Batina se do zadnjeg metra prošle sezone 'tukao' sa Đivom Franićem za naslov prvaka Hrvatske u grupi. U zadnjoj utrci, iskusniji Franić je sve imao u svojim rukama, dok je Batina i s pobjedom na stazi Komolac – Brgat morao za naslov dočekati Đivovu veliku pogrešku.
- Na zadnje tri trke je bilo, ako Đivo na jednoj pogriješi, a ja ne, tad sam ja prvak. To se nije dogodilo – podsjetio je Maroje, koji je prvi sačekao Điva nakon trke, te mu čestitao na naslovu prvaka. Uzvratio mu je Đivo jer, kako je rekao, nije mala stvar u prvoj pravoj sezoni na brdu tući se za naslov prvaka do zadnje utrke, i to je u svojoj klasi Maroje imao brojnu konkurenciju'.
- Da, prošla sezona je bila moja prva prava sezona. Bio sam na svim trkama, dok 2018. godine nisam. Đivo je jednu trku propustio, jednu nije završio, te su zadnje tri trke odlučivale. Imao sam priliku biti prvak. Inače, na samo jednoj trci nisam bio prvi u svojoj klasi, a u mojoj klasi je uvijek bilo pet, šest vozača, te sam zbog toga bio super zadovoljan na kraju. Đivo? Moj veliki prijatelj. Ha, mnogi misle kako samo nas dvojica braća, a zna se dogodit da nas zamijene. Đivo je zakon.
Maroje je rođen 1994. godine. Odrastao na Gornjem Konalu.
- Utrke na Nuncijati su 'krive' što sam zavolio motore, aute... Tata me je vodio na utrke skupa s braćom. Sjećam se, jednom kad me nisu poveli, pošao sam sam. Pobjego. Toga se sjećam. Moji su mi rekli kako su me vodili i na aerodrom, kad se na pisti održala kružna trka. Međutim, iskreno, toga se ne sjećam.
Batina je sam sastavio svoj auto za trke.
- Kupio sam 'školjku' za, čini mi se, 12.000 kuna. Motor sam sam sastavio, neke dijelove kupovao, a neke su mi poklonili prijatelji. Gušt je bio vidjeti na kraju rezultat tog rada. Uvijek sam imao podršku od svih, da ne zaboravim, Ivica i Đivo Burđelez su mi puno pomogli, naravno, i Renko Popović, koji su majstori za auta. Bez Dubravka Čikora ne bi ništa moglo, a nema meni ni do mog profesora Nika Pulića, on uvijek kaže da sam ja njegov učenik. Zatim, ne mogu ne spomenut koliko su mi pomogli Franići... Hvala mnogima, hvala i sponzorima. Hvala mojoj Aniti na podršci. Kad govorimo o trkama, sezoni, mogu samo ponovit ono što je naš Dubo rekao 'milijun puta'. Nas 'ubije' put na trku. Nama za otić na gotovo svaku trku, eto, izuzev trke u Kotoru, te trke na Malačkoj, treba proć više od tisuću kilometara u dva smjera. Plus, hrana, smještaj, plati cestarinu, gorivo, gume... Prošle sezone sam potrošio osam guma, a svaka je oko 210 eura. Prošao sam s autom 22.000 kilometara. Na Sljemenu, kad sam došao, a došao sam dva dana prije trke, napravio sam 400 kilometara treninga jer nisam poznavao stazu, a trebalo je jer je Sljeme teška, baš teška trka. Što kažu Čikor i Pulić: ta staza ima svega i svačega, i ako je ne poznaš, nemaš što tražiti na njoj. Meni je pak najdraža staza u Buzetu, ali i staza u Gorjancima, u Sloveniji, gdje sam prošle godine prvi put nastupio, a koja je jako, jako brza. Imam i taj podatak, evo, prosjek mi je u Gorjancima bio 119 kilometara na sat. Na Buzetu sam išao i brže, najbrže u klasi. Ako se ne varam, istina, nisam dobio potvrdu, ali čini mi se kako su mi rekli da sam oborio rekord staze u klasi N1.
Vozio je Maroje i krug prošle godine.
- Jesam, ali samo dvije trke na Grobniku, jedan vikend, i to jednu trku po suhom, a drugu po kiši. Po kiši sam bio prvi u klasi, a drugi u grupi. Međutim, krug mi nije u prvom planu već brdo. Inače, auto mi je spreman za novu sezonu. Opet ću voziti u grupi 'N'. Opet ću se 'tuć' sa Đivom, ali i s Marom Franićem, koji ima novi auto, i koji će ove sezone voziti 'N'. U 'N' bi trebao biti i Stijepo Manenica s Mitsubishijem. U mojoj klasi bi trebali biti Ivan Petrušić iz Župe dubrovačke, Teo Blažević iz Ragusa Racinga... Ne znam tko još jer, tako je, kako je, pitanje je hoće li sezone biti. To danas nitko ne zna. Slovenci su neki dan 'izbacili' kalendar svog prvenstva, koji bi bio skraćen, i to bi bile dvije utrke kod njih, a dvije u nas, Buzet i Sljeme. Naš savez je odgodio sve do 1. srpnja. Nova sezona na brdu je trebala početi u svibnju, a u svibnju i lipnju se trebalo, ako se ne varam, održati pet trka... Ništa, valja nam i dalje čekati. Nadat se kako će što prije ova ružna priča biti iza nas. Trenirat, naravno, ne možemo. Što ja znam, moglo bi se samo na Grobniku, ali to je za nas, s obzirom na situaciju, nemoguća misija. Što ću vam reć, fale mi trke, putovanja s prijateljima, natjecanja, sređivanje motora, onaj adrenalin kad je trka... Rekao sam već, sve to sam zavolio još kad me je tata za ruku vodio gledat trke na Nuncijatu.
