Nije 2020. bila moja najbolja godina. Naporno smo trenirali, ali zbog korone smo imali malo trening kampova, te smo na natjecanja, kojih je bilo malo, održana su samo najvažnija, dolazili bez borbi, tj. bez prave pripreme, i to se osjetilo. To je bio razlog zbog čega nisam ostvarila bolji rezultat. Korona je razlog zbog čega su se u kompletnom sportu, ne samo judu, dogodila brojna iznenađenja. Osobno sam se nadala medalji na velikom natjecanju. Međutim, na Europska prvenstva, dva u nizu, juniorsko i mlađe seniorsko, otišla sam bez osjećaja za borbu. U tom trenutku bila sam sedma, osma na svjetskoj juniorskoj rang listi, te sam očekivala puno – priča najuspješnija sportašica Grada Dubrovnika u 2020. godini Anđela Violić.
- Čudan je danas neki osjećaj. Presretna zbog nagrade, razočarana što je nisam osvojila s još boljim rezultatima. Naime, nije 2020. bila moja najbolja godina, a moji rezultati su najuspješniji kad se u obzir uzmu sve dubrovačke sportašice u pojedinačnoj konkurenciji, te sam dobitnica velikog priznanja. Prethodnih godina, kad sam imala bolje rezultate, kad sam bila zadovoljnija na kraju godine, pogotovo s međunarodnim nastupima, bilo je uspješnijih, te nisam uspjela doći do ove uistinu velike nagrade.
Anđeli je nagradu za 2020. donio naslov seniorske doprvakinje Hrvatske u kategoriji do 70 kilograma, te izboreni nastup na Europskom juniorskom prvenstvu, te Europskom mlađe seniorskom prvenstvu.
- Očekivala sam novu europsku medalju prošle godine. Bila sam tužna kad nisam uspjela doći do nje, i nekako, kad podvlačim crtu pod 2020., to mi je bilo u prvom planu, a ne dvije medalje s dva državna prvenstva.
Osim na seniorskom uzela je i medalju na juniorskom, i to broncu. U polufinalu je izgubila od Lare Cvjetko, aktualne europske mlađe seniorske prvakinje.
Trener Mateo Semiz je izvukao podatak kako je Anđela na državnim prvenstvima osvojila do danas šest naslova državne prvakinje, pet puta bila državna doprvakinja, te pet puta osvojila broncu.
- Sjećam se kako sam prvu medalju na državnom osvojila 2012. godine. Bila sam doprvakinja u konkurenciji djevojčica. Trenerica mi je tad bila Hiromi Kaji.
U uzrastu djevojčice osvojila je na državnim prvenstvima srebro i broncu, u uzrastu mlađih kadetkinja zlato i broncu, u kadetskom uzrastu zlato i dvije bronce, zatim je bila tri puta juniorska prvakinja Hrvatske i jednom juniorska doprvakinja, pa dva puta mlađe seniorska prvakinja i jednom mlađe seniorska doprvakinja, te dva puta seniorska doprvakinja Hrvatske.
Na Europskim kupovima izborila je dva zlata, tri srebra i četiri bronce, a vlasnica je bronce s ekipnog Europskog kadetskog prvenstva 2016. godine. Taj uspjeh se ne zaboravlja iz razloga jer je upravo ona pobijedila u odlučujućem meču protiv reprezentacije Rusije, te donijela Hrvatskoj pobjedu 3:2 u susretu za treće mjesto. Zahvaljujući tom uspjehu bila je dobitnica Nagrade 'Dražen Petrović' za najuspješniju žensku ekipu mlađih dobnih uzrasta koju dodjeljuje Hrvatski olimpijski odbor.
Anđela je rođena 20. veljače 2020. godine. Judo je počela trenirati sa šest godina.
- Prvo je brat Luka počeo trenirati judo, pa sam ja išla gledat kako on trenira, a kad mi je postalo, haha, dosadno gledat kako drugi treniraju, odlučila sam i ja probat. Svidjelo mi se, i od tad sam u judu. Prvi trener mi je bio Stjepan Medved. Potom sam od 2012. dvije godine radila s trenericom Hiromi Kaji iz Japana. Do njenog dolaska u klub smo se igrali juda, a potom je to bio ozbiljan judo. Trenerica je bila reprezentativka Japana i osvajala je medalje na brojnim velikim natjecanjima. Ona nas je sve naučila puno, puno toga. Nakon toga sam s trenerom Mateom Semizom.
Karijeru su joj obilježile i ozljede.
- Na početku, kad se dogodi problem, ne shvaćaš to tragično. Fokusiran si na oporavak. Želja za povratkom te drži. Međutim, kad se, a što se meni dogodilo, nakon povratka dogodi novi problem, kad ne ide kako si očekivao, tad je teško. Misliš kako od toga neće biti ništa, na pamet ti pada kako je kraj. Boriš se tad sa svime. Vježbe koje radiš postaju dosadne, a svaka nova odgoda povratka je novi udarac. Vrijeme nakon toga prolazi nekako sporije i sporije. Znala sam reći kad bi dobila što trebam radit, pa nije ovo moj sport. Nisam bila u kimonu, nisam nastupala, nisam se mogla boriti na treningu, već non stop sa strane radim neke vježbe. Gledam druge kako se spremaju za natjecanja, a ja sam... Ha, a nigdje. Radi vježbice - kažu. Ali, tad je kod mene proradio inat te mi nije palo na pamet odustat. Naprotiv. I kad se dogodio povratak na natjecanja, i kad sam već na prvim natjecanjima ostvarila odlične rezultate, sreći nije bilo kraja.
I 2020. je bila godina u kojoj nekoliko mjeseci nije imala natjecanja.
- Ne može se usporediti s vremenom kad si ozlijeđen, te ne možeš ništa raditi kako treba. Mi smo tijekom 2020. jako puno radili. Kako nije bilo natjecanja zbog korone mogli smo dosta raditi na snazi, a za što nema vremena kad su natjecanja. Osobno sam ojačala leđa, te sam bila spremna za jače treninge juda. To je bio plus, a minus je ta činjenica da zbog korone nije bilo dugo, dugo natjecanja, da zbog korone nismo išli na trening kampove, te sam na velika natjecanja odlazila bez osjećaja za borbu. Šteta, ponavljam. Silno sam željela na EP-u uzeti medalju. Što je cilj u 2021. godini? Nažalost, i dalje je korona ta koja slaže kalendar natjecanja. U ovom trenutku se ne zna do kad će na snazi biti ove mjere. Seniorsko prvenstvo je inače bilo uvijek krajem siječnja, početkom veljače. Zatim, razlika je, nisam više juniorka. Ove i iduće godine imam pravo nastupa na Europskom mlađe seniorskom prvenstvu, naravno, i na svjetskom. Moram se kvalificirati za to. Kad će biti državna prvenstva, kad će europski kupovi, kad trening kampovi... Nadam se što prije. Mi radimo i dalje, te se nadamo kako ćemo imati ove godine mogućnosti dobro se pripremiti za nastup na velikim i najvažnijim natjecanjima, kako ćemo biti sto posto spremni za njih, a ne kao što je, nažalost, bio slučaj protekle godine.
Anđela Violić je 2020. zaključila kao deseta juniorka svijeta u kategoriji do 70 kilograma.
