Dubrovačka ekipa je bila bez poraza u sezoni u oba natjecanja. U trenutku prekida sezone lider prvenstva s gotovo osiguranom pozicijom broj jedan u doigravanju za prvaka, te izborenim nastupom na završnici Kupa 'Ružica Meglaj Rimac', koja se trebala igrati u Dubrovniku.
- Nek se zna, da ne bude kako smo htjele uzeti trofeje bez igre, naš je prijedlog bio da se sezona odigra do kraja. Neka se skrati, nek se odigraju dva završna turnira, jedan vikend Kup, drugi doigravanje, ali samo nek se sezona završi te se na parketu odluči o svemu. Rekle smo, pa nek i izgubimo oba trofeja, možda će u tom trenutku netko iz ovog ili onog razloga biti spretniji, sretniji od nas, ali bar bi znale da smo igrale, da smo pokušale, tj. imale priliku, ali nismo uspjele. Međutim, ovako...
Hrvatski košarkaški savez je u svojoj odluci ostavio mogućnost da se, ovisno o budućim okolnostima, uputama i preporukama Nacionalnog stožera civilne zaštite ili sukladno eventualno donesenim promjenama u sportskim aktima, odluka može djelomično promijeniti.
- Naš predsjednik Tomislav Tabak je dobro postavio pitanje onog dana kad se Savez oglasio, te to što ste spomenuli napisao u toj odluci. Pitao je: 'Zašto se onda žurilo s donošenjem odluke o poništenju sezone?'. Iskreno, nas igračice je odluka šokirala. Nitko nije spavao tu noć. Dan poslije nitko riječi nije rekao. Gledaš u daljinu, razmišljaš, pa zašto takva odluka, zašto, a kad je već donesena, a zašto taj dodatak kako se može djelomično promijeniti, pa zašto ste odlučili tako kad se može promijeniti? Stotinu puta 'Zašto?'. S obzirom na situaciju u trenutku prekida, točnije s obzirom na viđeno tijekom sezone, nema tko nije rekao kako smo mi najviše pogođeni odlukom. To stoji jer od devetog mjeseca, kad smo se okupili, kad se složila ekipa, kad je došao novi trener Braslav Turić, mi smo 'krv rigali' na treninzima i utakmicama, i ništa nam nije bilo teško jer smo na kraju tog puta vidjele dva trofeja, trofej prvaka i trofej pobjednika kupa, prva dva trofeja u povijesti kluba. Napravili smo tisuće i tisuće kilometara. Na svako gostovanje je trebalo izgubiti i po dva dana. Išlo se dan prije kako se ništa ne bi prepustilo slučaju, kako bi spremne dočekale utakmicu. Uprava kluba na čelu s predsjednikom Tabakom je također 'kriv rigala' da nam osigura sve te idealne uvjete. Ni njoj nije bilo lako. Ali, nitko se u klubu nije žalio jer mu je teško, već je radio još više kako bi došli do cilja, kako bi se ispunio naš san. Sjećam se, prvi trening, a kaže trener Turić: 'Idemo cure, dva puta 30 minuta'. Gledamo ga, mislim se: 'Treneru, kakvih dva puta 30 minuta, nisam u životu trčala jednom u komadu na treningu 30 minuta, a ne dva puta'. Ali, rekao je tako trener. I kreni, trči, dva puta po 30 minuta. I tako dva puta dnevno. Dođi ujutro na trening, dođi popodne. 'Gazio' nas je trener, i onda netko sav taj naš trud, ne govorim kako i druge ekipe nisu radile, tom odlukom, prerano donesenom po meni, baci u vjetar. Ja ne znam kad će ova situacija s koronavirusom završiti, možda potraje pa ispadne da se sezona uistinu nije mogla odigrati do kraja, ali opet pitanje, zašto se nakon samo 15 dana karantene donosila ovakva odluka, a pogotovo kad imaš taj dodatak kako se odluka djelomično može promijeniti.
Trešnjevka 2009. vam je po rezultatima bila najveći konkurent u borbi za oba trofeja?
- Da, a mi smo tu Trešnjevku dobili kod kuće s gotovo 30 razlike u prvom dijelu. Kažem, ne znači da nas Trešnjevka sutra ne bi iznenadila, ne možeš sa sigurnošću reći: oba trofeja bi bila naša. Kažem samo da je trebalo pokušat odigrat sezonu do kraja, a ne već krajem ožujka donijet odluku kako se sezona poništava.
Očito, onaj dodatak u odluci po kojoj se ona djelomično može promijeniti, ne odnosi se na nastavak sezone, niti će se lider prvenstva u trenutku prekida proglasiti prvakom. Što dalje? Što kaže uprava kluba, ostaje li ekipa na okupu, ostaje li trener Turić?
- Nema dileme što želi naša uprava, a to što ona želi je želja svih nas igračica. Naravno, pitanje na koje nitko nema odgovor u ovom trenutku jest hoće li klub nakon svega ovoga što se događa zbog situacije s koronavirusom biti u mogućnosti ostvariti tu želju. Znamo kako nama, kao i svim ostalim dubrovačkim klubovima, Grad najviše pomaže. Zna se i koje tvrtke su do jučer mogle također pomoći, a hoće li nakon svega svi oni moći i dalje pomagati. Što se tiče trenera on je sve nas učinio ove sezone boljim nego što smo bile. Koliko je dobar stručnjak, to je potvrdio. Iza mene je moja najbolja sezona, a ovo je bila moja šesnaesta sezona, da, šesnaesta sezona.
I kad je toliko toga za tobom, stavi na stranu ovu proteklu sezonu, jesi li u tih svojih prvih petnaest sezona u dresu Raguse razmišljala ikad o osvajanju trofeja?
- Jesam, i to u sezoni 2017./18. kad se završnica Kupa igrala u Gospinom polju. Bilo je to ono kad smo dobile Zadar u polufinalu, a izgubile od Medveščaka finale. Medveščak je bio veliki favorit, što je na kraju i potvrdio, ali sam ja tad smatrala kako bi mogli, što se ono reče 'na šaka', nekako doći u priliku osvojiti trofej. Da, tad sam prvi put u karijeri promislila kako bi mogli osvojiti trofej, a od kraja prošlog ljeta, kad je dogovoren dolazak trenera Turića, kad je Uprava dovela i igračka pojačanja, non stop sam razmišljala o tome.
Kad ste se posložili, kad ste vidjeli kakva je konkurencija, je li vam ta želja osvajanja trofeja postala imperativ, te vam je zbog toga bilo teže? Naime, vrlo brzo nakon početka sezone ostali klubovi su vas proglasili najvećim favoritima za osvajanje duple krune.
- Možda će netko reći kako smo imale imperativ, ali nisam nikad razmišljala kako mi to moramo, već kako mi to želimo. Što ću vam reć, evo svaki put kad promislim na to koliko sam silno željela podići ta dva trofeja za svog pokojnog brata, poteku mi suze. Da, to je bila moja najveća želja ove sezone, moja i moje sestre Matee, koja se prošlo ljeto vratila treninzima nakon te naše obiteljske tragedije. I obje smo silno željele, sanjale, kako ćemo ove godine podići trofej u spomen na brata. Ali, nećemo odustati. Raditi ćemo i trenirati još više. Vjerujem kako ćemo iduće sezone, kad je već ove ispalo ovako kako je ispalo, imati priliku osvojiti prvi ili prve trofeje u povijesti kluba, iskoristiti je, te na taj način ispuniti i tu našu želju.
Pratili smo tvoju statistiku ove sezone. Na svakoj utakmici si pogodila najmanje po jednu tricu.
- U klubu su svi znali, uprava, trener, suigračice, kako želim pogoditi svaku utakmicu najmanje po jednu tricu, i to također u spomen na svog brata Andra. Moja cimerica na putovanjima, suigračica Ana Haklička, proživljavala je posebno svaku tu moju tricu. Ana je bila s njim taj trenutak kad se to dogodilo, kad nas je Andro napustio, te je i njoj bilo također teško. I meni je, kao i njoj, zatim sestri Matei, ma svima u klubu, bilo teško svaki put kad bih pogodila prvu tricu, a ja bih nakon svake pogledala prema gore... I sad mi je teško kad o tome govorim. Trener je imao razumijevanja, ali se na kraju pokazalo kako mi je najteže bilo ostvariti svoj naum u utakmici protiv slabijeg suparnika, dok sam u svakoj važnoj utakmici pogađala bez problema. Protiv slabijeg suparnika sam znala ostat sama na trici, suigračice bi me proigrale, ja sama, i ne ide. Sjećam se, vodimo protiv Splita 'sto razlike', a mene ne ide. Imam šut iz igre 0/8. Ipak, na kraju, ne ide za dva, ali pogodim tricu. S druge strane protiv Trešnjevke, u derbiju kola, pa protiv Šibenke, šutnem preko bloka, i to čak s deset metara, te pogodim. U važnim utakmicama sam trice šutirala sa 60, 70 posto uspješnosti. Nikad prije, iako sam uvijek dobro šutirala trice, nisam uspjela baš svaku utakmicu pogoditi tricu, a znala sam protiv Croatije u Gospinom polju, bilo je to početkom 2017., ubaciti čak osam trica, i to sam tih mojih rekordnih osam trica ubacila iz šesnaest šuteva. Zatim, sezonu poslije, a sezonu prije ove, borimo se za Final four kupa protiv Požege, a ja pogodim pet trica iz pet pokušaja. Hoću reći, niti jednom ove sezone, kad je bia važna utakmica, nisam forsirala tricu. Nisam uspjeh ekipe podredila toj mojoj želji da pogodim za mog Andra u svakoj utakmici barem po jednu tricu.
