Spremio je sve stvari u torbe u nedjelju prijepodne, ukrcao ih potom u kombi. Pozdravio se sa svima u Hotelu Dioklecijan, sjeo skupa s preostala četiri Dubrovčanina u reprezentaciji, te krenuo svom domu, kući pjevajući u Dubrovnik.
Razlika je što je u splitski hotel uselio samo s torbama, sa strahom hoće li sve ispasti na kraju dobro, s nadom kako će biti dobro, a kako je bilo, ne dobro, već sjajno, u kombi za Dubrovnik ukrcao je zlatnu medalju i nagradu za najboljeg vratara prvenstva.
- Još nismo svjesni koliko je ovo veliki rezultat jedne nove reprezentacije. Napravili smo nešto čega ćemo se svi mi, nadam se i navijači, sjećati do kraja života... – priča Bijač dok je napuštao Split u društvu Lorena Fatovića, Tonija Popadića, Filipa Kržića i Marka Žuvele.
Gledao je slike atmosfere u Splitu, zadržao se na rečenici: ‘Lijepa naša je protekla dva tjedna živjela s hrvatskim vaterpolistima‘.
- To je po meni najveća naša pobjeda. Vjerujem kako će ovaj rezultat, te ovo što smo mi doživjeli, potaknuti mnogu djecu da krenu našim putem, te da i oni jednog dana u bazenu dožive ovo što smo mi. Zbog toga sam presretan, to što smo uspjeli usrećiti mnoge, ne samo sebe.
Kad je bilo teže, protiv Italije u polufinalu ili Mađarske u finalu?
- Svaka utakmica nosi neku svoju težinu i svaka je imala svoj pritisak. Protiv Italije, tj. uoči Italije, znaš kako možeš pobjedom osigurati medalju, a kako te poraz vodi u utakmicu za broncu. U finale smo ušli s činjenicom kako imamo medalju, ali, sad govorim u svoje ime, puno sam puta bio drugi, i na svjetskom prvenstvu, i na olimpijskih igrama, te znam kolika je razlika imati srebro ili zlato, znam sam s kolikom se radošću sjećam osvajanja naslova svjetskog prvaka 2017. u Budimpešti, a s koliko tuge zbog poraza u finalima u Kazanju 2015. i Riju 2016. godine. Dakle, jedan pritisak je bio u polufinalu, možda veći, jer medalja je bila cilj, a opet smo na kraju u finalu imali pritisak jer smo igrali kod kuće, pred svojim navijačima.. Ali, tijekom cijelog turnira smo bili izuzetno mirni, zatim čvrsti u obrani, koja je ulijevala sigurnost i vjeru kako možemo do uspjeha.
Što kaže na finale s Mađarima, na maturu ove momčadi?
- Da, veliki ispit. Kad se osvrnem na samo finale, imali smo priliku, ne jednu, nekoliko njih slomiti utakmicu. Samo ću se osvrnut na posljednju, na kraj. Imali smo kontru na 10:8, nismo uspjeli i onda smo primili onaj, reći ću glupi pogodak. Netko je iz publike zazviždao, Bure (Rino Burić) i ja smo stali gledajući suca, a oni su zabili pogodak. Bilo je prije još trenutaka kad smo mogli prelomiti. Nismo, te je na kraju bila drama, ali svaki put kad je bilo vuci, potegni, bili smo pravi. Tako i u finalu. To je ono najvažnije, i to nas je dovelo do zlata.
Dvije velike utakmice, dva velika finala, dvije bitke za zlato protiv Mađara, dvije u razmaku od pet godina. Prvo, finale svjetskog, usred Budimpešte 2017., sad finale europskog, usred Splita. Prvo finale u ambijentu u kojem suparnik ima uz sebe tisuće navijača, u drugom finalu s tisućama navijača protiv Mađara...
- Slažem se, razlika je igraš li doma ili vanka, ali velika je razlika između ta dva finala prije svega u našoj reprezentaciji. U Budimpešti smo imali iskusnu ekipu, igrače koji su prošli puno toga, te osvajali puno toga, i svjetsko prvenstvo, i europsko prvenstvo, i olimpijske igre, i s takvim suigračima sam bio siguran kako ćemo se moći nositi s takvim pritiskom kakvo je igranje u Budimpešti protiv domaćina, a moram bit iskren kako nisam bio sto posto siguran kako ćemo sad reagirati u finalu europskog pred domaćom publikom jer je ovo momčad u kojoj većina igrača nema to iskustvo velikih utakmica. Moram opet pohvaliti sve te mlade igrače, reagirali su sjajno i svaka im čast. Naravno, ponavljam, razlika je igrati doma ili vanka, ali u ovom slučaju o kojem govorimo velika je razlika u ekipi koja je bila u Budimpešti 2017. u odnosu na ekipu koja je sad bila u Splitu. U oba finala je bila sjajna atmosfera, naravno, s obzirom da smo u Budimpešti imali tribine kontra sebe, ne može se usporediti s atmosferom u Spaladium Areni gdje su tribine igrale skupa s nama svaku utakmicu, gdje smo imali od početka sjajnu podršku, koja nas je nosila. Netko ovako nešto ne doživi u karijeri.
Non stop, otkriva naš junak, najbolji vratar prvenstva, stizale su poruke: ‘Trebam ulaznicu‘.
- Taj pritisak sam osjetio uoči utakmice protiv Grčke u skupini budući je ta utakmica najavljivala kao najveći derbi, utakmica koja će odlučiti pobjednika skupine, tko će izravno u četvrtfinale, a potom uoči četvrtfinala, te polufinala. Finale je priča za sebe. Tad nitko nije mogao udovoljiti svima, a željeli smo... Hvala svima koji su bili uz nas. Osjetili smo to na svakom koraku, ne samo u Spaladium Areni, kad smo bili u bazenu, već i izvan njega.
Napisali smo, ne samo mi, Bijač je bio ne samo najbolji vratar prvenstva, već najbolji ukupno. Ipak, nije dobio nagradu MVP.
- Osvojeno zlato je najvažnije, a to je ono čega ćemo se i svi prvenstveno sjećati, plus slavlje s navijačima... Imponira nagrada za najboljeg vratara, mišljenje kako sam mogao dobiti i nagradu za najboljeg igrača prvenstva, ali, kažem, ono čega ćemo se sjećati je ovo veliko zlato izboreno u ovoj sjajnoj atmosferi. Napravili smo ono što smo sanjali. Sretni smo te uživamo – rekao je Bijač.
Sad ima svjetsko i europsko zlato, fali mu još jedno, olimpijsko. Pariz je brzo. Za manje od dvije godine.
