
Godinama je čekala da je osim publike prigrli i struka, no tek je ulaskom u hollywoodski nepopularnu dobnu skupinu plus 50 dobila prvi Zlatni globus, a sad se nada i Oscaru za ulogu nekoć popularne sredovječne glumice koju dohvaća virus starosti. Demi Moore je ulogom u žanrovskom hibridu ‘Supstanca‘ (Substance) prilično uspješno botoksirala glumačku karijeru. Jednokratno ili dugoročno, tek će se vidjeti, no da je privukla pozornost, to svakako.
Zvijezda 1990-ih koju pamtimo iz ‘Duha‘, ‘Malo dobrih ljudi‘ i ‘Nemoralne ponude‘ pred gledatelja istresa problem koji zbog estradnog ageizma glumice njezinih godina mori i u stvarnom životu. Je li mladost jamstvo popularnosti, zašto se starije žene odbacuje kao bezvrijedne, kako se othrvati mizoginiji i zadržati dostojanstvo? O Mooreinu nastupu u aktualnom, mjestimice šokantnom i često bezrazložno naturalističkom body horroru ove se zime dosta govori. Možda i previše jer je riječ o prenapregnutoj premisi kojoj nedostaje pravog sadržaja. A započeo je film gotovo impresivno.
Propast središnjeg lika, domaćice TV showa za razgibavanje Elisabeth Sparkle nagovješćuje raspukla zvijezda na Walk of Fame i nesretni pedeseti rođendan, signal za odlazak na otpad. Kreću potom i prve pukotine u fabuli. Očaj zbog gubitka angažmana koji Sparkle tjera da se podvrgne radikalnom tretmanu pomlađivanja i svim njegovim rizicima jasan je, ali je sam postupak pun nepoznanica. Ne doznavamo ništa o kemijskim svojstvima supstance, ne znamo u kojem je laboratoriju, zašto i od koga smućkana, te na kraju i – košta li išta u novcu. Vidjeti samo kontraindikacije nije dovoljno. Pogotovo ako one ostaju unutar samog konzumenta, bez reakcija okoline na pogubno predoziranje mladošću koju, eto, simbolizira zategnuta stražnjica gurnuta u krupni plan.
Redateljica i scenaristica ‘Supstance‘, francuska sineastica Coralie Fargeat, već je u svom prvijencu ‘Osveta‘ iz 2017. pokazala da se voli poigravati križanjem žanrova, a u ovom se djelu, posebice prema završnici, ipak previše zaigrala. Kod nje prvotna crnohumorna drama prvo otkliže prema znanstvenoj fantastici, a onda vas zaskoči prenaglašenim horor elementima, ne libeći se grotesknog. Konačni je radikalni twist, više degutantan negoli poučan.
Takav autorski patchwork morao se neminovno, baš poput lica i tijela ovisnice, rašiti do konačnog pucanja po šavovima. Kroz dva sata meteža Demi Moore se trudi kormilariti koliko bolje može loviti fragmente svoje antijunakinje u psihičkom i fizičkom raspadu i u tome uglavnom uspijeva. Kolegica Margaret Qualley, kći slavne Andie MacDowell, odvažno i bez respekta glumi Elisabethino mlađe ‘ja‘, instruktoricu Sue. Izvitoperena kopija glumice na zalasku povremeno je i dojmljivija od originala.
Filmu sklonom općoj hipertrofiji pridonosi i glumački feniks Dennis Quaid. Njegov je iskarikirani lik medijskog moćnika Harveya (zvoni na stvarnog imenjaka, palog mogula zlostavljača žena Weinsteina) teško uzeti zaozbiljno. Glavni predmet interesa miljenika lanjskog Cannesa je nedvosmislen: iz ženske perspektive propituje se produljena mladost kao glavna odrednica celebrity kulture. No, propitivati se moglo i trebalo više analitički, a manje na razini pojavnog.
U konačnici nastaje estetski mutant Elisabeth-Sue potpuno lišen psihološke dimenzije i unutarnjih dvojbi, no ‘ The Substance‘ i bez supstance konkurira za pet Oscara. Onaj za make up film ne bi smio zaobići...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....