Nakon konferencije za novinara, koju su jutros sazvali igrači Rukometnog kluba hrvatske mladeži Dubrovnik, te izvjestili kako neće trenirati, a ni igrati dok je Ivo Dragić u klubu, oglasio se i prozvani dopredsjednik kluba. Njegovo priopćenje prenosimo u cijelosti:
'Ovo je presedan u hrvatskom sportu - odbiti otputovati na prvenstvenu utakmicu. Ovo je prelilo čašu strpljenja. Dosta s pritiscima, dosta s prijetnjama i manipulacijama. Prozvan sam i prozivan već dvadeset dana. Ne znam moj krimen ali znam da me neki hoće otjerati iz kluba. Ovo je unaprijed dogovorena akcija a u pozadini stoji lokalni političar koji gradi predizbornu kampanju kao spasitelj dubrovačkog rukometa. Prvi čin je bila TV emisija, drugi čin izazvani incident u dvorani, u kojem sam od lovine napravljen lovac, i treći, završni, čin bi trebala biti skupština. Međutim, ne ide im kako su zamislili i zato ovaj i ovakvi istupi.
Njima ništa ne odgovara ako nije po njihovom. „Balvan revolucija“ iz devedesetih. Svih ovih dana predsjednik više a i ja sam ih pozivao na razgovor, nastojali smo naći rješenje. Nisu se udostojili, nego su svakim istupom nanosili sve veću i veću štetu klubu. Imao sam namjeru povući se na Skupštini ali nakon ovog sigurno neću. Preko toliko objeda, toliko izmišljotina, toliko laži na moj račun, a i na račun kluba ne može se preći i neću.
Sve je počelo na sastanku gdje sam otvoreno rekao da političarima nema mjesta u klubu. Skupština je trebala biti sredinom veljače, dogovorili smo predsjednika i sve članove Izvršnog odbora. Te riječi je potvrdio i jedan od budućih članova te uprave i pozvao ih na još nekoliko dana strpljenja. U tom trenutku samo je bio problem dug po neisplaćenim honorarima, ukupno oko 200.000 kuna. Uoči priprema, pa uoči prvenstva rekao sam im da je problem novac, da se jednostavno nema nigdje pitat, ali da će im sve biti isplaćeno kad se situacija s koronom stabilizira. Danas pak ništa ne vrijedi. Ne vrijedi trener a igramo dobar rukomet, treća smo momčad po postignutim golovima, nitko nas nije nadigrao dok smo bili u treningu. Ne vrijede ni mlađi dobni uzrasti, a upravo se po tome možemo dičiti da smo postigli kontinuitet generacija koje se natječu u 5 uzrasnih kategorija. Ne vrijedi ni registar članova, članovi su samo oni, njih, slovom i brojem 16, a ostali su „tzv članovi“, koji nemaju veze s klubom ali koji na svoj način pomažu da ovoliki sustav djeluje. Godišnje prolazimo preko 30.000 kilometara, u premijer ligi najbliži nam je takmac Zagreb, a svi mlađi uzrasti igraju lige do Zadra. Koliko ljudi treba za organizaciju utakmice, koliko ljudi treba za otić na putovanja. Oni o tome ništa ne znaju, niti ih zanima. Da ne spominjem koliko se pojedinci izlažu za rješavanje doktora, poslova, škole i sl.
Ne vrijedim ni ja. Ja koji sam sve žrtvovao da bi od njih napravio igrače. Dovodio im ponajbolje trenere, uvjeravao ih da mogu više. Trošio se za njih, da bi im ugodio, trošio vlastiti novac da bi klub djelovao i opstao. Žalosno, to svak vidi ali oni ne vide i još gore ne pamte. Ja sam isti i preklani i lani i danas. Stižu mi potpore sa svih strana Hrvatske a i šire, od rukometnih dužnosnika, trenera i bivših igrača. Istina je da sam se odlučio povući, umorio sam se, zasitio svega. Želio sam napravit primopredaju i završit, jer dosta mi je stresa, dosta mi je noćnih vožnji i putovanja. Želio sam ostat samo član kluba, ali mi ni to ne daju. Ne daju jer znaju da ne želim da klub pređe u ruke onih koji se na sebe klade, da klub postane poligon za neispunjene političke ambicije i liječenje osobnih frustracija.
S ovim činom pokazali su koliko im je stalo i koliko se voli klub. Igrači su članovi kluba koji treniraju i igraju i na taj način potvrđuju svoje članstvo. A gdje su sad? Ne treniraju a ni ne igraju. Nisu sportaši.
Ističe prijelazni rok. Klubu je cilj ostanak u premijer ligi a to u ovom trenutku nije realnost. Naravno da i uprava mora razmišljat. Ako igrači ustraju na ultimatumu, i neće trenirat i igrat, onda uprava mora reagirat, mora nać rješenja. Klub je iznad svih. Nije sramota ispast iz lige ali je sramota odustat. Došlo je par igrača na probu, ali ih ne možemo provjerit jer se ne trenira.
Kapetan je preuzeo sve funkcije u klubu. Mijenja trenera, dovodi trenere, (zadnji je neki iz Crne Gore). Odlučiva kad će se i kako trenirat, kad će se i hoće li se na put. Manipulira s mlađim igračima da ne treniraju, mada nemaju ništa s ovim problemima. Manipulira i sa suigračima. Ni u jednom trenutku nije dozvolio da neko od uprave razgovara s igračima, samo on i onda im prenosi onako kako mu odgovara, trujući ih lažima npr da će svi biti potjerani. Procijenjuje tko vrijedi tko ne vrijedi. Nalazi menadžere koji će skrbit o karijerama igrača. Pojavljiva se u medijima, kao glasnogovornik, jedini, sa bombastičnim izjavama, uglavnom lažima i spletkama, a u zadnje vrijeme i prijetnjama. Bez i jednog konkretnog imena, konkretnog problema, konkretnog rješenja, iako je predsjednik zahtijevao da se nitko ne oglašava u medijima nego samo on (predsjednik). Da voli klub kao što se voli prezentirat po medijima, bio bi prvi na treningu, a ne igrač s najmanje treninga u zadnje tri godine. Priča da ih je malo na treningu a neda da se klub pojača i pripremi za ligu za ostanak. Nitko ne smije iz kluba ni u klub. Suigračima je obećao novac i ne štedi na obećanjima. Cijeli klub drži taocem. Zanemaruje činjenicu da u ovim tenutku klubu treba svak kako bi se isčupali iz ove situacije.
Zar ja želim klubu loše. Ja koji sam klub iz treće lige doveo do premijerke. Ja koji sam doveo Saračevića, Ivandiju, trenere hrvatske reprezentacije, kondicijske trenere, da od rekreativaca, amatera naprave igrače. Ja koji sam im stvorio vrhunske uvjete za rad, prilagodio termine, nabavio rekvizite i opremu. Ja koji sam im ogranizirao putovanja s vrhunskim smještajem i prehranom. Ja koji želim da Dubrovnik postane i rukometni grad. Ja koji sam lobirao da se Svjetsko rukometno prvenstvo igra u Dubrovniku. Zar sam ja za sve kriv.... - napisao je Ivo Dragić.