Zamislite u kakvoj smo zabludi bili do jučer - napislai smo krajem 2017. godine. Mislili smo kako je standardna dužina atletske staze 400 metara. Kako stazu čine dva paralelna ravna dijela i dvije krivine istog polumjera. Kako je širina svake pruge, a njih je osam (u najboljem slučaju deset), najmanje 1,22 metra, a najviše 1,25 metra te kako je svaka obrubljena s crtama širine 5 centimetara. Još su nam neki tamo 'pametnjakovići' spominjali kako je najveći dopušteni poprečni nagib staze 1:100, a najveći dozvoljeni pad staze u smjeru trčanja 1:1000.
Učili nas kako postoji i utrka na 3000 metara s preponama gdje postoji jama za vodu, koja je duga i široka oko 3,66 metara. Govorili o nekakvoj disciplini koja se zove skok u vis za koju treba imati zaletište između 15 i 25 metara, pa i o skoku s motkom gdje je najmanja dužina zaletišta 40 metara te skoku u dalj gdje je zaletište također najmanje 40, a najviše 45 metara i široko od 1,22 do 1,25 metara, dok je bazen s pijeskom dužine približno 10 metara te širine do 3 metra. Zatim nas zamarali s nekakvim bacačkim disciplinama za koje još treba imati krug za bacanje u kojem je podloga betonska, a može biti i od nekog drugog materijala, najvažnije, ne smije biti skliska. Naglašavali kako krug za bacanje kugle i kladiva mora biti promjera 2,135 metara, a kako je krug za bacanje diska promjera 2,5 metra. Još smo slušali kako je zaletište za bacanje koplja dužine od 30 do 36,5 metara. Uglavnom, godinama smo u Atletskom klubu Dubrovnik imali neke čudne ljude, kojima su u goste dolazili također isto tako čudni ljudi iz vrha hrvatske, europske i svjetske atletike te su nam onda svi skupa pričali svašta.
Slušali smo i kako se radi atletska staza. Odvodnja, posteljica, tamponski sloj od 20 centimetara, sloj cementne stabilizacije debljine 12 centimetara, asfaltbeton debljine 6 centimetara, vodopropusni, itd… i na koncu tartan, te i te granulacije.
Zbog tih pametnjakovića mislili smo kako u Lapadu nema prostora za atletiku, a što su isticali i oni koji su desetljećima vodili nogometni klub, te smo vrijeme, tih nekoliko desetljeća, potrošili na traženju neke nove lokacije za atletiku, a tko je rješenje vidio u Gospinom polju 'sudario' se s problemom što zemljište nije u vlasništvu Grada. Ali, samo što se nisu riješili papiri. Na kraju, oni koji su odustali od čekanja tih papira, govorili su i o atletskom borilištu na Glavici Babina kuka.
Srećom, oni koji su bili na vlasti, nisu pali pod utjecaj tih čudnih ljudi iz svijeta atletike. Oni koji su znali što je pravo 'atletsko borilište', nažalost, nisu bili tada na pravom mjestu te se njihov glas do pred kraj 2017. godine nije mogao čuti. Ali, kad su došli u mogućnost da odlučuju pokazali su su nam kako se može. Tko nam je kriv što ih nismo čuli prije, jer da jesmo, odavno bi dubrovački atletičarke i atletičari imali uvjete za rad, a kakve sad imaju.
San generacija i generacija dubrovačkih atletičarki i atletičara postao je stvarnost početkom 2018. godine. Dubrovačka atletika je dobila uvjete kakve nikad nije imala. Ruglo grada, kako mi neznalice nazivamo Gradski stadion Lapad, postao je atletsko borilište o kojem priča čitav svijet. Projekt je uistinu jedinstven u svijetu sporta. Malo je reći kako je on genijalan. Imamo danas sto i nešto metara tartan staze, nema ona osam, ni deset pruga, ali to je to!
Danima smo pokušavali, kad se krenuli radovi, zamisliti to velebno atletsko borilište i natjecanja koja će se na njemu održati. Utrke na 200 i '400 metara' trebale bi biti, bili smo uvjereni, spektakl. Pazite, prvih 100 odnosno nepunih 300 metara se trči po pijesku, kamenjima, zemlji, a onda završnica po tartanu. Bit će, najavili smo, zanimljiva i utrka na 100 metara. Draž će biti kad se proleti ciljnom ravninom.
Na otvaranju tih sto metara tartana dočekali smo najavu kako će se uskoro napraviti novih sto, pa onda još sto, a kad se najavi posljednjih 'sto' tek tada ćemo 'doznati' kako krug u Lapadu nije 400 metara. Međutim, zar je to važno?
I dok se nismo mogli načuditi genijalnoj ideji čuli smo kako je bolje nešto napraviti nego ništa. U pravu su, te smo danas ljubomorni na svu djecu koja treniraju atletiku, ali nakratko, jer, vjerujemo, slijedi nastavak rješavanja gorućeg problema dubrovačkog sporta. Da, ponadali smo se, sad baš svaki sport može dobiti uvjete kakve nikad nije imao i kakve nitko nema u ostatku svijeta. Opet smo zatvarali oči i zamišljali kako će se riješiti pitanje ostalih sportova.
Nažalost, nije nam više do šale.
Danas smo još dočekali najavu iz Atletskog kluba Dubrovnik kako će trenirati u Trebinju jer, i to smo doznali, Trebinje ima dvije atletske staze.
PS. Mjesta za pravo atletsko borilište na prostoru koje zauzima 'Stadion Lapad' nema, kao što nema nakon 'milijun' godina plana gdje će se ono napraviti. Do tad će se i dalje prvenstvo osnovnih i srednjih škola naše županije održavati u drugoj županiji - Splitsko dalmatinskoj, a trenirat će se, a izgleda, tu u blizini, s one strane granice!