StoryEditor
Hrvatska i svijetRAZGOVOR S JEDNIM OD GLOBALNO NAJUSPJEŠNIJIH HRVATSKIH MENADŽERA

BORIS NEMŠIĆ 'Šipan, Rovinj ili Zagreb, ali meni je gotovo svejedno jer si za nekoliko sati svuda'

Piše Boris Vlašić
8. prosinca 2019. - 17:09
Boris Nemšić jedan je od onih poslovnih ljudi koji su uspjeli iz menadžerske pozicije u Hrvatskoj nastaviti uspješnu karijeru u svijetu. U Hrvatskoj je, sada već davno, osnovao i vodio nekadašnji VIP, sada je to A1, nakon čega je otišao u Austria Telekom, radio na dalekom istoku, u Rusiji, a posljednjih nekoliko godina radi u Dubaiju.

Sada je chairman u Delta Partners, konzultantskoj tvrtki koja ima svoj investicijski fond i malu investment banku, bavi se konzaltingom na području TMT-a (telekom, media, technology) s uredima od Dubaija do New Yorka, San Francisca, Singapura, Johannesburga i Barcelone. Iako Sarajlija rođenjem, zakačio se za Hrvatsku gdje je na nekoliko mjesta, u Zagrebu, Rovinju i Dubrovniku, postavio poštanske sandučiće sa svojim imenom. U Infobipu je chairman advisory boarda. Nevjerojatan je optimist u pogledu Hrvatske, vjeruje da još ima smisla i šanse. - Ne možemo se istaknuti brzinom ni masom. Premalo nas je. Možemo se istaknuti samo ako smo u nekoj vertikali najbolji ili jako dobri. Kao što smo u nogometu. Skupi se neka kritična masa.

Da, ali statistički to nema smisla. Ne može mala skupina računati na razvoj zahvaljujući talentima i genijalcima.
- Statistika je znanost koju najviše volim zato što daje sve odgovore, a nijedan nije točan. Tako u toj statističkoj raspodjeli možeš naći i našeg Modrića i repku. Oni su stvarno tamo, ali to je rijetko vidljivo. Da su stalno, ne bi bili na kraju krivulje nego u njezinoj sredini, ali pošto su tamo, statistika nas nije slagala.
Fascinantno je da iz tako malog uzorka, kao što je narod Hrvata od 4 milijuna, izroni toliko mnogo genijalnih nogometaša.
- Zato što se poklopi vrijeme. Jedina dimenzija koja je ključna i koja vrijedi je dimenzija vremena. Vrijeme ne možeš kupiti, ne možeš ubrzati, usporiti, ne možeš mu ništa.
Vrijeme je izmišljeni koncept.
- Nije, to je stvarnost. Ljepota vremena je da nije manipulativno, i kad se u tom vremenu poklopi da imam dvadeset dečki koji su prva liga i, što je najvažnije, izbornika ili stožer koji zna misliti svojom glavom, koji nije manipulativan, onda imamo šanse biti to što smo uspjeli sada. Ako to uzmemo kao primjer izvrsnosti i na tome radimo, onda ćemo se pomaknuti prema sredini na našoj krivulji. Ako nećemo, čekat ćemo opet trideset godina. To je suština. Kao društvo moramo raditi na toj izvrsnosti, to nam je jedini način bez obzira govorimo li o rajčicama, softveru, knjizi, hotelu, nogometu, ali to je jedini način da budemo dobri i vidljivi. Puno je to lakše reći nego napraviti. Da bi se to napravilo potrebna je jasna odluka. Odluka je vizija. A slijed vizije, operacionalizacija toga je ono za što je potreban dobar menadžment.
Gdje su lideri?
- Lideri su tu. Ne vjerujem da postoji nedostatak lidera. Oni samo moraju biti prepoznati i ne treba ih tući dok su mali. Puno društava uništi potencijalne lidere jer ih ne prepozna. Nemaš pet iz crtanja, nisi lider. Što ima veze, možda imaš pet iz biologije. Ako ja ne znam crtati, zamolit ću tebe da crtaš, a ja ću ti ispričati moju viziju. Tjeraš li me da crtam, iz toga neće ispasti ništa.
Tko vas je tome naučio?
- Nitko, to je prirodni slijed misli. Sto puta sam pokušao nešto napraviti jer sam mislio da trebam, da znam. Na tjelesnom se nisam mogao popeti uz konop. Nisam mogao jer sam imao slabe ruke. Ali sam bio golman, brz u reakciji. Inzistirati da se penjem uz taj konop je sumanuto, dajte mi nešto drugo da radim. To će biti moj doprinos. Ja sam bio golman, moraš biti lud za to.
Kakav golman ste bili?
- Bio sam rukometni golman. Nisam bio svjetski golman, ali sam branio. Sada sam, i to mi je najveća počasna titula koju imam, predsjednik austrijske rukometne lige. Volonterska uloga, ali to je moje vraćanje sportu, dati nešto natrag. Često sam koristio tu hiperbolu u menadžmentu, a to je da golman po definiciji sudjeluje u samo pola utakmice. Svaka greška je katastrofalna jer primiš gol. Ako pogriješiš u polju i izgubiš loptu, nekako ćeš je vratiti, ali pogriješiš li kao golman, primit ćeš gol. Velika odgovornost. Možeš funkcionirati samo ako dobro komuniciraš s igračima ispred sebe, njima zapovijedaš. Ali, to nije vika, nego razumjeti što tko radi. Na kraju si kao golman suočen s napadačem koji ima 100 kilograma, trči punom brzinom, visok je dva metra, ima ručetinu, skače u tebe i baca tu loptu brzinom od 200 kilometara na sat. A ti postavljaš svoje tijelo, glavu, ruke, jaja da zaustaviš tu loptu. To je kontra mozga. Trebaš nadvladati sebe i reći si da je to tvoj zadatak, da to želiš i da ćeš se postaviti protiv te lopte. Rukometni golman nema šanse vidjeti gdje će ići lopta. To je izvan ljudske reakcije. Možeš samo predvidjeti, procijeniti, pokušati ga navući da puca u jednom smjeru da bi obranio takvu loptu. U biznisu radiš isto, moraš navući konkurenciju, biti brži od njih, prije njih sagledati situaciju i ako to uspijem, onda mogu viknuti vanjskom ili nekom drugom da pazi na suparničkog igrača. Ta usporedba je vrlo bliska onome što se događa u rukometu. Pravo na upravljanje i “zabranu” na grešku imaju samo dvojica, centralni igrač i golman.
Jeste li i u Delti Partnersu golman?
- Više sam trener. Chairman sam grupe, u našoj terminologiji bi to bilo nešto kao predsjednik Nadzornog odbora Delta grupe koja ima tri dimenzije, Delta konzalting, investment banking i jedan mali investicijski fond koji funkcionira sam za sebe. Tu sam non executive partner, ne radim puno izravno s klijentima.
Kako izgleda taj život na nekoliko adresa?
- Delta je mala, nas je 250 i natječemo se s McKenzeejima, BSG-ima, a to su svjetske kompanije s po 10.000 ljudi. Radimo samo TMT, telecom, media, technology, svi su veći od nas. Mi smo primjer onoga što je omogućila globalizacija. Od nas 250, nešto više od polovine je u Dubaiju, ostali su u uredima u Singapuru, Johannesburgu, New Yorku, San Franciscu, Barceloni. Radimo globalno, na svim kontinentima, a sad smo počeli i prvi projekt u Australiji. Nevjerojatno da taj biznis funkcionira tako da ekipa sjedne u avion iz Dubaija i može raditi projekte u Americi, Australiji, Africi, svuda. Naravno, kad radimo neki projekt, outsourcamo lokalne partnere, ali su vrhunski specijalci, senior partneri u Dubaiju. Znanjem radimo na projektima u cijelom svijetu. Smetamo cijelom svijetu, nismo orijentirani regionalno.
U kojem od svih ovih gradova biste živjeli?
- Barcelona je sigurno number one. Živjeti u Dubaiju je lijepo, to zovem Disneylandom za odrasle, gdje čovjek nije doma nego je gost neko vrijeme i sve je organizirano na taj način. Nikad ne možete tamo dobiti trajni boravak, o državljanstvu da ne pričamo. Čovjek je tamo gost, zaposlen, pridonosi gospodarstvu, dobro prođe u poslu, ali nije doma. To je servisno društvo. Sve što poželiš, sve postoji, vrhunski, ali kao usluga.
Gdje ste doma?
- Doma se osjećam u Beču. Uvijek sam se šalio da je čovjek doma tamo gdje ima najveće dugove. Drugi dom je Hrvatska. Pitanje je je li to Šipan, Rovinj ili Zagreb, ali meni je gotovo svejedno jer si za nekoliko sati svuda. U Americi se ljudi dulje voze na posao nego ja do Rovinja. Sarajevo više nije dom, emotivno sam vezan za Sarajevo, ali to više nije dom. Iz mog razreda iz Matematičke gimnazije, od nas 24 je živo 22. Samo četvero je u Sarajevu. Moja ekipa je u Kanadi, Americi, Australiji, Beču, tko zna... Što su građevine? Who cares? Kad izgubiš ekipu i obitelj, izgubio si taj korijen. Koliko god da volim Sarajevo, to više nije dom u smislu u kojem je bio nekad. I dalje se sastajemo svakih pet godina, 30. godišnjicu mature slavili smo u Torontu jer je većina tamo, a 40 godina smo slavili u Sarajevu s razrednicom. Vrlo smo bliski, dopisujemo se. Razišli smo se samo fizički, ne i mentalno. Bože moj, to je tako.
Što ne valja u Hrvatskoj?
- Treba gledati što valja. Prošlost se ne može promijeniti, ona se može analizirati, ona se može poštovati, iz nje treba učiti, ali ne smije biti isključivi oblik definiranja budućnosti. Treba gledati u budućnost, to mora biti orijentacija. To u Europi, i posebno u Hrvatskoj, nije dovoljno snažno. Tu ima puno dimenzija o kojima se može razgovarati, ali mislim da je politička najmanje važna. Nije dobro mijenjati zakone svakih godinu dana, ni prometni, ni porezni. To stvara nesigurnost. Čak i ako poboljšavamo zakon, nije ga dobro svaka tri mjeseca mijenjati jer to neće shvatiti nitko. To je nešto što je vrlo tipično, mijenjamo uvjete građevinskih dozvola svake dvije godine, godinu dana. To ne mogu ni arhitekti shvatiti, kako će drugi? Hrvatska mora ići u izvrsnost, okrenuti se isključivo budućnosti i usporediti se s najboljima. Ne možemo reći bolji smo tri posto nego prošle godine. Moramo vidjeti kakvi su drugi oko nas, jesu li se oni poboljšali jedan ili pet posto, je li naših tri bolje od tih jedan ili pet? Moramo težiti da bude pet. Čudim se da mladi više ne protestiraju, u Europi, ne samo kod nas. Donose se zakoni, klimatski, porezni, umirovljenički, koji su katastrofa za djecu, za mladu generaciju. U Austriji su doneseni, kao i ovdje, zakoni koji beneficiraju ljude u mojim godinama, iako ja nisam uopće dobar primjer. Ne možemo reći da je super da dajemo sada 17 posto BDP-a za mirovine, a izračunali smo da možemo davati 40 posto 2050. godine. Taj novac će nedostajati mladima. Optimizma nema bez osjećaja pravednosti!
Možda su mladi zeznuli, zbrisali s radara? Otišli u digitalni svijet? Ne zanimaju ih nekretnine, pokretnine, ne žele kupovati automobile, žive drukčije...
- Fair enough, zanima ih obrazovanje, posao, poduzetničko okruženje. Nisu otišli u virtualni svijet. Ali ipak me čudi da ne protestiraju više i ne traže svoja prava. Bio sam dijete kad su mladi ‘68. mijenjali društvo. Sada se to ne događa, a ovo što im radimo apsolutno nije fer. Pozitivno je da mogu otići, da mogu reći da im se ne sviđa u njihovu selu, u njihovu gradu ili državi i otići negdje drugdje.
Možda je nezavisnost religija mladih?
- Nezavisnost im je omogućena, možda im je to vrsta religije. Znači, umjesto da se borim s vjetrenjačama, idem tamo gdje se moj rad i znanje cijene. Zato se neću ovdje puno boriti, neću vikati i neću protestirati. Ali, nije stvar u tome da mladi naprave taj bunt, nego zašto im mi kao stari ne omogućimo to dobrovoljno, da budu poduzetnici, da imaju sva vrata otvorena i da se ne boje za svoje mirovine. Ne znam ni jednu zemlju, barem od ovih gdje se krećem, gdje mladi misle da će dobiti svoje mirovine. Sama je činjenica da ljudi u to ne vjeruju porazna. To znači da im nismo pripremili nešto osobito. U utrci na 400 metara važan je start i finiš, a u sredini ideš kako možeš. To je suština.
Koliko ste aerodroma prošli?
- (Smije se) Ne znam, sigurno troznamenkast broj. Već sam 27 godina neprekidno u statusu ‘senatora’ u Lufthansi, to su oni koji lete više od 100.000 milja na godinu, i to je strašno. Kad pogledaš osobno, obiteljski, to nije neki epitet. Uvijek sam se branio od optužbi da nisam postao najviši stupanj, ‘Hon’. Ipak nisam letio više od 600.000 milja dvogodišnje. Putovanje i let su mi kreativni, to mi je produktivno provedeno vrijeme. Volim voziti, pogotovo je kreativno noću jer tada ne telefoniraš nego razmišljaš, razgovaraš sam sa sobom. Puno je lakše skupljati milje i letjeti na dulje udaljenosti, za Dubai ili New York, jer imaš šest ili osam sati za jelo, gledanje filma, da napraviš nešto smisleno. Uhvatio sam se da vrlo rijetko uključujem wi-fi u avionu. Ne znači da nisam connectivity junkie, ali vrlo rijetko to učinim u avionu.
Sretnete li sebe na nekom aerodromu?
- (Smije se) Vjerojatno da. Moj sin je postao ‘senator’ sedam godina prije mene i putuje više od mene sa svojih 28 godina. Njegov posao nema veze s mojim, sve je sasvim drukčije, ali pokazuje tu vrstu globalizacije i mogućnosti da radiš to što znaš gotovo u svakom pozivu globalno. To malo zatvara onaj krug zašto se mladi malo više relaksiraju nego prije. Prije si bio vezan geografski sa svojim poslom, ali sada to više nisi.
Jeste li vi futurolog?
- Ne bih rekao, u svom sam biznisu dobar u predviđanju što moja industrija može stvoriti u budućnosti. Vjerujem da sam tu dobar. U našem biznisu, ponosan sam što sam dio tog ekosistema koji je zaista promijenio naše društvo. Telekomunikacije, broadband, moderna ICT tehnologija promijenile su društvo i to radikalno. Duboko sam uvjeren da je to bila promjena na bolje.
Naravno, alžirsko proljeće. Demokracija je stigla mobitelom...
- To je jak argument, ali ne mislim da je dobar. Nije to demokracija, bio je to pokušaj donošenja demokracije. Pogledajmo rezultat nakon osam godina. Osim jedne zemlje Arapskog proljeća, ostale zemlje nisu ušle u pozitivan finale demokratskog procesa. Rezultat gotovo nigdje nije dostignut, što ne umanjuje važnost tehnologija. Više vidim prednost te tehnologije u poštenoj raspodjeli znanja. Znanje je, osim vremena, vjerojatno najjača dimenzija koju možemo imati. Iako, znanje po definiciji nije dimenzija. Kad sam počeo doktorat, moj me profesor prvo poslao u knjižnicu na analizu znanstvenih radova. Otišao sam s faksa u knjižnicu i tamo kopao, kopao i kopao i kopirao, kopirao i kopirao da bih našao relevantne stvari koje su bile state of the art tog doba. Danas knjižnica postoji kao kulturna ustanova, a naše knjižnice su naši laptopi i mobiteli. Ta knjižnica koja je bila divna u Beču je 0,01 promil znanja na svijetu. Na svom mobitelu i laptopu imam cijelo znanje svijeta. Ta demokratizacija znanja je nevjerojatan doprinos društvu koji daje mogućnost gotovo svakome da napreduje. Banalan primjer je taj da se zahvaljujući webu danas usudim kuhati. Bez toga ne bih imao šansu, a danas imam makar šansu. Da ne govorim o tome da radiš ozbiljan znanstveni rad i tražiš reference, usporedbe, patente i sve je tu. Sve je tu, od informacije do dubokog znanja. Nemojmo zbog toga obezvrijediti web jer ima puno fake stvari. Pa što? Uvijek smo imali frendove koji su pričali priče, pa što. Pitanje izvora.
Internet je u nekim zemljama proglašen ljudskim pravom...
- Internet je ljudsko pravo, ali to ne znači i da mora biti besplatan. Moj doktorat je bio ‘zaključan’ deset godina, nedostupan javnosti jer je imao određenu komercijalnu vrijednost za tadašnje ministarstvo, i njihov R&D centar (Research and development), koje je platilo moju plaću na faksu. Uzeli su moje intelektualno pravo koje sam im predao, inače ne bih mogao studirati. Oni su to zaključali i iz toga izvukli svoju korist, to je normalan ekonomski model, to je normalno kao da je u pitanju neki lijek, patent i slično.
Što je bio naziv doktorata?
- Planiranje celularnih mobilnih mreža, da znamo gdje postaviti antene da bi ljudi mogli dobro telefonirati i prenositi podatke. Bilo je to u razdoblju od 1985. do 1990. kada celularne mreže nisu postojale kao takve. GSM je nastajao, bila je to danas već zaboravljena druga generacija koja je u svakom mobitelu, orijentiran na digitalne mreže. Tema je bila samo djelomično znanstvena, bila je praktično orijentirana i na temelju toga je Telekom Austria razvijao svoje mreže, to im je bila kompetitivna prednost. Znanje su preveli u biznis. Na neki je način to odredilo i moju karijeru.
Je li BlackBerry vaša poslovna ljubav?
- Da, jest. BlackBerry je napravio veliki tehnološki i društveni pomak i kao što se često događa s inovacijama, nije napravio u pravom trenutku idući korak. Ključno je prvo napraviti napredak, otkriti nešto novo, biti inovativan, to monetizirati, što je apsolutno legitimno i nužno i znati kada napraviti idući korak. Tko prepozna pravi trenutak za sljedeću fazu, što spada u menadžment odluke, vizije, lidere koji na vrijeme krenu ulagati u sljedeći korak koji je tada monetarno nevidljiv, može uspjeti. To je oklada, bet, tražimo neki lijek, istražujemo, a ne znamo hoćemo li ga naći i koliko će trajati dok ga ne nađemo. Isto je i s tehnologijama. Kamo ići, koji je sljedeći korak? Apple je preuzeo liderstvo, preuzeo je iduću fazu, a nitko ne zna koliko će ona trajati. Na redu je IoT, Internet of Things, chipovima koji se nalaze u klipu kukuruza, flaši, automobilskoj gumi, ugrađeni u kožu, gdje skupljaju i prenose podatke koji služe nečemu. Dobro bi bilo znati stupanj kolesterola, a ne otići doktoru, zar ne? Prvi bih se dao čipirati i kad me zaustavi policija i zatraži dokumente, ja bih rado pružio lakat pa neka očitaju. Ionako mi ne vjeruju kad pružim vozačku jer je stara 35 godina.
loading...

Izdvojeno

30. rujan 2020 02:52