Da mu je premijera bila oko 20. siječnja, biografski film 'Sjedinjene Države protiv Billie Holiday' bio bi savršen za oproštaj s omraženim predsjednikom Donaldom Trumpom. Ovako nam je s dvomjesečnom odgodom u kina stigao novi prilog pokretu Black lives matter.
Umjesto nesretnog Georgea Floyda koji je lani smrtno stradao od policijskog nasilja, žrtva rasizma ovaj put je tamnoputa jazz i swing legenda, meta sustavnog progona FBI-eva Odjela za narkotike. Afroamerički redatelj Lee Daniels ne ostavlja mjesta dvojbama.
Njegova priča o Billie Holiday društveno je angažirana freska, zasnovana manjim dijelom na životopisu pjevačice u posljednjem desetljeću života, a mnogo više na pokušaju da je se prikaže začetnicom pokreta za ljudska i manjinska prava koji će u SAD kulminirati Lutherovim mirotvornim maršem na Washington 1963., četiri godine nakon pjevačičine smrti.
Takav redateljski pristup je sasvim legitiman, no u ovom slučaju prenaglašen do ruba propagande. Na sreću, taj rub ne prelazi zahvaljujući glavnoj glumici Andri Day, freškoj dobitnici Zlatnog globusa i ozbiljnoj pretendentici za nadolazećeg Oskara.
Ova darovita kantautorica i r'n'b pjevačica koja, zgodne li slučajnosti, prezime dijeli s Lady Day, na glumačkom planu pokazuje da sličnosti ne prestaju s nadimkom Billie Holiday. Osim što sama izvodi sve glazbene brojeve svoje heroine, Andra Day s njom se poistovjećuje emotivno i fizički, prenoseći magnetizam koji je Holiday činio jedinstvenom pojavom u svijetu glazbe.
Moćnim vokalom i izgledom Day mlađa baca duboku sjenu na sve ostale aktere, pretežito muškarce. U najmračnijem zakutku ostaje lik glavnog Billieina progonitelja, agenta Harrya Anslingera (smušeni Garrett Hedlund).
Čovjek kojeg je u stvarnosti za zasluge u borbi protiv ovisnosti kasnije odlikovao JFK ovdje je prikazan kao trbuhozborac bijelog supremizma, plošan i nimalo nalik pravoj nemezi. Danielsova biografija mogla je proći i bez umetnute nepostojeće romanse glavne junakinje i njezine sjenke, saveznog agenta Jimmya Fletchera (Trevante Rhodes) koja odiše patvorenom melodramatičnošću.
Osim po virtuoznoj izvedbi Andre Day, ovaj osrednji biografsko-aktivistički hibrid ostat će ipak u kolektivnoj memoriji po još dva detalja. Prvi je Billiena amblematska pjesma 'Strange fruits', himna slobodi koja je izvođačicu stajala hajke i zatvora. Drugi naglasak otkrivaju početna scena i odjavna špica filma: u tzv. kolijevci demokracije formalno-pravno se u posljednjih stotinu godina za crnačku zajednicu niša se nije promijenilo nabolje.