- Zatvorene su plaže, točnije, neke jesu, a neke ne, pa je to malo čudno. Bilo je, a pisalo se dosta o tome, problema s kruzerima na kojima je bilo zaraženih. Uglavnom, sad tko god dođe iz vanka, čeka ga policija, te odmah ide u karantenu. To je jedna od zadnjih odluka australskih vlasti, ali svako dan, dva se donese stožija mjera. Nešto se promijeni. Nažalost, Australija je zadnja tri mjeseca doživjela nedaću za nedaćom. Prvo su bile suše, zatim požari, pa poplave, te sad ovo s koronavirusom, a sa čime se bori, nažalost, cijeli svijet. Dosta ljudi je ostalo bez posla, strah se zbog virusa, ali i zbog onoga što su posljedice ove situacije, osjeća u svemu i na svakom kantunu – kaže Elvis Fatović, legendarni kapetan Vaterpolskog kluba Jug, poslije i trener Juga, koji je zatim bio u stožeru hrvatske reprezentacije, a koji je nakon najvećeg uspjeha – zlata na Olimpijskim igrama u Londonu 2012., bio je pomoćnik izbornika Ratka Rudića, preuzeo vođenje australske reprezentacije. Evo, već je sedam godina u toj ulozi ‘tamo dole’.
Priča Fatović kako se Nathan Power, član splitskog Jadrana, australski reprezentativac vratio iz Hrvatske prije 10-ak dana. Stigao je kad je još na snazi bila mjera da se ide 15 dana kući u samoizolaciju.
- Sad nema kući, već te odmah vode u karantenu. Teška je situacija. Ovo što se događa u Italiji, zatim Španjolskoj, to je katastrofa. Ako je ovaj koronavirus povezan s temperaturom, ako mu ne ide na ruku vrućina, onda je to još dobro za Australiju. Istina, počela je ovdje jesen, ali je još uvijek toplo, za otić na kupanje, samo što, kažem, neke plaže se zatvorene, a neke ne, pa kako ne znaš što smiješ, najbolje je stat doma.
U Hrvatskoj je i sport u karanteni.
- I ovdje je isto. Ne radimo. Sve je zatvoreno, i sportska borilišta, te teretane. U kontaktu sam skoro svaki dan sa suradnicima, igračima, međutim, ne radimo. Bilo je govora unatrag nekoliko dana kako bi institut u Canberri, glavnom gradu Australije, trebao biti karantena za vrhunske sportaše, kao tu će se reprezentativci pripremati za Olimpijske igre, međutim, kako se koronavirus počeo širiti, odmah su i to zatvorili, te odustali od toga. Dočekali smo potom i odluku o odgodi Olimpijskih igara za godinu dana. Tu odluku sam očekivao još prije. Nerealno je bilo očekivati da se Olimpijske igre održe u Tokiju u predviđenom terminu nakon svega što se događalo u Kini, te već nakon prvih slučajeva u Europi. Čim su počele prve odgode sportskih natjecanja, čim su se zatvorila borilišta, čim su sportaši bili kod svojih kuća, bilo je jasno kako će i Olimpijske igre doživjeti odgodu, kao i sva druga velika sportska natjecanja.
Već se zna, Olimpijske igre u Tokiju će se održati iduće godine, i to od 23. srpnja do 8. kolovoza.
- Prvo, svi smo u ovom trenutku u nekoj vrsti šoka. Sve je to dojučer bilo u Kini, u jednom njenom dijelu, te nitko nije očekivao kako će taj virus zahvatiti baš čitav svijet. Hoću reći kako je sve došlo iznenada, a s druge strane morate znati kako vaterpolski reprezentativci Australije nisu profesionalci. Neki od njih su produžili igračku karijeru kako bi nastupili na Olimpijskim igrama, a od toga nemaju takoreći ništa. Sad se dogodila odgoda Olimpijskih igara te moraju produžiti svoju sportsku karijeru za još godinu dana. Mnogi su planirali nakon što završe ovo ljeto Olimpijske igre, kako će od rujna početi s poslom, raditi, jer od toga žive, a ne od sporta. Sad je sve stalo. Budući ne možemo reći kad će ova situacija biti iza nas, tako ne možemo ništa unaprijed planirati. Stojimo, pazimo se, te se nadamo kako će što prije doći dan kad ćemo opet moći normalo živjeti. Sad se još ne zna što će biti sa Svjetskim prvenstvom, koje se trebalo održati iduće ljeto u Fukuoki, budući su u tom terminu sad Olimpijske igre. Dosta toga je još uvijek nepoznato. Najveća nepoznanica je kad ćemo opet moći normalno živjeti.
Prije nego se odgodilo Europsko nogometno prvenstvo isticalo se kako hrvatska reprezentacija na papiru ostaje bez izbornika. Naime, Zlatko Dalić je imao ugovor s Hrvatskim nogometnim savezom do 31. srpnja ove godine. Kakva je situacija s Elvisom Fatovićem u odnosu na Vaterpolski savez Australije?
- Meni ugovor ističe 1. siječnja 2021. godine. Tek kad počnemo normalno živjeti, tek tad će biti i moguće sjesti i razgovarati te donijeti neke odluke. Sad za to nije vrijeme.
U srijedu, 8. travnja, bit će točno 20 godina od Jugovog trijumfa u LEN-a kupu. Elvis Fatović je bio kapetan, kojem je Tonći Vrdoljak, tadašnji predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora i član Međunarodnog olimpijskog odbora, nakon trijumfa protiv Pescare uručio pobjednički pokal.
- Ha, taj dan sam kao kapetan nakon pobjedničkog pokala podigao i pršut, koji smo dobili na poklon, ali, nemoj me pitat gdje je finuo poslije pršut. Hahaha, šalim se. Iskreno, koliko se sjećam, nisam se baš omrsio. Šalu na stranu taj LEN-a kup je bio naš prvi veliki trofej, a mjesec, dva poslije osvojili smo i naslov prvaka Hrvatske. Sad kad se toga prisjećamo, da, igrali smo u Gružu. Bilo je tog dana jako hladno, a pune tribine. Bilo je nekoliko navijača koji su se popeli skroz gore, iznad istočne tribine, na ono što smo nekad zvali krovom. Na putu do tog finala smo prošli puno pravih ekipa. Prije i poslije te uzvratne finalne utakmice bio je navijački karusel po gradu. To su bila neka druga vremena. Publika se bila vratila na tribine tih godina nakon rata. Svi skupa smo bili gladni trofeja. Bio je to moj prvi europski trofej, a Jugov drugi nakon punih 20 godina. Da, 1980. je Jug bio prvak Europe, a taj LEN-a kup, to je bio drugi europski trofej u povijesti, osvojili smo 2000. godine. Sjećam se tog ponosa, tog zadovoljstva biti igračem Juga u to vrijeme, i na kraju krajeva, ne tvrdim, ali taj osvojeni europski trofej, te potom osvajanje prvog naslova prvaka Hrvatske, bili su po svemu sudeći početak ovoga što se događa i dan danas. Znate kako je u sportu. Gleda se rezultat, te da se to nije dogodilo te 2000. godine, tko zna kako bi uprava reagirala? Bili se nastavilo ulagati u tu ekipu? Zato mislim kako su ti dani, ta dva trofeja, LEN-a kup i naslov prvaka Hrvatske, bili prekretnica, koja je za rezultat imala sve te silne uspjehe ostvarene od tad do danas.
I kad se Elvis sjetio pršuta, kojeg su dobili na poklon od navijača, uručio mu ga je gospar Antun Tonči Katić, mi smo se sjetili policije, koja ih je zaustavila dok su se vozili autom po Stradunu, sjedali u gepeku te držali pobjednički pokal.
- Jest, i toga se sjećam, ali je Goran Đerek, legendarni Đero, sve sredio, te nismo na kraju platili kaznu.
Spomenuo si velike ekipe, koje ste svladali na putu do finala. U polufinalu ste dobili Barcelonetu za koju je igrao sjajni Manuel Estiarte.
- Da, i branio je za Barcelonetu tad Jesus Rollan, te igralo još nekoliko španjolskih reprezentativaca, a Španjolska je bila aktualni svjetski prvak iz Pertha 1998., koja je i 2001. godine, dakle, godinu nakon tog našeg uspjeha u LEN-a kupu opet osvojila naslov svjetskog prvaka u Fukuoki. Suparnici su nam bili strašne ekipe, ali smo bili dosta suvereni na tom putu do trofeja. Do finala smo igrali pod balonom, a finale, iako je bilo hladno, igralo se na otvorenom.
Legendarna je bila predigra te uzvratne utakmice finala LEN-a kupa, koja se igrala tog 8. travnja 2000. u Gružu. Zbog hladnoće se postavljalo pitanje može li se igrati ili ne? U podne je pala odluka. Željan Konsuo je bio predsjednik Juga, Ivo Miloš tajnik, a on je donio delegatu živin termometar za izmjerit temperaturu vode u bazenu. Delegat je bio legendarni vaterpolist bivše države, Mirko Šandić. Došli su, naravno, i predstavnici Pescare. Šandić bacio onaj termometar u bazen, izvadio ga za sekundu nakon čega se oglasio: ‘Dobro je, igra se!’.
- Hahaha, moglo se igrat, samo što smo se mi smrzli...
Stoji, nisu se ni Talijani pretjerano žalili. Stekao se dojam kako su i sami željeli zaigrati pred 5000 gledatelja, u toj sjajnoj atmosferi koju je nakon utakmice ishvalio trener Pescare, pokoj mu duši, Bruno Silić. Pescara nije bila loša momčad. Naprotiv, imala je tad Joška Krekovića, Mladena Delića, za nju su igrali velikani talijanskog vaterpola: Alessandro Bovo, Alessandro Calcaterra, Amedeo Pomilio...
- Dobili smo prvu utakmicu u Pescari s pogotkom razlike, a uzvrat otvorili sa 4:0, bilo je, ako se ne varam, 7:2, dosta prije kraja je bilo jasno kako ćemo slavit.
I kad smo s Elvisom ‘otplovili’ 20 godina unatrag, i kad smo spomenuli Estiartea i Rollana, ha, nije mu ta 2000. godine ostali cijela u lijepom sjećanju, i to baš zbog spomenutih velikana ne samo španjolskog vaterpola.
- Uf, a tog poraza od Španjolske u četvrtfinalu Olimpijskih igara u Sydneyju se sjećam možda i više nego osvajanja LEN-a kupa. Ne znam, možda je to tako i kod drugih. Kad nešto osvojiš, e tad si prazan, osjećaš olakšanje, zadovoljstvo te ne razmišljaš potom toliko o utakmici koju si dobio. Ostane ti u sjećanju prije svega osvojeni trofej, dok kad izgubiš, a uložio si sve da ostvariš pobjedu, e onda to ostaje. Onda o tome razmišljaš, te se pitaš sto puta zašto se to dogodilo, a to se dogodilo, nažalost, u četvrtfinalu, i to najvećeg svjetskog sportskog događaja. Izgubili smo tad od Španjolske nakon što smo igrali sjajno, nakon što smo u skupini iza sebe ostavili dvije velike momčadi, Jugoslaviju i Mađarsku, dok je Španjolska u drugoj skupini bila četvrta... Kažem, poraz ostavi veće posljedice nego uspjeh. Meni je, naravno, to posebno žao jer na kraju karijere nemam kao igrač olimpijsku medalju, a tu smo bili baš blizu uspjeha. Šteta.
To je bilo prije 20 godina, a prije 30 godina – Elvis Fatović se s Europskog juniorskog prvenstva s reprezentacijom bivše države vratio sa zlatom.
- Da, tako je. To smo osvojili 1990. godine. Prvenstvo smo igrali u Bugarskoj, u gradu Varni, a sjećam se kako smo u polufinalu dobili Mađarsku za koju je igrao Tibor Benedek, zatim Zolt Varga i još nekoliko igrača, koji su poslije igrali zapaženu ulogu i u seniorskoj reprezentaciji Mađarske, a u finalu smo dobili, vjerovali ili ne, tadašnju Čehoslovačku. Kao i sad, tako i onda, Slovaci su bili ti koji su držali reprezentaciju te bivše države, a oni su tih 80-ih imali jake momčadi, koje su igrale zapaženu ulogu u Kupu europskih prvaka i Kupu pobjednika kupova Europe. Naravno, od tad do danas su se neke stvari uvelike promijenile. Slovački vaterpolo, koji je tad predstavljao Čehoslovačku, nije više tako jak. Ali, kažem, u to vrijeme to što je tadašnja Čehoslovačka bila u finalu nije bilo neko veliko iznenađenje.
Bilo je to godinu dana nakon što si osvojio Svjetsko juniorsko prvenstvo, koje je bilo u Francuskoj.
- To Svjetsko juniorsko prvenstvo 1989. bilo je za igrače rođene 1969. godine i mlađe, a Europsko juniorsko prvenstvo 1990. godine za igrače rođene 1971. godine i mlađe. Moja generacija, dakle, 1971. godine i mlađi, koja je uzela 1990. europsko zlato na kraju nije išla na ‘svoje’ Svjetsko prvenstvo, koje je bilo 1991. godine. Prošli smo pripreme nakon čega je došla odluka da mi iz Hrvatske više ne nastupamo pod zastavom bivše države iz dobro poznatih razloga. To juniorsko SP 1991. se održalo u SAD-u, u Kaliforniji. Inače, Svjetsko prvenstvo 1989. sam osvojio s Ognjenom Kržićem, a još su igrali Joško Kreković, Davor Erjavec, Vito Padovan, Dejanom Savičevićem iz Jadrana, vratar Milan Tadić, Vaso Subotić, zatim dva brata Udovičića, Dejan i Darko, pa Ivica Tucak.., dok sam zlato na EP-u 1990. godine uzeo skupa s Alenom Boškovićem. I tad smo bili dvojica iz Juga, a tad je s nama igrao još Veljko Uskoković, zatim mlađi Vičević... Uglavnom, dosta više je na kraju bilo uspješnih igrača, a poslije i trenera, koji su osvojili juniorsko SP-u 1969. godine nego u momčadi koja je bila najbolja na juniorskom EP-u 1990. godine.
Europsko juniorsko zlato osvojio je prije točno 30 godina, prije toga smo govorili što je bilo prije 20 godina, 2000. godine, a što se događalo prije 10 godina? Po čemu pamtiš 2010. godinu?
- Tad sam već bio trener. Pamtim Europsko prvenstvo u Zagrebu, ako ćemo o reprezentaciji, a s Jugom osvajanje naslova prvaka Hrvatske. Izgubili smo finale Regionalne lige od hercegnovskog Jadrana u Gružu, te od Primorca iz Kotora polufinale Final foura Eurolige u Napulju. Na kraju godine izgubili smo u polufinalu Kupa Hrvatske od Mladosti u Zadru. U finalu domaćeg prvenstva 3:2 u pobjedama za nas protiv Mladosti. Svatko je doma bio uspješan. Mi smo imali jedinicu u doigravanju te se majstorica igrala u Gružu. U finalu Regionalne lige nas je ‘ubio’ Aleksandar Ivović, koji je postigao te večeri pet pogodaka. Mi smo vodili s dva, tri razlike, u zadnjoj četvrtini, ako se ne varam, igrali odlično, a oni su uspjeli izjednačiti te su nas dobili u produžetku te sjajne utakmice, dok smo u Napulju od Primorca izgubili jer je Mark Koganov sudio da se po prvi put u povijesti dogodilo da je LENa otjerala suca s turnira. Poništio je pogodak Mihu Boškoviću nakon čega smo ga svi željeli ‘izljubit’. Europsko prvenstvo u Zagrebu pak pamtim, a vjerujem i Vjeko Kobešćak, po činjenici da smo imali priliku raditi s Ratkom Rudićem, najuspješnijim trenerom svih vremena. Vidjeli smo neke nove metode rada, a koje su sve reprezentacije, koje je on vodio, odvele na sam vrh. Ne mogu vam opisat koliko je to meni značilo na početku moje trenerske karijere. Zatim, to prvenstvo pamtim po najvećem uspjehu reprezentacije na Europskim prvenstvima. Pamtim i po hladnom vremenu, koje je bilo u Zagrebu početkom rujna, međutim, unatoč tome imali smo podršku punih tribina od prve do zadnje utakmice. Počelo je šokantnim porazom od Crne Gore u 1. kolu natjecanja u skupini, a na kraju smo sve zaključili sa sjajnom pobjedom protiv Srbije u super neizvjesnom polufinalu, te u finalu relativno laganom pobjedom protiv Italije. Sjajno smo kontrolirali tu finalnu utakmicu. Iskreno, više pamtim polufinale protiv Srbije jer je bila neizvjesna i odlična utakmica od početka do kraja. Na kraju su oni imali i promašili su igrača više, a mi izborimo peterac, kojeg je realizirao pet sekundi prije kraja Miho Bošković, te onda oni u tom preostalom vremenu upute dva udarca, ali oba puta obrani Josip Pavić. Znaš, mnoge reprezentacije kad izgube prvu utakmicu na velikom natjecanju, a pogotovo kad su domaćini, kad se od njih očekuje puno, padnu, ali mi nismo pali. Nama se to dogodilo i 2012. godine. Mišljenja sam da nije bilo onog debakla na Europskom prvenstvu u Eindhovenu kako ne bi bili onakvi na Olimpijskim igrama u Londonu gdje smo dobili sve utakmice te osvojili zlato. Očito, kad se opečemo nakon toga najbolje reagiramo.
TATA VODI 2:1, ALI NE U SVEMU
Haha, samo da znaš, mama i tata nisu doznali od sina da je izabran za sportaša grada, već nam je prvi javio Miško Bobić. Poslao nam je kum sliku s proglašenja i napisao: ‘Čestitam’. Gledam sliku i pitam se: ‘Što je sad ovo, što nam ovo čestita’. I onda smo otvorili portale te čitamo: Loren najuspješniji sportaš grada. Lijepo, baš lijepo.
Je li tata Elvis na kraju podsjetio sina Lorena tko je bio sportaš grada Dubrovnika 2003. godine?
- Da, i podsjetio sam ga kako sam bio sportaš grada i 1990. godine. Nemoj mi to zaboravit tako da, sine moj, tata vodi 2:1. Hahaha. Ne može se on mjerit samnom. Ali, po tome. Ostale bitke sam izgubio. Loren ima svjetsko zlato iz Budimpešte i još broncu sa zadnjeg SP-a u Gwangju, te broncu s EP-a u Barceloni, koliko već trofeja, 13 s Jugom. Ajde, i po tome sam još uvijek bolji, a 2:1 za mene je i po broju naslova prvaka Europe. Međutim, stiže me, što jest, jest. Mogao bi me stić, a nek bude tako. Mama će bit sretna, a tata neće bit previše tužan – u svom stilu će Elvis, koji je u karijeri osvojio 19 trofeja od čega četiri europska, i sva četiri je podigao kao kapetan (dva puta prvak Europe, 2001. i 2006., pobjednik LEN-a kupa 2000. te osvajačl europskog Superkupa 2006. godine).
S reprezentacijom Hrvatske ima srebro s EP-a u Kranju 2003. godine. Nastupio je dva puta na Olimpijskim igrama, 2000. u Sydneyju (7. mjesto) te 2004. u Ateni (10. mjesto), a bio je sudionik Olimpijskih igara još dva puta: 2012. godine je bio pomoćnik Ratku Rudiću pod čijim je vodstvom Hrvatska osvojila zlato u Lonodnu i u Riju 2016. godine gdje je vodio reprezentaciju Australije (9. mjesto) s kojom je izborio nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju, koje će se umjesto ove, 2020. godine, održati u ljeto 2021. godine.