Zamka: Bill Skarsgard uspješno se izmaknuo od gotičkih horora, a Anthony Hopkins potvrdio da u njemu još živi duh Hannibala Lectera

Klaustrofobični prostori, (anti)junak u pogibeljnoj izolaciji, okajanje pred vanjskom ugrozom...filmovi s ovakvim polazištem rijetki su i baš zato izazivaju komentare na račun atmosfere i umješnosti glumaca koji su zbog soliranja pod posebnim povećalom. Mnogi će se sjetiti ugođaja zebnje iz davne ‘Telefonske govornice‘ s Colinom Farrellom ili živog u grobu zakopanog Ryana Reynoldsa u borbi sa zmijom otrovnicom. 

Oskarovac Anthony Hopkins vratio se ulogama mentalno poremećenih osobnosti

Proaktivnu žrtvu sad je zaigrao i Bill Skarsgard koji se u psihološkom trileru ‘Zamka‘ (Locked) sučeljava s dva moćna protivnika.

Nakon naslovnih uloga u propalom remakeu kultne ‘Vrane‘ i lanjskom ‘Nosferatuu‘, gdje ga je  ‘pojela‘ maska grofa Orloka, pripadnik švedske filmske dinastije našao se na prekretnici. Treći neuspjeh zaredom nagrizao bi mu karijeru, pa se izmaknuo od gotičkog horora prema komornom trileru, riskirao i – pogodio. 

Uloga rednecka Eddieja, nesuđenog provalnika zarobljenog u kabini skupocjenog SUV-a, pokazala se kao izvrsna prilika za pokazati raskoš talenta. Skarsgard je šansu maksimalno iskoristio u izgradnji svog lika koji tijekom nekoliko dana zatočeništva nazaduje od nadobudnog očajnika do prerano istrošene ljudske razvaline. 

Izvedbom lišenom pretjerivanja, pozerstva i patetičnih ispada, Skarsgard izaziva suosjećanje i potiče navijačke pobude kod publike, što potvrđuje koliko mu je širok doseg. Ipak, teško je vjerovati da bi bio toliko uvjerljiv da ga produkcija slavnog Sama Raimija (Spider-Man, dr. Strange) nije uparila s velškim velikanom Anthonyjem Hopkinsom (Kad jaganjci utihnu, Legenda o jeseni, Otac). 

Na pragu devedesetog rođendana, ovaj oskarovac i dalje s nevjerojatnom lakoćom portretira filmske umobolnike. Davne 1991. ljudožder Hannibal Lecter donio mu je prvog Oskara, a s više od tri desetljeća odmaka u ‘Zamci‘ tumači manijakalnog predstavnika društvene elite koji poput pauka u stupicu mami ‘bijelo smeće‘. Hopkinsov lik, doktor William, najprije nas briljantno zastrašuje glasovno, a prema završnici i samom pojavom. 

Način zlostavljanja kod njega je na jezovit način rafiniran. Tortura klasičnom glazbom i traktati o klasnim razlikama odražavaju socijalnu, ali i dobnu isključivost koja dodatno uznemiruje. 

Blindirani SUV Dolus treći je nosivi lik trilera ‘Zamka‘

Glumački trolist ‘Zamke‘ zaokružuje lik koji nije od krvi i mesa, ali jest u svemu ravnopravan ostaloj dvojici aktera. Za crni blindirani Dolus, AI zatvorsku ćeliju na četiri kotača, teško je reći djeluje li zloslutnije kad je parkiran ili kad u automatski navođenoj jurnjavi prerasta u ubojito oružje, svojevrstan produžetak Williamovih morbidnih zamisli. 

Ovaj remake argentinskog akcijskog trilera 4 × 4 iz 2019. suptilno se dotiče i teme roditeljstva. Oba (ljudska) junaka očevi su opterećeni odnosom s kćerkama, prošlim i sadašnjim. Za jednog je odnos doživotna trauma, za drugog tračak nade, svakako važan dio igre nadmudrivanja između naizgled podređenog Eddieja i preveć samopouzdanog liječnika Williama na zalasku života.

Slabo poznati redatelj David Yaroveski u ‘Zamci‘ podgrijava tjeskobu, nekad (zlo)upotrebom termostata, drugi put opet spominjanjem ruskih klasika i marksizma. 

Rijetka slabost filma nije ni u duljini trajanja ni u atmosferičnosti, već u predvidivosti kraja. Da je ubačen prstohvat više neizvjesnosti, bio bi to triler godine, no i ovako odudara od sivila aktualne produkcije. A nosi i poučnu notu za mangupe koje privlače provale u luksuzni vozni park. Takvima bi bilo bolje da dvaput razmisle prije nego ih skupa ‘pila‘ zgrabi u ralje.