Između 'Gladijatora' ovjenčanog Oskarima i nastavka 'Gladijatora' u visokom stupnju pripremljenosti, 83-godišnji redatelj Ridley Scott svoju je fascinaciju poviješću potvrdio svježom ekranizacijom pripovijesti iz kasnog srednjeg vijeka. 'Posljednji dvoboj' naziv duguje posljednjem službenom viteškom okršaju koji se odvio u Francuskoj 1386. za vladavine mentalno nestabilnog mladog kralja Karla VI.
Kroz dva i pol sata trajanja filma, Scott po obrascu Kurosawina Rašomona iznosi tri verzije istog događaja (silovanja) iz perspektive triju glavnih aktera, viteza Jeana de Carrougesa (Matt Damon), njegove supruge Marguerite (Jodie Comer) i najboljeg mu prijatelja Jacquesa Le Grisa (Adam Driver), optuženog za silovanje. Nekima će ovakav repetitivni pristup zasmetati, posebno zbog ponovljenog prikaza spornog spolnog akta, no gledatelju u konačnici koristi pri snalaženju među uvijek varljivim 'subjektivnim' istinama.
'Posljednji dvoboj' vjerno evocira razdoblje sumraka viteštva u kojemu vladaju krvavi ratovi, složeni vazalski odnosi velikaša i posvemašnja potlačenost žena, bez obzira kojem sloju pripadale. U Scottovoj povijesnoj drami u dvostrukoj ulozi glumaca i koscenarista pojavljuje se poznati tandem Matt Damon-Ben Affleck, dobitnici kipića 1998. za originalni scenarij 'Dobrog Willa Huntinga'.
Duo se ovdje bolje iskazao u pripovjedačkom negoli u glumačkom pogledu. Damonu nije baš sjela uloga frustriranog ratnika kratkog fitilja i slabih socijalnih vještina. Dojam je da se neudobno osjeća u oklopu viteza, makar se trudi lik učiniti vibrantnim. Benu Afflecku je osim perike koja ga je pretvorila u jedva prepoznatljiva ' plavušana' dopala uloga nakinđurenog grofa Pierrea d'Alencona s dosta harlekinskih elemenata.
Među muškim protagonistima najviše daje Adam Driver. Kylo Ren iz 'Star Warsa' sigurno se prizemljio u srednjovjekovlje. I ne samo na pojavnoj razini. Njegov junak, štitonoša Le Gris, načitani je karijerist i ženskar koji nije toliko beskrupulozan kakvim se na prvi pogled čini.
Ma koliko se vrtio oko pojma časti, bojišnica s naturalističkim prikazom nasilja i (pri)dvorskih intriga, 'Posljednji dvoboj' zapravo je kronika onodobne mizoginije čija je središnja meta plemenitašica Marguerite. Mlada Jodie Comer decentno je i s dosta nijansi iznijela kompleksan lik kćerke s obiteljskom stigmom, intelektualno superiorne suprugu, snahe pod pritiskom i žrtve krutog patrijarhata gdje se silovanje smatralo povredom muževe imovine i činom koji ne rezultira trudnoćom.
Unatoč dašku spektakla, Scottov izlet u 14. stoljeće zapravo vozi bez jasnog itinerera. Do odjavne špice ničim nije naglašen povijesni značaj posljednjeg legalnog duela ikad kopljem i sjekirom, a trebao je biti. Lelujanje između epa i srednjovjekovnih pravosudnih regula nije nam do kraja razjasnilo što bismo osim žala za zlostavljanim ženama trebali izvući kao pouku iz ove suptilno režirane povjestice.