Od četiriju ovogodišnjih glumačkih Oscara, ‘Sve u isto vrijeme‘ pokupio je tri. Da je u toj akcijskoj komediji apsurda bilo neke iole jače muške uloge, vjerojatno bi hollywoodski povratnik iz mrtvih Brendan Fraser ostao bez kipića za najboljeg glumca. Ovako, Oscarom za najbolju žensku ulogu nagrađena je ustrajna veteranka Michelle Yeoh, dok je nagrade za najbolju sporednu žensku i mušku ulogu Akademija udijelila Jamie Lee Curtis i Ke Huy Quanu. Oboje ‘sporednjaka‘ poznato je u filmskom svijetu, ona kao kći i kolegica slavnog glumačkog para, a on kao dječačić Short iz drugog nastavka serijala o Indiani Jonesu iz 1984.
Ukupno sedam prestižnih priznanja odnio je ovog ožujka američki film o očajnoj suvlasnici praonice, a brojnost Oscara, kao i samo gledanje ostvarenja, pobuđuje dozu čuđenja. ‘Sve u isto vrijeme‘ bizaran je prikaz svakodnevnih problema prosječne obitelji kineskih doseljenika u SAD. Muče ih porezi, besparica, kriza srednjih godina, odnosi s djecom i roditeljima i još sto muka prispodobivih vršnjacima filmskih supružnika Wang diljem svijeta.
No, umjesto da tiho pate u stvarnom svijetu, Evelyn (Yeoh) i Waymond (Huy Quan) se laćaju multiuniverzuma i tamo proaktivno ratuju s demonima svih boja, oblika i simbola (najluđi je bez dvojbe prijeteći torus). Redateljski dvojac Daniel Kwan i Daniel Scheinert, poznatiji kao Daniels, obilato se ovdje poslužio blagodatima koje pruža pomodni izum paralelnih svemira, što onaj Zuckerbergove Mete, što onaj nastao u recentnim, međusobno sve sličnijim, Marvelovim blockbusterima.
Pristup je već prokušan: treba se izdići iznad naše dimenzije i postati netko drugi, snažniji, moćniji i ubojitiji pa se potom vratiti na početne postavke i krenuti osvježen, od svog starog ‘ja‘. Ovakvo miksanje sastojaka po samoj prirodi stvari ne može dati koherentnu priču pa ni ‘Sve u svoje vrijeme‘ tu nije izuzetak. Evelyn brzinom munje skakuće iz svijeta u svijet, toliko se frenetično redaju te teleportacije da se gledateljstvu u njima teško snaći. Štoviše, već od prve trećine filma jedva čekate malo stabilne, staromodne priče kojom bi mogli povezati konci radnje.
No, taj cilj do same završnice stalno izmiče, programirana konfuzija izaziva strpljenje i zdravu logiku, a katkad mami i na pogled prema satu. Tandemu Daniels treba priznati inovativan pristup klasičnoj temi i pomak u načinu njezine prezentacije. Veliki oslonac u toj misiji im je Michelle Yeoh, ona je (jedina) čvrsta točka u oknu orkana koji mete sve pred sobom, pa i film sam.
Glumica koju pamtimo po ikoničnom ‘Tigru i zmaju‘ Anga Leeja iz 2000. jednako dobro glumi i vlada borilačkim vještinama. Zbog toga joj nije za zamjeriti što je ‘preotela‘ Oscara Cate Blanchett kojoj je po svim zakonitostima trebao pripasti za nepravedno marginaliziranog ‘Tara‘.
Što se Jamie Lee Curtis tiče, njezina junakinja, poreznica vještičjeg lika Deirdre više je karikatura nego lik koji zavređuje oskarovske laude. A previše fanfara svira i ovom filmu koji se nadaje kao pomaknuta egzistencijalistička freska, a suštinski je djelo naporno za praćenje, rastrzano i garnirano crnim humorom koji se gubi u spletu žanrova i izvlačenja pouka o međuljudskim odnosima u paralelnim univerzumima.