, 1990. donijela ambiciozno pravilo prema kojemu bi proizvođači automobila polako trebali u ponudu uvoditi električna vozila. Dvanaest godina poslije odustali su, najviše iz političkih razloga – automobilske tvrtke, naime, potpomognute Bushevom administracijom, na svaki način su se borile, i izborile, protiv takvih mjera. Ni električna vozila tada, doduše, nisu mogla bogzna koliko puta prijeći bez punjenja, ali svejedno – politika nije namjeravala poduprijeti njihovu proizvodnju.

Današnja električna vozila rade sjajno, piše Timeov autor, kao i ostatak široko dostupnih tehnologija – obnovljivi izvori energije, skladištenje baterija, toplinske pumpe itd. - koje su nam potrebne da se izvučemo iz našeg klimatskog nereda.

Razlog "trenutačnog izostanka klimatskih mjera – odnosno zapanjujući, potpuno besmisleni samoubojstveni pakt svjetskih čelnika – ima vrlo malo veze s potrebom za daljnjim tehnološkim inovacijama". Umjesto toga, prema posljednjem izvješću IPCC-a o klimatskim promjenama objavljenom ovog tjedna, krivnja više pada na dosljedan nedostatak političke volje, neuspjeh financijskih institucija da se dezinvestiraju iz fosilnih goriva i trajnu moć ukorijenjenih interesa posvećenih izvlačenju posljednjeg barela nafte i posljednje kante ugljena iz zemlje.

image

Snimljeno na jezeru Aculeo, nekad turističkoj atrakciji 70-ak kilometara od Santiaga, u razmaku od šest godina (2013. i 2019.); zbog suša i prekomjernog iskorištavanja vode jezera više nema

AFP

Dodatni je – ili glavni? – još jedan problem koji se da sažeti u pitanje: Zašto većinu ljudi klimatske promjene uopće ne zanimaju? Ne boje ih se, ne razmišljaju o njima i doživljavaju ih kao apstraktnu temu koja s njima nema nikakve veze – čak i nakon što je IPCC odaslao nikad dramatičniji apel da klizimo ka gotovo neizbježnoj katastrofi?

Vratimo se na trenutak na rečenicu gradonačelnika Orrege, kako se građani Santiaga moraju pripremiti na to da vode neće biti dovoljno za sve koji u tom gradu žive, i postavimo jednu hipotetičku situaciju (s perspektivom da postane stvarna): ako se u Čileu trinaestogodišnja suša – kao posljedica klimatskih promjena – nastavi, vode će biti još i manje. Je li onda bliska budućnost Santiaga – iseljavanje?

Ako se ono dogodi, potaknuto nedostatkom vode za sve koji tamo žive, onda bi stanovnici glavnoga grada jedne razvijene zemlje koji bi se iselili na područja gdje vode još uvijek ima dovoljno zapravo bili klimatski raseljenici ili izbjeglice, ovisno o tome bi li područja s dovoljno vode našli unutar ili izvan vlastite zemlje. Klimatski izbjeglice postoje već i sad, dolaze iz tamo nekih ionako sušnih nerazvijenih subsaharskih zemalja, ili nekih ionako stalno poplavljenih siromašnih azijskih zemalja, i nije da se svijet zbog toga prestao vrtjeti. Ali kad bi iseljavanje počelo iz jedne razvijene zemlje – bi li to konačno bio znak za uzbunu?

Klimatske promjene, naime, ljude više-manje ostavljaju potpuno ravnodušnima. Zašto?

O tome piše Jeffrey Kluger, također novinar i urednik u Timeu. Pomislili biste, kaže Kluger, da će "smak svijeta" bio dovoljan da nas uplaši, da nas motivira da nešto poduzmemo. Ali ne, mi to ne radimo, piše Slododna Dalmacija. 

Odgovor na sve je: Ma...

Smatra to čudnom kontradikcijom: s jedne strane IPCC je objavio da nam je ostalo jako malo vremena da pokušamo spriječiti katastrofu, a "reakcija javnosti bila je opet, kao i uvijek: Ma...". Navodi riječi Davida Ropeika, međunarodnoga konzultanta za percepciju rizika i komunikaciju, kako tu "za početak" nedostaje apsolutno kritična komponenta – komponenta "ja", jer "nitko se ujutro ne budi i ne gleda u dugoročnu klimatsku prognozu. Svi pitaju kakvo je vrijeme danas, gdje živim i kako će to utjecati na mene."

image

Claudio Orrego, gradonačelnik Santiaga, sadašnju krizu s vodom izravno pripisuje klimatskim promjenama

 

AFP

Ako mislimo da su posljedice daleko u budućnosti, skloni smo zanemariti rizik. Ljudi jednostavno neće sebi stvarati neugodnosti, ni izići iz svoje zone udobnosti, osim ako nisu na to prisiljeni.

Kluger piše kako je na djelu ono što je poznato kao "pristranost optimizma". Dolazi oluja? O.K., ima vremena, a i prozori su dobro učvršćeni, nemam razloga za brigu. Ako tako razmišljamo o neposrednoj opasnosti, "katastrofa koja je udaljena mnogo godina nema šanse" da nas zabrine. Također, čak i oni koji znaju što su klimatske promjene i što to nailazi, ne mogu sasvim jasno predočiti kako će promjene djelovati na njih, pa je problem utoliko lako zanemariti. A postoji i osjećaj uzaludnosti: klimatske promjene možda jesu najveći problem s kojim smo se ikad suočili, ali što ja tu uopće mogu napraviti?

I eto, stanovnici Santiaga dočekali su da se ujutro probude, upitaju se kakvo je vrijeme, pogledaju kroz prozor, i suoče se već danas s onim što je još jučer bila dugoročna prognoza.

Od neiscrpnog do iscrpljenog resursa

Susana Mayer, direktorica Programa za prevenciju rizika i okoliš na Sveučilištu Amerike smatra da stanovnici situaciju s vodnim deficitom ne shvaćaju dovoljno ozbiljno. Upozorava na običaje kao što je zlouporaba vode. Imali su, kaže, toliko vode da je se smatralo gotovo beskonačnim resursom, zato potrošnja nikad nije bila ograničavana, niti je potreba za štednjom i nerasipanjem vode razvijana na osobnoj razini. No, ne možemo i dalje, kaže Mayer, razmišljati o vodi kao o neiscrpnom resursu, a s obzirom na to da nas suša pogađa dugo vremena, voda već jest rijedak resurs. Još je jedan pokazatelj sve ekstremnijih klimatskih događaja: prema Godišnjem izvještaju o okolišu za 2020. koje je izdao tamošnji Nacionalni institut za statistiku (INE), ukupan broj toplinskih valova u zemlji dramatično se povećao u ljetnim mjesecima, između studenog i ožujka, u razdoblju od sezone 2010./2011. do sezone 2019./2020: sa devet na 62.

Stigle hipersušne godine

Megasuša ne pogađa samo Santiago, koji bilježi trinaest bezvodnih godina, nego i druge veće i manje gradove koji ili ostaju bez vode ili su količine vode znatno smanjene. No u ruralnim područjima saldo je puno negativniji: stotine tisuća ljudi, naime, vodu za piće dobivaju cisternama, tisuće malih poljoprivrednika gledalo je kako im stradavaju usjevi i stoka, a dokumentirana je i migracija iz područja najteže pogođenih sušom u gradove. Prema podacima Uprave za meteorologiju Čilea (DMC), posljednja zabilježena kišna zima datira iz 2006. godine, a od 2012. do danas nedostatak oborina bilježi se na većini teritorija. Od 1980-ih, središnji Čile izgubio je oko jedne trećine prosječne godišnje količine oborina. Ovaj pad također je pokrenuo vjerojatnost hipersušnih godina - u jednoj takvoj, 2019., manjak je bio čak 76 posto od onoga što se smatra normalnom godinom. Situacija se do danas nije popravila, vodni scenarij zemlje ne obećava.

Spašeni Cape Town

Čileanski mediji intenzivno se bave problemom suše i nedostatka vode. La Tercera ("Treća"), dnevnik iz Santiaga, donosi izjavu Sebastiána Vicuñe, direktora UC Global Change Center, koji kaže da bi u sušnim razdobljima trebalo racionalizirati, odnosno zabranjeno korištenje vode za navodnjavanje parkova i vrtova, voda u bazenima, autopraonicama... Samo zalijevanje trave i bilja u privatnim vrtovima Santiaga zahtijeva oko 91 milijardu litara vode godišnje. Takva vrsta zabrane uspješno je, navodi se, primijenjena u Sydneyu u Australiji te u Kaliforniji u SAD-u, a Cape Town u Južnoj Africi primjer je grada koji je patio od nestašice vode, no koji je opsežnim planom koji je uključivao i vlasti i građane uspio je nadvladati problem te izbjeći takozvani "nulti dan" - dan potpunog ostanka bez vode koji mu se zamalo dogodio. Raúl Cordero, klimatolog sa Sveučilišta Santiago, ističe da se na urbanoj razini u središnjem dijelu Čilea uspjelo izdržati desetljeće suše koje je uključivalo i izuzetno sušne godine kakve su bile 2019. i 2021. Međutim, upozorava, ista infrastruktura i institucionalni okvir možda neće biti dovoljni da izdrže urbanu potrošnju tijekom sljedećeg desetljeća ako se situacija nastavi pogoršavati.

 

 

23. lipanj 2022 15:27