Tete Pere, kako je od milja zovu generacije i generacije Jugaša, vazda kaže kako je Final four 2001. u Gružu, te Jugovo osvajanje trofeja, nešto što se ne zaboravlja.
Final four 2001. odigran je 18. i 19. svibnja. U petak, 18. svibnja, prije točno 19 godina, prvo je Olympiacos u prvom polufinalu sa 7:6 dobio Posillipo, a potom je Jug u nezaboravnoj utakmici i nezaboravnoj atmosferi savladao s 10:9 Bečeja, branitelja naslova.
- Final four za prvaka Europe 2001. je definitivno najveći događaj u mojoj / našoj sportskoj karijeri, prvenstveno zbog igranja doma, te atmosfere, koja se, bojim se, neće lako ponoviti – tim riječima započeo je Elvis Fatović prisjećanje na završni turnir najjačeg europskog klupskog natjecanja, koji je održan u Gružu prije 19 godina, 18. i 19. svibnja 2001. godine.
Fatović je bio kapetan. Fatović je postigao doslovno sa zvukom sirene pogodak u polufinalu protiv Bečeja. Fatović je nakon finala protiv Olympiacosa dan poslije podigao pokal prvaka u Gružu. Fatović je danas izbornik vaterpolske reprezentacije Australije.
- Godinu dana prije osvajanja naslova prvaka Europe imali smo svojevrsnu provjeru – ima li naša momčad kvalitet za neke veće domete. Do te 2000. smo bili u sjeni Mladosti i POŠK-a, tj. Splitske banke, kako se POŠK zvao tih godina. Ali, nakon osvojenog LEN-a kupa, drugog europskog trofeja u klupskoj povijesti, bilo je to 2000. godine, točno 20 godina nakon što je Jug 1980. po prvi put bio prvak Europe, zatim prvog naslova prvaka Hrvatske, koji je bio prvi naslov državnog prvaka nakon punih 15 godina, te i osvajanja i trećeg trofeja te 2000., Kupa Hrvatske, svima smo dokazali kako možemo, kako ova ekipa ima ono nešto. Obrana naslova prvaka Hrvatske bila je nova potvrda.
Vremena za slavlje obrane naslova prvaka Hrvatske nije bilo. Fatovića i ekipu čekao je Final four Lige europskih prvaka.
- Do trenutka kad je LEN-a odlučila kako ćemo biti domaćini Final foura nismo previše razmišljali, točnije, kad smo doznali kako ćemo u polufinalu igrati protiv Bečeja, sve se promijenilo. Sve važno do tad je postalo nevažno, a jedino važno bio je meč s Bečejom, a Bečej je bio reprezentacija Srbije i Crne Gore plus dva mađarska velikana od kojih je jedan bio Tamas Molnar, igrač koji je sezonu prije bio u nas jedna od najvažnijih karika. Bečej je bio momčad koja nije izgubila utakmicu skoro dvije godine. Bečej je bio aktualni prvak Europe. Bečej je imao tako jaku momčad zbog čega je prevladavalo mišljenje kako bi od deset utakmica možda uspjeli iznenaditi jednom ili dva puta, dok je našim navijačima bilo važno uoči Final foura samo dobiti Bečeja, te je nevažno što će biti poslije, dok je nama igračima, struci, bilo ako ne uzmemo 'kantu', ništa nismo napravili. S druge strane od naše uprave nikad nismo imali veliki pritisak. Pitajte Željana Konsua, tadašnjeg predsjednika. On će vam to potvrditi... – nakon riječi kako nije bilo pritiska od strane uprave, Fatović se slatko nasmijao.
Prisjetio se kako se bazen ušminkavao uoči Final foura, kako je tad i dogovoreno renoviranje Gruža, te u kasnijoj fazi njegovo natkrivanje.
- Ako se ne varam mi smo tad trenirali protiv naše reprezentacije, koja je bila na pripremama u Gradu, te smo izgledali poprilično dobro, ali to je bilo vrijeme kad je bilo upitno hoće li moći igrati Ognjen Kržić zbog ozljede šake. Da, bilo je upitno hoće li moći igrati. Sreća, Marketo, naš doktor Marko Margaritoni, maksimalno je ubrzao proces oporavka. Sjećam se odlaska u karantenu u Župu dubrovačku, u hotel Astareu, te puta na utakmicu s Bečejom u Gruž. Nisi u tom trenutku siguran vraćaš li se natrag u karantenu, jer ako izgubiš, ideš doma s bazena. Ne treba ti više karantena ako nisi u finalu.
Zastao je na trenutak Fatović.
- Trenutak kad smo došli na bazen, kad smo se iskrcali na starom kolodvoru,pa kad smo ušli na bazen, kad smo vidjeli pune tribine, osjetili onu atmosferu s tribina... To se ne zaboravlja, a ti moraš biti miran, mrtav hladan, skoncentriran na utakmicu. Kako? Kako? Zatim utakmica s Bečejom. Njezin tijek je bio takav da se nitko nije uspio odvojiti. Bilo je previše kvalitetnih pojedinaca na obje strane, koji su znali reagirati u pravom trenutku. Kod nas je u svakom dijelu utakmice netko iskočio, potezao ostale kad im ne bi išlo, a kad bi svi skupa padali, navijači su nas dizali. Bilo je jednostavno nemoguće i neprihvatljivo da izgubimo u tom trenutku. Na kraju se ta cijela utakmica pamti po kontri Bečeja kad je tad najbolji napadač svijeta, Šapića, potegao prebrzo i nije pogodio, te po našem zadnjem napadu kad je doslovno svih šest igrača Bečeja osim vratara Aleksandra Šoštara bilo na Mili Smodlaki kad je lopta dosla do njega u dva metra, te smo dobili napad s igračem više. Minuta odmora koju je pozvao Đuho, te potom taj napad, tih 15-ak sekundi do kraja. Imao sam sreću da sam igrao vaterpolo u doba kad je Jug imao s desne strane Alena Boškovića i Ognjena Kržića, dva najbolja servera svijeta, istina samoproglašena, hahaha, pa smo na našu uobičajenu akciju s igračem više dali gol, koji je donio erupciju oduševljenja, ali i olakšanje...
Elvis je pogodio dvije sekunde prije kraja. Prekrižio se. Stisnuo potom šake. Podigao obje ruke te pogled prema nebu. Erupcija oduševljenja u Gružu. To se ne zaboravlja.
- Za veliku većinu ljudi na bazenu sve važno je u tom trenutku bilo gotovo, međutim, ponavljam, ne i za nas. Pobjeda protiv Bečeja ništa nije donosila, trebalo je za kantu dobiti i Olympiacosa dan poslije. Sjećam se povratka u Župu, u hotel Astareu, te neprospavane noći kad smo svi čekali da Nikša Masar otvori kafić kako bi mogli popit kavu. Mi nervozni. Nenaspavani. Sretni. Međutim, tek smo na pola puta. Sjećam se, bilo je oko deset ujutro, Đuro Savinović, koji je bio moj prvi trener u seniorima, izlazi na svoj balkon u Mlinima te radi jutarnje istezanje…
Nekoliko sati nakon jutarnje kave, neprospavane noći, Jugaši su napustili hotel Astareu, Župu dubrovačku, te se uputili prema Gružu.
- U finalu protiv Olympiacosa, kao i u polufinalu protiv Bečeja, nitko se nije uspio odvojiti, pobjeći. To finale je bila utakmica u kojoj smo se borili najviše protiv Hatziteodorua, koji je odigrao nestvarno dobar turnir. Na kraju su se igrali produžetci, te smo imali sličnu priču kao i dan prije u polufinalu protiv Bečeja u zadnjem napadu. Najbolji serveri svijeta uposlili su Milu, koji zakucava loptu u gol. I vazda kad se sjetim tog Final foura 2001. u Gružu se naježim. To se ne zaboravlja, ni polufinale, ni finale, a pogotovo ne ona atmosfera, koja je vladala na tribinama, u Gradu. Da, to se ne zaboravlja.
NA DANAŠNJI DAN, 18. SVIBNJA, PRIJE 19 GODINA
Polufinale: Jug - Bečej 10:9
DUBROVNIK, 18. svibnja 2001. godine. Bazen u Gružu. Gledatelja 5.500. Suci: Margeta (Slovenija) i Tulga (Turska).
JUG: Volarević, Vranješ, Pecotić, Računica, Kržić (3), Smodlaka, Medan, Ivaniš (1), A. Bošković, Bjelofastov, Balić, Fatović (3), Karač (3). Trener: Veselin Đuho.
BEČEJ: Šoštar, Zimonjić, N. Janović (2), Krstonošić, Jančić, Biros, Ćirić, Uskoković, Molnar, Šapić (1), J. Vasović (4), Peković (1), Milić (1). Trener: Zoltan Kasas.
Igrač više: Jug 10/6, Bečej 7/5.
Četverci: Bečej 1/1
Četvrtine: 2:2, 3:3, 2:2, 3:2.
FINAL FOUR 2001., petak, 18. svibnja, polufinala: Olympiacos - Posillipo 7:6, Jug - Bečej 10:9, subota, 19. svibnja, utakmica za treće mjesto: POsillipo - Bečej 12:5, finale: Jug - Olympiacos 8:7.
