Kada se razgovara o plivačkim maratonima, tj. o daljinskom plivanju ili, na engleskom jeziku "open water swimming" u Hrvata, nekoliko imena neizbježno "ispliva" kao tema: Veljko Rogošić, Dina Levačić te naš sugovornik: Hvaranin Toni Pavičić Donkić, rođen 1968., obiteljskog nadimka "Briškula", podrijetlom iz Vrbanja, a sada stanovnik, naizgled "uobičajeni" obiteljski čovjek iz Jelse.
Prije nego pročitate listu postignuća ove doista legende daljinskog plivanja, znajte da ćete imati priliku osobno ga pozdraviti kao sudionika - plivača na 14. Dančarskom plivačkom maratonu i "Open water swimming Dubrovnik 2022" utrci na Dančama 27. kolovoza 2022.
Ne samo da ćete ga moći pozdraviti, nego ćete, ako se odlučite i sami sudjelovati na nekoj od utrka 1700 metara ili 5000 metara, moći dijeliti i startnu ravninu s njime.
No, ako ste iole upoznati sa ovim sportom, postajete svjesni kakva svjetska veličina dolazi na vašu lokalnu plažu: višestruki prvak bivše i sadašnje države u različitim disciplinama, od sprinterskih do maratona, višestruki reprezentativac, član nezaboravne štafete Plivačkog kluba Jadran Split (Tomislav Karlo, Miloš Milošević, Miro Žeravica, te naš sugovornik), dvanaest puta sudionik Faros maratona (16 km), 2004. preplivao Viški kanal od Visa do Hvara (24 km) za 6 sati i 54 minute, 2005. pobjednik maratona na jezeru u Zurichu (27 km), 2006. je preplivao La Manche (36 – 40 km) za 9 sati i 45 minuta, u moru "toplom" samo 15 stupnjeva, 2007. je preplivao i Gibraltar (16 km) za samo 3 sata i 9 minuta....nastupio je na brojnim Europskim i Svjetskim Master's prvenstvima.
Kada pročitate sve navedeno, sami se zapitate gdje započeti s pitanjima za ovakvu živuću i vrlo aktivnu sad već legendu daljinskog plivanja. Možda krenuti s onim osnovnim.
Kako ste, Toni? Kako izgleda Vaša osobna i obiteljska svakodnevnica danas, u Jelsi, sa 54 godine.
- Jako dobro, hvala na pitanju. Ima nešto više od četiri godine da sam se vratio na rodni otok, u Jelsi, gdje sam u mladosti pohađao školu. Zasnovao sam obitelji i ponosan sam otac dvoje malodobne djece. Moja svakodnevica je detaljno isplanirana sa fokusom na djecu i obitelj. Vrijeme za sport i plivanje je uvijek tu. Uhvatim vremena i za maslinike te ljeti za turiste kojima pružamo usluge smještaja. Naravno ljeta su rezervirana i za natjecanja tako da je ove godine i Vaš maraton na mojem popisu želja.
Koliko vremena danas - dnevno izdvajate na plivanje, kako rasporedite dužine treninga? Trenirate li u moru cijelu godinu?
- U moru sam svakoga dana. I zimi i ljeti. Dogodi se da nekad budem spriječen ali to je rijetko. Mogu reći da se osjećam kao riba kojih gledam svakoga dana. Ima zimskih dana da plivam i po 3 sata u hladnom moru od 13°c. Naravno bez neoprena. Takvo more me jača i daje mi dnevnu motivaciju.
Odakle poriv za plivanjem u Vama kao djetetu, u par crta, kako je sve krenulo? Kako je to izgledalo na Hvaru znajući da ste bez zatvorenog bazena cijelu jesen i zimu? Što vas je motiviralo za rad bez ikakve plivačke infrastrukture na vašem škoju?
- Relativno kasno sam proplivao, s 9 godina. Ali sam htio znati sve plivačke tehnike. Tada sam već htio biti drugačiji. S 13 zamolio sam oca da me odveze do obližnjeg Starog Grada gdje se održavao tadašnji Faros maraton. To se zvalo međunarodno prvenstvo Jugoslavije u daljinskom plivanju. Bodrenje navijača lokalnih plivača mi je ostalo u sjećanju i tu se javila želja da počnem sa treniranjem u lokalnom klubu Pharos. Iako mi je velika prepreka bila ta udaljenost od mjesta Vrbanja gdje sam živio. Brzo sam se dokazao, ali zimi je hotel Arkada bio zatvoren tako da smo morali čekati proljeće za nastavak. Bazen je bio mali,16 metara duljine, ali se sjetim i Rogošića koji je i započeo svoju karijeru u takvom bazenu. Bilo nas je tridesetak raznih uzrasta koje je vodio gosp. Vinko Šoljan. Svima je bio cilj Faros maraton i njegovih 16 km. Tog ljeta sam ga i ostvario za 4:32 sata i stajao rame uz rame sa tadašnjim najboljim plivačima svijeta. To me motiviralo i za daljnje ciljeve. Dvije godine kasnije sam postao kadetski prvak Hrvatske na 200 i 400 kraul u bazenima te reprezentativni nastup u Veneciji na 10 km gdje sam bio treći.
Objavili ste knjigu o preplivavanju La Manche-a, pod nazivom "Mt. Everest Horizontal", možete li par misli o tome iskustvu? Mislite li pisati i dalje?
- U toj knjizi (2009) sam opisao moj sportski put. Mogao bih reći da je jedna vrsta priručnika za sportaše i daljinske plivače. Knjiga nije bila u prodaji već je više manje podijeljena prijateljima poznanicima i sportašima. Vrijeme je za novo izdanje jer su rezerve pri kraju. O daljnjem pisanju bit će vremena. Za sada je obitelj na prvom mjestu.
Poznato je da ste svestran čovjek, i da je slikarstvo važan dio vaše osobnosti? More i platna, kako povezujete te ljubavi?
- U Švicarskoj su me s vremenom nazvali "plivajući slikar" gdje sam krajem devedesetih i proslikao. Iza mene su par samostalnih i grupnih izložbi. U tuđoj zemlji mi je falio moj kraj, more, brodovi...Naslikana platna su bila ispunjena tim motivima. Uglavnom poslije radnog vremena i plivanja večernji sati su bili rezervirani za umjetnost.
Natrag na plivanje. Jeste li i kada osjetili nemoć u moru, da jednostavno ne možete dalje, da je more prejako, a tijelo preslabo i da nema smisla nastaviti, ili se takav osjećaj nikad ne javlja, kao plod vaše istreniranosti i psihičke zrelosti koja proizlazi iz treninga?
- Bilo je slučajeva kao 1989 na 1. Europskom natjecanju u maratonu u Starom Gradu gdje sam u zadnji moment upao u reprezentaciju bivše države. Naravno nespreman zbog kratkoće priprema i vremenskih uvjeta nije bilo puno šansi za uspjeh. Tješio sam se da nisam sam i da sam jedan od desetorice koji su se predali ludom moru tada. Ali sam naučio lekciju. Priprema za La Manche je prije svega psihička i više se trenira glava a tu mora biti puno kilometara u rukama da se bude siguran u uspjeh. Stojeći na startu 7. kolovoza 2006. na Doverskoj plaži znao sam da ću uspjeti tih četrdesetak hladnih kilometara i mnoštvo prepreka premostiti. Nisam se niti jednog momenta dvoumio. Čak sam i predskazao moje vrijeme ispod magične granice od deset sati.
Radujete li se dolasku u Dubrovnik na "Open water swimming Dubrovnik 2022" Cro Cup utrku? Kada ste zadnji put plivali kod nas na jugu?
- U Dubrovniku sam plivao 1995. na jednom maratonu. Cilj je bio u luci. Rado bi se tada i drugih godina vratio ali me životni put odveo na druga mjesta. Ove godine imam nešto više vremena za natjecanja i rado sam ponovo tu nakon 27 godina.
Imate li neku poruku za mlade ljude koji se bave plivanjem ili bilo kojim drugim sportom, posebno izdržljivosti? Posebno ako dolaze iz nekog manjeg mjesta, bez zatvorenog bazena i osnovne sportske infrastrukture, kao što ste vi došli? Može li se uspjeti i podići svoje osobne granice usprkos svemu?
- Volja i želja je najvažnija. Važnija i od samog talenta. Podrška roditelja je presudna. Velikim sportašima je hladnjak prazan. Veliki sportaši nikad nemaju povoljne uvjete ili najmanje u početku svog sportskog puta nisu imali. To cijene cijelu svoju sportsku karijeru. I tu se izdvajaju od drugih. Tri stvari su presudne za uspjeh: 1. rad, 2. rad i 3. rad. Vodite evidenciju, neki svoj osobni dnevnik vaših treninga i zadovoljstvo će Vam biti veće.