Sport je dnevni sportski list u Barceloni. Naravno, naklonjen sastavu s Camp Noua. Drugi dnevni španjolski sportski list, As, čija je adresa u Madridu, tog je dana slavio na svojoj naslovnoj stranici pobjedu nogometaša Reala protiv Barcelone te potvrdu naslova. Marca, uz As najpoznatiji španjolski sportski dnevni list, trijumf nogometaša Reala u domaćem prvenstvu popratila je karikaturom. Lik čije je lice grb madridskog kluba, u ruci drži ogledalo, koje postavlja pitanje: 'Tko je kralj?', te potom to isto ogledalo odgovara: 'Prijatelju, nema drugog!'
Nogometni Real je slavio svoj 31. naslov prvaka Španjolske. Barcelona je tugovala. Odavno se oprostila od naslova, a nakon tog potopa u Madridu opraštala se od trenera Franka Rijkaarda, kojeg, znalo se već tad, naslijedit će Josep Pep Guardiola, bivši kapetan Barcelone. S Rijkaardom će, pisali su, otići i nekoliko igrača. Stići će, naravno, novi. Barca, a što drugo, najavljivala je u Sportu borbu slijedeće sezone ne samo za tron nogometnog kralja Španjolske, već i Europe.
I dok je nogometna Barcelona dan nakon potopa u Madridu sanjala kako će njoj ogledalo slijedeće godine na pitanje: 'Tko je kralj?' odgovoriti: 'Prijatelju, nema drugog', u Barceloni smo za dva dana, u subotu, 10. svibnja 2008., čekali odgovor na pitanje: ‘Tko je kralj vaterpolske Europe?’ U sjeni nogometa, košarke i rukometa, mnogih drugih sportova, u plivalištu Montjuic odlučivalo se o vaterpolskom klupskom prvaku Europe.
Dan prije polufinalnih utakmica, dan prije početka Final foura vaterpolske Eurolige, svi spomenuti dnevni sportski listovi u Španjolskoj nisu takoreći ni retka (slova) posvetili najavi spomenutog događaja. Tek na dan polufinala. Španjolci svog predstavnika na Final fouru nisu imali i zbog toga je bila njihova totalna nezainteresiranost.
Plivalište Montjuic su 9. i 10. svibnja 'okupirali' talijanski i hrvatski te manji broj mađarskih novinara. Vodstvo LEN-e se hvalilo kako je akreditiran rekordan broj - 107 novinara za Final four. Isticali su, rekord, te naglašavali: I to iako se prvi put Final four igra na neutralnom terenu.
Final four vaterpolske Lige prvaka Barcelona je ugostila na plivalištu Montjuic, koji je izgrađen 1929. godine, a obnovljen za Olimpijske igre 1992. godine, i sa čijih se tribina, koje su samo s jedne strane, pruža pogleda na Grad.
Već tad, dan uoči početka, Barcelona je najavljivala zahlađenje, vjetar i kišu. Prognoza je bila točna. Tijekom polufinalnih utakmica padala je kiša, vjetar je rušio sve pred sobom, a temperatura je bila samo 14 stupnjeva. Igrači su bili u plivalištu prilikom predstavljanja. Kako uoči prve utakmice, vaterpolisti Mladosti (Vjeko Kobešćak je tad bio desna ruka Ozrena Bonačića) i PRO Recca, tako i uoči druge utakmice polufinala između Juga i Vasasa.
Nakon prvog polufinala je bilo jasno kako neće biti ništa od toliko željenog hrvatskog finala, a vrlo brzo nakon početka drugog polufinala bilo je jasno kako se u Barceloni neće ogledati dva hrvatska kluba. Jugu je put do pobjede i finala otvorio pogotkom u 6. minuti Maro Joković. Krajem prve četvrtine s istog mjesta je isto napravio Sandro Sukno za 2:0. Kad je Mile Smodlaka u drugoj četvrtini primio loptu na centru te šraubom je pospremio iza leđa Viktora Nagyja osmijeh nije uspio sakriti jugov trener Emil Nikolić, a kad je jugov kapetan Miho Bošković naciljao za 4:0 vodstvo Juga razvile su se u kišnoj i hladnoj Barceloni hrvatske zastave, jugova klupska obilježja. Jug!, Jug! - odjekivalo je s tribina. Laszlo Foldi, trener Vasasa, očajnički je tražio rješenja, ali u tome nije uspio.
Sat prije početka prvog polufinala Gianni Lonzi je branio odluku LEN-e da se ostane na otvorenom, da se Final four ne prebaci u jedan od zatvorenih bazena iako kiša nije prestajala padati, iako je vjetar bio sve jači i jači. Na novinarski upit, gdje raditi, samo je slegnuo ramenima. U tom trenutku vjetar je srušio ogradu s reklamama. Prijetio je i šatoru uz rub plivališta u kojem su bili smješteni čelni ljudi LEN-e.
Navijači, stigli iz Mađarske, Italije i Hrvatske, su nakon par minuta provedenih na tribinama otvorenog plivališta Montjuic u Barceloni bili mokri do kože unatoč kabanicama koje su se dijelile na plivalištu.
Vjetar je prijetio i šatoru koji je imao ulogu press centra i u kojem je bilo mjesta za 20-ak novinara, a u četvrtak navečer čelni ljudi LEN-e pohvalili su se kako je akreditiran rekordan broj novinara, pet puta veći od kapaciteta ‘press centra’.
Mićo Dušanović, komentator HTV-a, u svojih više od 2000 prijenosa nije doživio rupu ispod komentatorskog mjesta. Na kraju je upao u nju, te natukao prst. Niz staklo njegove komentatorske kabine cjedila se kiša. Ništa nije vidio kroz njega.
Sjećam se kako je talijanski kolega, Francesco Grilone, 'častio' sve u Organizacijskom odboru, pogotovo Lonzija. Isticao sto i jedan nedostatak Final foura u Barceloni. Iako je već bio 'na rubu živaca' eksplodirao je kad je na kraju pronašao greške u zapisniku. Nije Velugo već je Felugo, vikao je ispravljajući ime igrača koji je godinu prije u Milanu pogotkom odlučio prvaka Europe, donio PRO Reccu naslov, a ostavio Jugaše praznih ruku. Budući itekako dobro pozna hrvatske igrače, svojim talijanskim kolegama je čitao kako je trebao pisati jer je u press materijalima pogrešno bilo napisano nekoliko igrača Mladosti (pisalo je 'Buril' umjesto Burić, 'Nikiola Frankovi' umjesto Nikola Franković, 'Franco Karac' umjesto Frano Karač), ali I Juga ('Smoldlaka' umjesto Smodlaka)...
- Volim Dubrovnik – uzviknuo nam je Grilone aludirajući na sjajne uvjete koje je imao na Final fouru u Gružu 2006. godine.
Finale? Norbert Madaras, dijete Egera, koji je od 2005. bio u PRO Reccu, pogodio je pet sekundi prije kraja produžetka za pobjedu te peti europski naslov svoje momčadi. Talijani su obranili naslov. Drugu godinu uzastopno srebro je bilo oko vrata Jugaša. Kao i 2007. odluka u finalu zbila se u posljednjem napadu. U Milanu pogodio je Mauricio Felugo, a tog 10. svibnja 2008. Madaras, mađarski reprezentativac, olimpijski pobjednik iz Atene, naciljao je mrežu Frana Vićana, koji je bio MVP Final foura, te bacio u očaj Dubrovčane.
Pamti se kako su igrači koji nisu iz prvog plana, Slovak Josef Hrošik te Đani Pecotić i Nikša Drobac, pa i Ivan Sukno, bili kreatori čudesnog povratka Dubrovčana u finalu Eurolige. Da je Jug uspio slaviti na Montjuicu protiv PRO Recca, priča broj jedan bili bi upravo oni. Naime, talijanski prvak je vodio 11:8 tri minute prije kraja četvrte četvrtine, u tom su trenutku tri jugova reprezentativca bili izvan igre zbog tri isključenja, kapetan Miho Bošković, Pavo Marković i stup obrane Andro Bušlje te je postojao strah kako će Talijani zabilježiti uvjerljivu pobjedu.
Nije se to dogodilo jer su se 'ukazali' Hrošik, Pecotić, Ivan Sukno i Drobac, ostavili su dušu u plivalištu, pružili svoje najbolje igre te je Jug izborio produžetke, a u produžetku i poveo (Sandro Sukno je realizirao peterac za 12:11). Imali su Jugaši napad za vodstvo, i to 34 sekunde prije kraja, mogli su čuvati loptu, Talijanima bi ostalo u tom slučaju samo četiri sekunde za napad, ali su išli na pobjedu (odlučivali bi peterci da je ostalo 12:12). Mile Smodlaka nije bio izborio dobru poziciju kad mu je loptu na dva metra poslao Maro Joković, te je PRO Recco imao 22 sekunde za zadnji napad, koji je pogotkom pet sekundi prije kraja zaključio Madaras. Bilo je to treće uzastopno finale Juga i PRO Recca (Jug je slavio u Gružu 2006., PRO Recco 2007. kad je bio domaćin u MIlanu, te na neutralnom terenu 2008. u Barceloni).
Kad se gleda ta posljednja minuta, sami su Jugaši bili krivi za poraz, ali ni danas nismo zaboravili kako se netko čitavu utakmicu grubo poigravao s njima. Svirao im brojne prekršaje u napadu, isključivao ih u većini slučajeva iz samo njemu poznatih razloga, dok takav isti, strogi kriterij, nije imao za igrače PRO Recca. Taj netko je tog 10. svibnja 2008. bio grčki sudac Georgios Stavridis.
