StoryEditor
NogometDRUGI DIO RAZGOVORA |

MATEO BEUSAN, ‘OKO SOKOLOVO‘ Danas sucima ne uđu u svlačionicu ‘lokalni šerifi’, narodni heroji iz Drugog svjetskog rata, s pištoljem za pasom

Piše Tonči Vlašić
30. travnja 2020. - 09:41
Mateo Beusan, bivši nogometni trener, punih 20 godina HTV 'Oko sokolovo' foto: Goran Mehkek / CROPIX
Bili smo skupa u Moskvi na finalu Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. godine. Ključni trenutak finalnog susreta, u kojemu je Francuska dobila našu reprezentaciju sa 4:2 i osvojila naslov prvaka, dogodio se u 38. minuti kada je argentinski sudac Nestor Pitana dosudio penal iz kojega je Francuska povela 2:1 zbog igranja rukom Ivana Perišića i to nakon pregleda snimke. Ne možemo zaboravit taj trenutak: Pogba je ubacio loptu, koju je Matuidi u skoku promašio, a koja je potom udarila u ruku Perišića, koji se nalazio samo pola metra od Matudija. Je li Pitana trebao dosuditi kazneni udarac ili ne?

- Pitana ga ne bi ni sudio da nije VAR-a. On nije vidio igranje rukom Perišića, ali su mu na to ukazali ljudi iz VAR sobe. Kad se bolje pogleda ta situacija, Perišićeva ruka ide odozgo prema dole, naš igrač poklapa loptu, i kad se pogleda VAR, bila je ruka. Međutim, nas je Pitana oštetio kod prvog pogotka Francuske. Nije bio prekršaj Brozovića na Griezmannu, a nakon toga slobodnog udarca je Francuska povela s 1:0. Tu je pogriješio sto posto.

image
Finale Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji 2018. godine: Hrvatska - Francuska foto: Tonči Vlašić


Rijetko ste kad bili na licu mjesta, a 20 godina ste bili 'Oko sokolovo'. U Rusiju ste stigli na samo finale, a prije toga bili 2008. u Beču na četvrtfinalu Europskog prvenstva između Hrvatske i Turske. Još jedna utakmica koju smo izgubili i koju nećemo lako preboljeti. Sjećam se, bili ste u studiju do novinarskih mjesta, dugo, dugo ste ostali sjedati i niste riječi rekli.

- Skakao sam od sreće kad je Ivan Klasnić pogodio minutu prije kraja produžetka za 1:0, kao i svi naši, ne znam nikoga tko se nije veselio, tko nije počeo već tad slaviti plasman u polufinale. Pola nas na kraju nije znalo da su Turci izjednačili na 1:1. Nažalost, izgubili smo potom na penale i ništa od polufinala. Što ću vam reći, ni danas nisam prebolio taj poraz, a tko jest? Da, rijetko sam u ulozi ‘Oka sokolovog’ dolazio na mjesto događaja. Razlog se zna. Nije bilo moguće taj posao obaviti gledajući utakmicu na stadionu, odozgo, s novinarskih mjesta ili improviziranog studija pod krovom stadiona. Na stadionu je za vrijeme utakmice ‘nered’, a za odraditi kako treba ulogu ‘Oka sokolovog’ trebalo je imati mir, trebalo je imati ispred sebe mogućnost odmah provjerit situaciju, pogledati je i po nekoliko puta te imati odgovor na svako pitanje, za svaku iole spornu situaciju. Nisam utakmice u toj ulozi gledao na način da vidim kako se igra, već kako sudac sudi. Koliko puta bi me pitali: ‘Jesi li vidio ovaj sjajan potez ovog ili onog igrača?’. I onda su se čudili kad bih im rekao: ‘Ne, nisam, nisam bio fokusiran na to’. Evo, bili smo skupa i u Moskvi na finalu, i ja sam bio na novinarskoj tribini, i jesi li ti vidio je li bila ruka Perišića ili ne s tog svog mjesta? Nisi, kao što nisam ni ja.

Gledali smo snimku, i to koliko puta.

- I to na onom malom ekranu, i opet je svatko na novinarskoj tribini, sjećaš se, imao svoje mišljenje nakon toga. Svi ste gledali prema meni, i pitali me što mislim. Kad sam u studiju HTV-a onda sve to imam mogućnost u miru pogledat, zatim, to gledam na daleko većem ekranu nego je to bilo moguće na novinarskoj tribini za vrijeme finala u Moskvi. To je razlog zbog čega sam vrlo, vrlo rijetko išao na velika natjecanja, ono što se kaže na lice mjesta. U Beču na utakmicu protiv Turaka sam bio zbog obveza prema sponzoru, kao i svi koji su sudjelovali u tom projektu te godine. Bio sam u tom našem navijačkom vlaku. Putovanje na finale Svjetskog prvenstva u Moskvu bila je nagrada od HTV-a za tolike godine obnašanja uloge ‘Oka sokolovog’. To je ujedno bila moja posljednja utakmica koju sam odradio u toj ulozi, i još se dogodi da Hrvatska igra finale. Kud ćeš ljepše, ustvari, još bi bilo ljepše da smo dobili tu utakmicu, ali je i to srebro strašan, sjajan uspjeh. I još sam na velikim natjecanjima bio na jednoj našoj utakmici kad smo igrali na Svjetskom prvenstvu 2006. u Njemačkoj. Nažalost, niti jednu tu utakmicu neću pamtiti po pobjedi naših pa sad mogu dočekat da me, haha, netko uvrsti među one stvari koje donose nesreću.

image
Pobjednički trofej Svjetskog nogometnog prvenstva


Slažete li se kako je vama sucima bilo prije lakše sudit. Jedna, dvije kamere su bile na utakmici, dok danas se svaka odluka suca provjerava iz ‘sto kuteva’, i onda kad dvadeseta kamera otkrije kako je sudac pogriješio, njega se ‘razapne’.

- Jest po tom pitanju, ali danas suci nemaju situaciju kad ti neki ‘lokalni šerifi’, narodni heroji iz Drugog svjetskog rata, dođu s pištoljem za pasom kao što je bio slučaj u Trebinju. Tamo je ‘Bog i batina’ bio Vlado Šegrt, koji je tako nosio pištolj, i koji je znao reći sucima: ‘Volim kad moji igrači stave loptu na bijeli kreč, a nikoga oko njih’, ili bi, to su svi pričali u bivšoj državi, znao doći do sudaca, stavit pištolj na stol u njihovoj svlačionici te reći: ‘Sudite pošteno, ali neka Leotar pobijedi’. Takvih ‘šerifa’ je bilo još. Znalo se koji su ‘vrući’ tereni u bivšoj državi. Nažalost, doživio sam ja pištolj i u našoj državi, našem prvenstvu kad su igrali Mladost iz Suhopolja i Hrvatski dragovoljac. Kažu mi poslije, ma to se čovjek zafrkavao, što ti je. Ne mogu zaboravit taj ‘zafrkantski’ pogled toga lika dok je vrtio pištolj u ruci. Zatim, i ja sam imao ‘Oko sokolovo’ u ono vrijeme, a to se tad zvalo ‘Kutak za sporni trenutak’, koji je vodio Milojko Pantić, koji se, treba reći, dosta dobro razumio u nogomet. Suđenje se u moje vrijeme analiziralo u Sportskim novostima, beogradskom Sportu i Večernjem listu. Slažem se, po tom pitanju, danas je sucu dosta, dosta teže jer on ima šest, sedam, osam puta više kamera na utakmicu nego sam imao ja, te je danas lakše vidjeti je li sudac pogriješio, ili ne. Ali, današnji suci nemaju ‘divlji zapad’ kakav smo mi imali.

Ulogu ‘Oka sokolovog’ nisam prihvatio kako bi ‘razapinjao’ suce - uvijek ste isticali.

- Da, to sam odlučio raditi jer sam prije svega želio educirati sve, pokazati igračima, njihov trenerima, članovima uprave, gledateljima, kako sudac, ako je i pogriješio, nije to napravio jer je želio ukrasti jednima, a dati drugima. Koliko smo puta bili svjedoci kako je trebalo usporiti snimku da bi otkrili je li sudac pogriješio ili ne, kako je taj sporni trenutak trebalo pogledat iz svake od ‘sto kamera’ da bi našli, e iz ovog kuta se najbolje vidi, a sve kako bi mogli vidjeli je li sudac pogriješio ili ne. I onda, ako bi utvrdili kako je pogriješio, želja je bila ukazati svima, koji su suca optužili da je lopov, kako on to nije mogao vidjeti, kako je pogreška, ali kako sudac nije mogao biti na tribini, gdje je bila kamera koja je jedina uklazala na grešku, dok sve ostale kamere, iz drugih kutova, to nisu mogle potvrdile. Punih 20 godina sam na HTV-u želio dokazati kako ljudi u crnom, ostao im je taj naziv od prije kad se sudilo isključivo u crnim dresovima, nisu tako ‘crni’. Sad ću reć kako je meni žao što takva analiza suđenja, s toliko kamera, nije bila moguća i u moje vrijeme, što ja nisam imao VAR, koji je pun pogodak. Sjećam se jedne moje drugoligaške utakmice u bivšoj državi. Čelik je gost, a njemu ta utakmica život znači, ne i domaćinu. Ja ne znam jeli postoji kakav dogovor između igrača, klubova, mene to ne zanima. Uglavnom, meni centarhalf AIK-a prilazi u završnici i kaže. ‘Sad ću napravit penal, takav je dogovor’. I minutu, dvije poslije, i to u trenutku kad su skočili s jedne klupe, okrenem glavu sekundu prema klupi, kad u tom trenutku čujem urlik, pogledam prema kaznenom prostoru domaćina kad tamo leže dvojica igrača Čelika, previjaju se, a pored njih stoji onaj centarhalf domaćih, i to je bio njihov kapetan, koji je rekao kako će napraviti penal. I ja sudim penal. Nitko ne prigovara. Čelik postiže pogodak. Minutu poslije sviram kraj utakmice. Jedni i drugi pružaju ruku, idem prema svlačionici, dolaze do mene pomoćnici i kažu mi kako nije bilo kontakta između kapetana domaćih i one dvojice koja su ležala na terenu i zapomagala, te kako su se njih dvojica sami sudarili, nisu gledali pa su se sudarili glavama i pali. Oni nisu ništa mahali, mislili kako je kakav dogovor klubova samnom. I tako je to prošlo. Danas sudac može zaustavit igru, provjerit što se dogodilo, te donijeti ispravnu odluku. Sve ovo pričam jer želim dočarati ljudima koliko je sucu teško, te kako, ponavljam, nije svaka njegova eventualna pogreška krađa, neka zavjera ovog ili onog protiv ovog ili onog. Već sam rekao, VAR je pun pogodak.

VAR će promijeniti nogomet, ‘ubiti’ emocije – to ističu protivnici VAR-a.

- Prvo, VAR ne da će promijeniti nogomet, već ga je već promijenio, i to na bolje. Tvrdim to. Sucu daje drugu priliku da donese najpravedniju odluku. Kažeš kako kažu da je VAR ‘ubio’ emocije. Ja kažem na to: Sad imamo emocije puta dva. Prvo imamo emocije kad je postignut pogodak. Jedna momčad sa svojim navijačima slavi, a druga strana skače, ukazuje sucu na nešto što se dogodilo, što sudac nije vidio, a što je dovelo do pogotka. Sudac tad ide gledat snimku. Sad su svi ‘suci ispred VAR-a’ te gledaju. Nakon toga sudac potvrđuje ili poništava pogodak. Ako je potvrdio pogodak, opet slave igrači i navijači momčadi, koja je postigla pogodak, a oni što su primili pogodak su opet razočarani. Ako je poništio pogodak, tad slave navijači momčadi čija se mreža zatresla, a očajni su oni kojima je poništen pogodak. Uglavnom, najvažnije, nogomet je s VAR-om puno pošteniji. Sudac je ispravio eventualnu pogrešku. Nije dozvolio da se postigne pogodak, ako on nije bio regularan, ili nije propustio dosuditi najstrožu kaznu, ili obrnuto... – istaknuo je Beusan, rođen 10. ožujka 1951. godine, koji je dugo, dugo bio jedini hrvatski sudac u povijesti na UEFA listi Elitne kategorije sudaca.

Beusan je nosio i znak FIFA-e. Sudio je Ligu prvaka, te reprezentativne međunarodne utakmice. Poslije je bio kontrolor suđenja/delegat, a te dužnosti je imao i na malonogometnim utakmicama. Na stranicama Europske nogometne federacije ističe se kako je bio pomoćni sudac u uzvratnoj utakmici Superkupa Europe između Milana i Sampdorije na San Siru 1990. godine, kad su Gullit i Rijkaard tresli mrežu gostiju te donijeli pokal Milanu (prva utakmica 1:1). Njega i Zorana Petrovića iz Beograda, koji je bio glavni sudac spomenute utakmice, UEFA je smatrala najboljim sucima bivše države uz dodatak kako u to vrijeme nije bilo razlike između sudaca i pomoćnih sudaca ni na međunarodnoj sceni.

image
Mateo Beusan u press centru Svjetskog nogometnog prvenstva 2018. u Moskvi uoči finala Francuska - Hrvatska foto: Tonči Vlašić
#MATEO BEUSAN OKO SOKOLOVO
loading...

Izdvojeno

27. svibanj 2020 16:40