Nakon što su u ožujku ove godine napokon započeli svoju više puta odgađanu i prekidanu turneju, kojom su još tamo 2019. krenuli slaviti 25 godina postojanja benda, britanski rockeri Skunk Anansie nedavno su ponovno posjetili Zagreb. Bio je to dugo iščekivani susret kojem nisu mogli odoljeti ni naši 'lutajući ' reporteri, Luko Jerković i Vedran Levi.
Sparni svibanjski dan u Zagrebu, ljeta gospodnjega 2022. Sporo poput ljetnih sjena obilazimo ljepljivi grad. Zvuk tramvajskih kočnica i prijeteća tutnjava nadolazeće grmljavine polako se nadvila nad gradom. U sami sumrak uzavrelom asfaltu pljusak donosi olakšanje. Točno u 21 sat ulazimo u pristojno popunjenu malu dvoranu Doma Sportova i žurno pronalazimo dobar strateški položaj. Godine prijašnjih rock-hodočašća tu nam donose presudno iskustvo. Trenutak kasnije svjetla se gase i predstava može početi. Rafalna paljba s drum'n'bass matrice svaljuje se na sve prisutne zavidnom decibelskom snagom. Zidovi dvorane stenju, ali stoički podnose udar. Zvuk je glasan, ali kristalno čist. Mrak dvorane sijeku svjetlosni skeneri, dok bend izlazi na stage uz gromoglasne povike publike i svjetla mobilnih ekrana kojim se prisutni trude na trenutak zaustaviti vrijeme. Usamljeni reflektor u mračnom kutu dvorane pronalazi Skin, tamnoputu glasnogovornicu benda, koja se poput boksača teške kategorije polako provlači kroz masu. Probijajući sebi put, primiče se ringu u borbi za naslov teško-metalnog svjetskog prvaka. U foto-pitu nastaje prava pomutnja.
Svi akreditirani fotografi trude se preusmjeriti objektive kako bi što bolje ovjekovječili ovaj trenutak. Bend isporučuje urnebesne uvodne taktove ''Yes! It's Fucking Political'' dok nam Skin jasno poručuje ''Sve oko nas je jeb*** politika''. Promatrajući današnji svijet i vrtoglavi ciklus cjelodnevnih vijesti, tko uopće više sumnja u to. Skin na glavi nosi dojmljivi šešir od lateksa koji se doima poput otrovnih zmija koje simboliziraju Meduzinu bujnu kosu. Nekolicina najbližih fanova, kao u transu, svjesno riskira da budu zauvijek pretvoreni u kamen, ukoliko im oči uhvati Meduzin pogled. Ali biti tako blizu rock-boginji, cijena je to koju su oni voljni platiti. U crescendu uvodne pjesme, na rukama obožavatelja, Skin se napokon penje na scenu i obrušava na theremin koji doslovno cvili u kakofoniji slike i zvuka. Dvorana kolektivno ostaje bez daha. ''And Here I Stand'', still clawing at the stains of racism... s prezirom u glasu ponosno deklarira Skin. Masa glasno odobrava. ''Because Of You'' nadovezuje se u sličnom, beskompromisnom stilu koji od publike iziskuje aktivno sudjelovanje ritmičkim pljeskom, dok za vrijeme ''I Can Dream'' Skin od publike traži da se spuste nisko u čučanj kako bi na euforičnom refrenu visoko skočili u zrak i otpustili potisnutu energiju. Masa pokorno sluša. Idući mini-set otvaraju ''Weak'' i ''Twisted (Everyday Hurts)'', dvije emocionalno ranjive pjesme iz prvog zlatnog perioda benda, u razdoblju od '94-te do '99-te, kada su i objavljena njihova prva 3 studijska albuma. Skin se spušta među svoje vjerne obožavatelje i ljudi iz osiguranja na ramenima je nose u samo grotlo. Tip s najvećim osmjehom, na ramenima svoga frenda, susreće je na pola puta. Blicevi kamera marljivo sve bilježe. Moj memorijski čip u prefrontalnom korteksu također uspješno pohranjuje sve ove detalje. Solidni singl ''My Ugly Boy'' iz 2010. godine, nakon višegodišnje stanke, najavio je reaktiviranje i početak takozvane druge faze rada benda, koja se evo zahvaljujući i našoj odanoj publici proteže i do današnjih dana. Stage roadies za vrijeme ove pjesme navlače preko lica gumene maske s licem praščića i pokušavaju zauzeti scenu i ukrasti odbačeni stalak mikrofona, no Skin ih uspješno rastjeruje sa svoga trona. U ovom ringu ima mjesta samo za glavnu zvijerku.
Slijedi ''Can't Take You Anywhere'', najnoviji, prije nepuna dva mjeseca objavljeni singl, kojeg se ne bi postidjeo ni Butch Vig u top Garbage periodu. Skin je odjenuta u svjetlozeleno fosforescentno odijelo koje kao da je kreirao Jean-Paul Goude za svoju nekadašnju muzu, Grace Jones. Dotična miss Jones sa svojim androginim izgledom, neumoljivim stavovima i provokativnim modnim iskazima 80-ih godina nedvojbeno je utjecala na našu heroinu koja je baš tih godina prošlog stoljeća odrastala u vrućem političkom getu londonske četvrti Brixton. Rezultat takvog amalgama i političkog angažmana smiksanog u adrenalinski rock'n'roll koktel iznjedrio je Skin, istinski karizmatičnu frontmenicu svjetske rock scene. Otprilike na polovici koncerta, Skunk Anansie mudro se odlučuju izvesti nekoliko pjesama i udarnih singlova koji su obilježili njihova posljedna 3 studijska albuma, u periodu od 2010-te do 2015-te. Od trolista pjesama ''I Believed in You'', ''God Loves Only You'' i ''Love Someone Else'" ova potonja doima nam se najuspješnijim sukusom raznih elemenata koji tvore ponajbolju sliku i zvuk benda. Svi ti elementi idealno se prožimaju upravo u ovoj jednostavnoj pop-minijaturi koja počiva na zarazno propulzivnoj energiji Aceove gitare, Cassovog bassa i Markovog plesnog bubnja. Skin sa svojom impozantnom figurom suvereno vlada izdignutom platformom na koju povremeno tijekom koncerta koreografski precizno iskaču i ostali članovi benda.
Prilikom ove pjesme pridružuje im se i Erika, Markova supruga koja se, osim što dopunjuje zvuk benda synth podlogama, ovdje priključuje u ulozi pratećeg vokala. Iako se Skunk Anansie uvjetno svrstavaju u širokoobuhvatni alt-rock/metal pretinac, bend je prije svega vrlo harmoničan mix raznih identiteta, etničkih korijena, seksualnih opredjeljenja te raznoraznih kulturnih i glazbenih utjecaja. Rijetki su bendovi koji na ovakav način dominiraju svakom pozornicom na koju izađu. Kolektivna energija i velike osobnosti nose ogromni udio u tome, ali ne treba zaboraviti i solidan katalog pjesama za kojim Skunk Anansie uvijek mogu posegnuti. ''Hedonism (Just Because You Feel Good)'' i ''Brazen (Weep)'' upravo su takve pjesme na koje se uvijek može računati u završnici koncerta. Skin posjeduje prljav, ali moćan glas visokog registra koji vam se kroz ovakve pjesme najviše urezuje u sjećanje. Refrene zdušno nosi i raspoložena publika, te se da zamijetiti kako je bend time vidno dirnut. Slijedi još uvijek moćni hit ''Charlie Big Potato'' i u zraku se osjeća da je predstavi skoro kraj. Skin, kao nekoć Mojsije, od ushićene mase traži da se nakratko razdvoji, da bi je u euforičnom klimaksu ponovno udružila u crvenom moru reflektora i uzdignutih ruka. Nakon par trenutaka neophodnog predaha bend izlazi na očekivani bis.
Otvara ga ''Piggy'', još jedan ovogodišnji singl, koji se direktno naslanja na tradiciju politički angažiranih pjesama benda poput ''Intellectualise my Blackness'' i ''This means War''. Skunk Anansie nikad se nisu libili biti radikalan i politički osvješten bend, pružajući tako svojoj glavnoj autorici platformu za slobodno izražavanje njezine osobnosti i životnih stavova. Dvije godine stari singl ''This means War'' Skin tako posvećuje ''svim potlačenim ljudima, od Palestine i današnje Ukrajine, pa sve do (!) britanskog otoka''. ''Piggy'' pak ne skriva svoj bijes i razočaranje u svezi Brexita i Covid politike, gdje Skin pojašnjavajući svoje stavove dodaje kako nam ''bliska prošlost jasno pokazuje kako se ne možemo osloniti na naše vlade da nam osiguraju pristojnu budućnost''. Obrada AC/DC klasika ''Highway to Hell'' crpi zadnje atome energije iz svih prisutnih. Gitarski riff Angusa Younga još uvijek zvuči bezvremenski, dok Skin u sjećanje časno priziva Bona Scotta. Bend se naklanja publici, a publika se kolektivno klanja bendu. Iz razglasa s matrice do nas sada već dopiru zvuci ''Best of You'', još jedne velike rock himne, koju bend posvećuje svome prijatelju, bubnjaru Foo Fightersa Tayloru Hawkinsu, koji je prije nepuna dva mjeseca preminuo u Kolumbiji. Sa samo 6 studijskih albuma, ali zato bezbroj koncerata širom svijeta, Skunk Anansie su zasluženo izgradili reputaciju benda kojeg bi trebalo barem jednom vidjeti i doživjeti uživo. Neka vam ove riječi posluže kao dobronamjerni savjet. Ili pak osobni zavjet da se na nekom budućem rock-hodočašću ne propustite susresti s njima.